Starješina Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru Duško Kojić u intervju za Top Portal govori o obnovi Saborne crkve, životu Srba u Mostaru, problemima, borbi za očuvanje vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta u ovom gradu. Sjeća se i Vaskrsa kada je došao u Mostar. Govoreći o značaju praznika, vjernicima poručuje da pogledaju svoje najbliže, komšije, prijatelje, ukućane, da pogledaju u svoja srca i naprave prostora za druge, te da se raduju prazniku Vaskrsu.
Kako vjernici u Mostaru dočekuju Vaskrs i u kakvoj atmosferi ga proslavljaju?
Vaskrs je najveći i najradosniji hrišćanski praznik i mi smo pozvani da ga dočekamo sa radošću, velikom nadom i vjerom u spasenje. To što nosi taj praznik, a to je pobjeda života nad smrću, nama daje obavezu da se mi tako odnosimo prema svim problemima. Međutim, nemoguće je ne istaći da pravoslavni u Mostaru dočekuju u nekom malo drugom raspoloženju ovaj praznik, jer evo prije sedam dana imali smo oskrnavljenu još jednu bogomolju koja je opljačkana i neravno bez otkrivanja počinioca. Ono što je takođe muka pravoslavnih koji žive u Mostaru jeste što je još jedna godina kada je neobnovljena Saborna crkva. Mi ćemo služiti u Sabornoj crkvi, služiće mitropolit Dimitrije, ali ta crkva i dalje, iz godine u godinu ostaje neobnovljena i zaboravljena.
Prošle godine je prvi put služena vaskršnja liturgija u Sabornoj crkvi, ali nažalost u mraku. Tako će biti i ove godine?
I ove godine u mraku. Mi ćemo imati reflektore i neko privremeno ozvučenje i sve to ponovo košta. To su dodatni troškovi, ali mi imamo želju i potrebu da služimo i izraženu želju vjernika da se vaskršnja liturgija služi u Sabornoj crkvi. Sa druge strane relno uslove još uvijek nemamo za pravo bogosluženje.
Zašto crkva još nije obnovljena? Šta je potrebno da se obnovi i kako ljudi doživljavaju tu činjenicu da petnaest godina otkako je počela obnova taj posao još nije ni blizu kraja?
Zato što je zaboravljena i nema interesa da se ona obnovi. Prošle godine slavili smo dvadeset godina od obnove Starog mosta, a mi nismo ni blizu kraja obnovi Saborne crkve. Kada bi se pristupilo obnovi Saborne crkve tako kako se pristupilo obnovi Starog mosta ona bi za dvije godine bila u potpunosti obnovljena i sijala punim sjajem. Međutim interesovanje je takvo kao da neko ima namjeru da se ona ne obnovi. Mi nemamo neku značajniju podršku, ili nikakvu, sa nivoa Vlade HNK, nikakvu podršku iz Federacije. Imamo ono što je najlakše, imamo obećanja, a evo nismo mogli dobiti ni posjetu premijera i njegovih saradnika iako to tražimo punih dvanaest mjeseci.
Kada je u pitanju obnova šta je još ostalo da se uradi?
Zahvaljujući sredstvima koja smo dobili iz Grada Mostara i sredstvima iz Republike Srpske započeli smo izradu kamenog poda. To je jedan značajan projekat koji košta preko 600 hiljada maraka. Druga stvar koju radimo jeste izrada glavnog projekta za uređenje partera, ograde i vraćanja kapije Momira Korunovića, obnove zida koji su sami po sebi nacionalni spomenici BiH i u nultoj zoni zaštite UNESCO-a. Taj projekat nas košta nešto više od 200 hiljada maraka. Radili smo i geološka, geotehnička i geomehanička istraživanja i izradu glavnog projekta tih istraživanja koja će nam omogućiti dalji nastavak radova na uređenju partera Saborne crkve da bi znali kakav je teren i kako možemo pristupiti daljoj obnovi i zaštiti i konzervaciji zida koji je takođe pogođen granatom i urušava se. To se mora zaštititi. To nas košta blizu 150 hiljada maraka. Zahvaljujući Gradu Mostaru i Republici Srpskoj mi smo početkom godine izdvojili nekih milion maraka za radove na Sabornoj crkvi i ako izostane podrška drugih nivoa vlasti mi nećemo moći nastaviti ništa dalje što se tiče radova.
Ostalo je da se urade kompletan enterijer, parter…
Jeste, ostali su enterijer, parter i pripadajući parohijski dom koji će imati Saborni hram. Ostalo je da se uredi i prostor zvonika u koji će biti smješten Muzej Sabornog hrama.
Spomenuli ste da je u prošloj sedmici oskrnavljena jedna crkva na području Mostara i znamo da su vrlo česti napadi na pravoslavne objekte, a spominjali ste i da ne izlazite u javnost uvijek sa tim informacijama. Kakve su to poruke? Je li u pitanju samo koristoljublje ili postoje i drugi motivi?
To je ružan gest pojedinca koji učini prema bilo kojem vjerskom objektu. Ja znam i kod kolega katoličkih svećenika i kod imama i hodža, svi se susrećemo sa tim, ali čini mi se da mi možda najviše. Najmanje deset puta bude oskrnavljena ili opljačkana neka pravoslavna bogomolja tokom godine, ali ono što je loše i što je najružnija poruka jeste što to uglavnom ostane bez privođenja pravdi počinilaca. Nikada nisu uhapšeni počinioci koji su učinili jedan veliki napad na Sabornu crkvu kada su uništena sva osvjetljenja Saborne crkve, zvona i satovi. Toliko je specifično bio učinjen taj zločin da nije moglo to bilo ko da uradi. To je moglo neko stručno lice koje poznaje i ima predznanje o struji i kablovima jer je to sve bilo pod visokim naponom, stručno je isključeno. Kada takav jedan slučaj nije razriješen tada se ohrabruju i drugi da napadaju na mnogo manje crkve. Mi u nekim hramovima imamo potpisan ugovor sa obezbjeđenjem i kamere i sve ostalo pa i kada dostavimo snimak i to ne bude dovoljno da se uhvate počinioci. Taj dio posla koji bi trebala uraditi policija ili tužilaštvo, ko već po zakonu radi, taj dio kada izostane drugi su ohrabreni da ponovo napadnu crkvu i mi možemo onda da tumačimo da ima i drugih motiva osim same pljačke.
Kakav je bio vaš Vasrs kada ste došli kao sveštenik u Mostar, a kakav je danas? Ima li nekih promjena, razlike?
Bio je to lijep Vaskrs, jer Mostar ima najljepše nebo na svijetu. Danas je lijep, jer je i danas isto to nebo iznad Mostara. I taj moj prvi Vasrks u Mostaru i danas mi dočekujemo sa istom nadom da će kroz godinu ili dvije biti obnovljena Saborna crkva i da će ovdje sve biti normalno. Niti je Saborna crkva obnovljena, niti je još uvijek sve tako vraćeno u normalu, kako to očekujemo. Sa pozicije sveštenika i gledano religijski i hrišćanski, uvijek imamo nadu i vjeru u vaskrsenje i bolje sutra.
Srbi su u Mostaru su okupljeni oko Crkve i svakodnevno ste u kontaktu sa ljudima. Dijelite i njihove tegobe i lijepe trenutke. Šta je to što najviše opterećuje ljude ovdje?
Možda je ovo prilika, ovaj praznik, da pomenemo da oko crkve okupljeni funkcionišu naša kulturna društva ”Prosvjeta” i ”Gusle”, naše humanitarno društvo ”Dobrotvor”. Preko ”Prosvjete” svake godine podijelimo preko 100 hiljada evra u stipendijama, zajedno sa Prosvjetom organizujemo Prosvjetinu školu srpskog jezika, istorije i kulture, jer naša djeca nemaju priliku da uče na svom jeziku i nemaju priliku da uče nacionalnu grupu predmeta koja pripada srpskom narodu. Pa tražimo i tu rješenje. Zajedno svake godine organizujemo Božićni koncert i božićni prijem i ”Šantićeve večeri poezije”. Sva moguća dešavanja su u okviru i uz pomoć Crkve i na taj način osluškujemo šta je potrebno našim ljudima, a našim ljudima je potrebno upravo sve što smo pobrojali. Potrebna im je nekada humanitarna pomoć, nekada da ih neko sasluša. Potrebno je djeci pružiti priliku da uče ćirilicu koju veliki broj srpske djece u Mostaru nema priliku da uči. Potrebno im je pružiti priliku da uče svoju istoriju, kulturu, svoju tradiciju i svoju muziku i potrebno im je pružiti priliku da dolaze u svoje obnovljene hramove.
Kakav je danas položaj Srba u Mostaru?
Čini mi se da je sve teži. Srbi su imali do skoro svog političkog predstavnika u Gradskom vijeću Grada Mostara. Danas nemamo tu poziciju. Nemamo ni neku poziciju u federalnom Parlamentu koja bi mogla pomoći i boriti se i zastupati prava srpskog naroda iz Mostara. Teži je položaj nego što je bilo ranije.
Jako je složena politička i društveno politička situacija. Reflektuje li se to na život Srba u Mostaru i život Crkve?
Svaka politička kriza se itekako reflektuje na život Srba u Mostaru i na položaj Crkve u Mostaru. Mi se susrećemo sa problemima koje ima naša zajednica, sa problemima naše djece u školama i na ulici, u sportovima u kojima se takmiče. Želeći da se ovdje sačuvaju dobri odnosi i mir i stabilnost mi to rješavamo unutar kuće i ne dižemo na neki nivo. Svakako da se osjeti da su tenzije veće. Dešavanja koja se odvijaju na nekom drugom višem nivou prenesu se na nas i položaj Srba u cijeloj Federaciji.
Ta nesigurnost, koju ste spomenuli, upravo je jedan od razloga zbog koga mnogi odlaze ne samo iz Mostara, nego iz cijele zemlje. Da li se više iko vraća ili ljudi samo odlaze?
Sve što smo nabrojali i uzevši u obzir položaj Crkve u Mostaru i Federaciji i činjenicu da je to jedina srpska institucija koja ostvaruje neka prava i mnogo lakše dolazi do svojih prava nego ostali možete misliti kako je. Kada vi sada razgovarate sa ljudima i pitate ih zašto se ne vrate u Mostar ili barem ne pokušaju najčešći odgovor je: „Oče vi ne možete da završite crkvu, a ne da nama ponudite neku mogućnost da živimo ovdje“. Svi znamo da zapošljavanja nisu onakva kako bi trebalo biti po popisu, da se sve rješava na politički način i da se dijeli na pola, a ono što ostane dobiju Srbi, ako ostane, a uglavnom ne ostane. Nije povoljna pozicija da bi se ljudi vratili i nije lako uputiti poziv nekome da se vrati, jer ljudi ne mogu da vjeruju da će moći ostvariti nešto više u ovom gradu.
Spomenuli ste da sve što se dešava na kulturnom i prosvjetom planu radi se oko crkve i društava okupljenih oko crkve. Koliko uspijevate vratiti srpski kulturni identitet Mostaru?
Jako je teško, ali oni Srbi koji danas žive u Mostaru su jako odlučni i istrajni u želji da ostanu ovdje. Oni znaju da su dio Mostara i dio ovih prostora. Da su naši peci ove prostore, zajedno sa drugim narodima, izgradili. Imamo na koga biti ponosni i imamo na koga da se ugledamo što se tiče naših predaka. Možda u čitavoj Federaciji i većem dijelu Republike Srpske nemate tako primjetne kulturne institucije kao što to imate u Mostaru. Sa toliko događaja počevši od Fondacije Manastira Žitomislić koji na mjesečnom nivou imaju neko kulturno dešavanje. Tu je Srpsko prosvjetno i kulturno društvo ”Prosvjeta” GO Mostar koji imaju gotovo na mjesečnom nivou dešavanje. U našem Vladičanskom dvoru imali smo evo sada predavanja na temu posta gdje su uzeli učešće islamski vjeroučitelji, pravoslavni i katolički. Poslije toga smo imali vaskršnju akciju dobrovoljnog darivanja krvi gdje smo pomogli bolnicu Južni logor, pa nakon toga je Humanitarno društvo dobrotvor podijelilo 70 paketa pomoći ugroženima za Vaskrs gdje nisu samo pravoslavni. Sve je to dio kulture i priče da želimo da se ostvarimo i ostanemo u ovom gradu.
Još jedan korak naprijed je i otvaranje Muzeja Saborne crkve u Mostaru koji će biti uskoro otvoren u Vladičanskom dvoru. Niste čekali završetak Saborne crkve da se ovo dogodi. Šta će ponuditi Muzej i je li vraćeno sve ono što je sačuvano?
Najznačajnije je to što je Grad Mostar prepoznao da kroz karticu Mostarpassa i osnovni paket koji se nudi uvrste Sabornu crkvu kao dio kulturne baštine Grada Mostara i kao jedan od najvažniji simbola grada, što i jeste. Naša namjera je da mi imamo muzej u zvoniku Saborne crkve u kome će biti sve ono što je nekada Srpska pravoslavna crkvena opština Mostar čuvala i imala, a što je uspjelo da se sačuva uprkos paljenju, rušenju i miniranju Saborne crkve, Stare škole i Vladičanskog dvora. Tu su svakako najznačajnije ikone od kojih imamo neke i sa početka XV vijeka, neke iz XVI vijeka, slike ruskih slikara i najznamenitijih srpskih slikara. Imamo i dosta crkvenih i vjerskih predmeta koji su sačuvani iz Stare i Saborne crkve. Sve to će biti u muzeju u Vladičanskom dvoru. Biće ponuđeno ljudima da dođu i pogledao kao dio kulture Grada Mostara i kao dio srpskog identiteta u Mostaru. Kao dio posjete muzeju moći će se posjetiti i Saborna crkva i Stra crkva koja je iz XVI vijeka i naravno biće turisti upućeni da posjete i grob Alekse Šantića koji se nalazi na Srpskom pravoslavnom groblju Bjelušine.
Koliko je toga sačuvano i vraćeno u Mostar?
Vraćen je najveći dio. Najveći dio tih ikona i vjerskih predmeta su vraćeni. Oni su čuvani u Trebinju. To nije ni 10 odsto onoga što su imali ovdje pravoslavni i Srpska pravoslavna crkva u svom vlasništvu. Od onoga što je sačuvano mi ćemo dio vratiti, a dio će ostati da bude prikazan u Muzeju Saborne crkve. Ono što smo imali nećemo nikada uspjeti vratiti u Mostar, počevši od same biblioteke koja je imala 100 hiljada naslova, a današnja ima 10 hiljada.
Vjerski praznici u Mostaru su posebni, jer se uvijek radost praznika podijeli sa susjedima i drugih vjerama. To je prešlo u tradiciju. Koliko je to važno i iskreno i koliko doprinosi kvalitetu života ovdje?
Doprinosi, ali i pokazuje normalnost koju živimo. Potpuno je normalno da ja odem kod muftije na čestitku za Bajam. Sigurno se to više vrednuje u očima drugih kada se pojavi neko od vjerskih službenika pravoslavne crkve nego neko drugi, a isto tako kada dođe muftija nama na čestitku za naše praznike ili kada ovdje organizujemo iftar za naše prijatelje imame iz Mostara, ili iftar za humanitarna društva. To su stvari sa kojima živimo i smatramo ih normalnim. Kada počnemo o tome da razgovaramo shvatamo da toga nema toliko u BiH koliko ovdje u Mostaru. Odnos sa biskupijom je takav da za najveće praznike posjećujemo jedni drugima bogosluženja. Ovaj Vaskrs nećemo biti u prilici jer pada na isti dan, ali ćemo se sresti na drugim druženjima. Ove godine Crkvena opština Mostar ogranizuje u Konjicu koncert klasične muzike na kojem će nastupiti učenici Muzičke škole prvog i drugog stepena iz Mostara i on će biti zajednički poklon gradu Srpske pravoslavne crkve i Franjevačkog samostana iz Konjica, a na kome će se obratiti i glavni imam iz Konjica i gradonačelnik Konjica i tako na taj način će se promovisati zajedništvo. To je u srijedu po Vaskrsu, 23. aprila.
Na kraju, koja bi bila poruka vjernicima za Vaskrs?
Poruka vjernicima jeste da pogledaju svoje najbliže, komšije, prijatelje, ukućane. Da pogledamo svi u svoja srca i napravimo prostora za druge i da se radujemo prazniku Vaskrsu kao što smo se radovali i praznicima prije Vaskrsa i onima koji će tek doći. Da tako radosni budemo svaki dan i onda će nam svaki dan biti praznik.
