Starješina Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru, Duško Kojić, u intervjuu za Top Portal govori o tome kako Mostar dočekuje najradosniji hrišćanski praznik Vaskrs, koje su njegove ključne poruke, kako teče obnova Sabornog hrama, te kako danas žive Srbi u ovom gradu.
„Mostar Vaskrs dočekuje onako kako živi — između nade i iskušenja. Ima radosti, ima vjere, ima ljudi koji iskreno žele dobro ovom gradu. Ali ima i umora od praznih priča i od obećanja koja predugo čekaju da postanu stvarnost. Naš narod ovdje živi tiho i strpljivo. Ne traži mnogo, ali traži ono što je osnovno — da bude viđen, uvažen i ravnopravan“, poručuje sveštenik Kojić.
Razgovarala: Sanja Bjelica Šagovnović
Šta Vaskrs predstavlja pravoslavnim vjernicima danas i koje ključne poruke Hristovog vaskrsenja bismo posebno trebali imati na umu u vremenu globalnih kriza, neizvjesnosti i podjela u kojem dočekujemo ovaj praznik?
Vaskrs je temelj naše vjere. To nije samo praznik, nego odgovor na najdublje pitanje čovjeka — ima li smisla ostati čovjek u vremenu nepravde, podjela i straha.
Hristovo vaskrsenje nam govori da zlo nema posljednju riječ, da stradanje nije kraj i da istina, koliko god bila teška, vodi ka slobodi.
Ali Vaskrs nije laka utjeha. Do njega se dolazi kroz krst, kroz iskušenje i kroz suočavanje sa sobom. Zato nas ovaj praznik ne poziva samo da se radujemo, nego i da budemo odgovorni — da ne pristajemo na neistinu, da ne produbljujemo podjele i da ne odustajemo od dobra.
Jer Vaskrsenje nije bježanje od stvarnosti, nego njeno preobražavanje.
Kako vjernici u Mostaru dočekuju Vaskrs ove godine – u kakvom raspoloženju, sa kakvim nadama i izazovima, te kako biste opisali međuljudske odnose i opšti duh zajednice u gradu?
Mostar Vaskrs dočekuje onako kako živi — između nade i iskušenja. Ima radosti, ima vjere i ljudi koji iskreno žele dobro ovom gradu. Ali ima i umora od praznih priča i od obećanja koja predugo čekaju da postanu stvarnost. Naš narod ovdje živi tiho i strpljivo. Ne traži mnogo, ali traži ono što je osnovno — da bude viđen, uvažen i ravnopravan.
U tom strpljenju ima snage, ali i tihe tuge. I upravo zato je Vaskrs za nas više od praznika — on je nada da ono što je započeto u dobru neće ostati nedovršeno.
Već treću godinu vaskršnja liturgija služi se u Sabornoj crkvi Svete Trojice, koja još uvijek nije u potpunosti obnovljena. Ipak, vidljivi su određeni pomaci. Šta je još potrebno završiti, kolika su preostala finansijska sredstva i koji su ključni razlozi zbog kojih obnova ove svetinje traje tako dugo?
Saborna crkva Svete Trojice nije samo hram — ona je znak prisustva, dostojanstva i trajanja jednog naroda u ovom gradu.
Raduje nas što se već treću godinu u njoj služi liturgija i što je hram ponovo zaživio. Ali isto tako ne možemo zanemariti činjenicu da obnova još uvijek nije završena i da to traje predugo.
Ne zato što je to nemoguće, nego zato što nije bilo dovoljno odlučnosti da se privede kraju.
Zahvalni smo Gradu Mostaru na dosadašnjim naporima, kao i Republici Srpskoj i Republici Srbiji na značajnoj podršci. Očekujemo i nadamo se da će se i drugi nivoi vlasti konkretnije uključiti. Jer ovaj hram nije samo pitanje jedne zajednice, nego i odnos prema kulturi, istoriji i pravu da svi u ovom gradu imaju svoje mjesto.
Može li se odnos prema obnovi Sabornog hrama posmatrati i kao pokazatelj šireg odnosa prema Srbima u Mostaru? Kako biste ocijenili taj odnos danas i kakav je položaj pravoslavnih vjernika u gradu?
Srbi u Mostaru žive tiho, skromno i dostojanstveno. Postoji saradnja i dobri odnosi sa mnogima, ali postoji i osjećaj da stvari često ostaju na riječima. A najveći problem danas nije nedostatak riječi, nego nedostatak djela.
Potrebno nam je više iskrenosti i dosljednosti, da ono što se kaže bude i učinjeno. Jer samo tako možemo graditi povjerenje i zajedničku budućnost.
Koji vaskršnji običaji u Mostaru imaju posebnu vrijednost i uspjeli su se očuvati kroz vrijeme? Ovaj grad je specifičan i po tome što se praznici često dijele i sa komšijama drugih vjera i nacija – da li je i ove godine bilo takvih primjera zajedništva?
Uprkos svemu, Vaskrs se u Mostaru slavi tiho, dostojanstveno i sa mnogo srca. Čuvaju se običaji, okupljaju porodice i dijeli se radost praznika. Ali ono što ovom prazniku daje posebnu dubinu jesu djela ljubavi.
Ovog Vaskrsa smo, kao zajednica, posjetili i pomogli 56 porodica, među kojima je bilo i onih koje nisu pravoslavne. Posjetili smo i dva staračka doma u Mostaru, kao i udruženje koje brine o nezbrinutoj djeci.
To su trenuci u kojima praznik postaje stvarnost — kada ne pitamo ko je ko, nego kako je kome. Kada ne gledamo razlike, nego potrebu čovjeka. I možda upravo u tome leži najljepša slika Mostara — da, uprkos svemu, još uvijek znamo jedni drugima prići.
Koju biste poruku uputili povodom Vaskrsa ne samo vjernicima, nego i svim građanima Mostara i šire – posebno u kontekstu potrebe za mirom, razumijevanjem i nadom?
Vaskrs nas ne poziva samo da se radujemo, nego da se preispitamo.
Jer nije najveća tragedija ovoga svijeta stradanje, nego izdaja. Nije najteže kada čovjek padne, nego kada okrene leđa onome ko mu je povjerio ljubav. Zato je važno da se zapitamo: da li se udaljavamo jedni od drugih, da li ćutimo kada treba da budemo uz bližnjeg i da li lako odustajemo od čovjeka.
Da ne bismo, neosjetno, postali oni koji se okreću, koji zaboravljaju i koji izdaju. Vaskrs nas poziva na suprotno — da ostanemo, da budemo uz čovjeka i da ne odustajemo jedni od drugih.
Jer u svijetu u kojem se ljudi sve lakše razdvajaju, najveća hrabrost je ostati vjeran — čovjeku, istini i dobru.
I zato, uprkos svemu što nas opterećuje, Vaskrs nam donosi najdublju sigurnost: da je život jači od svake tame, da radost ima posljednju riječ i da, ma koliko puta kroz istoriju bilo raspeto, dobro uvijek na kraju vaskrsne.
Hristos vaskrse!
