Čuvena junakinja pisca Bore Stankovića, pravog imena Malika Eminović, pozne godine dočekala je kao uboga starica u trošnoj kući na periferiji Vranjske Banje. Naš list je o tome pisao u broju od 6. aprila 1941. godine, ali se taj primjerak novina rijetko može naći zbog bombardovanja Beograda i napada Njemačke na Jugoslaviju.
Kitili su je i darivali dukatima, parama i zlatom obasipali. Činili su to kraljevi, bogati trgovci, hadžije, čorbadžije, meraklije, age i begovi. Nju, djevojku po imenu Malika Eminović.
Pod tim imenom malo ko ju je znao. Ali kad se izgovori Koštana, junakinja čuvenog djela Bore Stankovića, nema ko za nju nije čuo. Pjevala je po vranjanskim meanama i kafanama drugih varoši. Bogataši, hadžije i čorbadžije su u kafanama zbog njene pjesme i njihovog derta silno bogatstvo ostavljali. Trgovac te nove branše bio je i stari bogataš Mitke, drugi glavni junak Stankovićevog romana, kome je Koštana najviše pjevala i novac odnosila.
Koštanu ne treba shvatiti kao zavodnicu, jer ona to nikad nije ni bila. Upamćena je kao čedna, mlada, vitka, razdragana od mladosti. Osvajala je sve redom, a naročito Mitketa. Nažalost, dukate, zlato i pare nije umijela da sačuva. Dok su trajali glas i slava, trajao je i lijep život. A onda je došla starost koju je dočekala u bedi i siromaštvu, u staroj, oronuloj, prljavoj kućici, u ciganskoj mahali Vranjske Banje. U takvoj kućici, koju je od ostalog dijela banje odvajao omanji brežuljak, pronašao ju je reporter „Politike”, objavljujući svoj zapis u broju od 6. aprila 1941. godine.
I kraljevi voljeli dert
Taj broj naših novina teže se može naći, jer je tog dana Njemačka napala Jugoslaviju i bombardovan je Beograd. Trag o Koštani ipak je ostao u vremenu, zahvaljujući novinaru „Politike” R. Stojiljkoviću koji ju je posjetio u njenoj čatmari, zapažajući da, sa svojim mužem Maksutom, nekada čuvena pjevačica i igračica živi u krajnjoj bedi.
„To je ona Ciganka za kojom je cijelo Vranje ludovalo, i zanosom mladosti, uz daire, tražilo njenu pjesmu, njeno bijelo grlo”, pisao je reporter. „Od njene ljepote oči su zaslepljivale, vodeći ljude u propast, pa ne čudi što su mlade Vranjanke na nju bile bijesne i ljubomorne, tražeći da se protjera iz varoši.”
Vrijeme njene mladosti i pjesme uvijek je donosilo dert, a ona kao da nije bila svjesna koliko je doprinosila da se raspojasani bogataši vesele do zore, uživajući u njenoj igri, šalvarama, dairima…
– Eh, kad se toga samo sjetim – duboko je uzdahnula, popravljajući zejtinjavu šamiju, kojom je prekrila glavu i dio lica. – Dođe u Vranje, istovremeno da bi obišao i granicu kod Ristovca, kralj Milan. Pozovu me da mu pjevam, i kažu da voli pjesmu „Slavuj pile, ne poj rano”. Pustim glas, udarajući u daire. Pažljivo je slušao, a na kraju me je nagradio punom šakom zlatnika. Pjevala sam i kralju Petru i drugim velikanima. Para je bilo koliko ti duša želi. Voljeli su pjesme „Šano, dušo”, „Stojanke, bijela Vranjanke”, „Na kraj sela”.
Ne voli novinare, kao što nije voljela ni Boru Stankovića, jer od toga što ju je „turio u knjige nikakve vajde nije imala”. Čak ga je jednom i tužila. Uzalud, čaršija ju je samo ismijavala. Voljela je svoje čorbadžijsko Vranje, žaleći što je mladost brzo prošla, a vratiti se neće. Kivna je na novinare „što o njoj pišu i raznose je kroz cio svijet, a ona to nije zaslužila, jer nikome zla nije učinila”.
– Bila sam mlada, lijepa, vitka. To nije ni Bora pogriješija kad je pisuvaja. Moja pjesma bješe čuvena – kao da je, pred reporterom, otvorila dušu. – Nema čovjeka u Vranju kome o Božiću ili Uskrsu nisam pjevala i pare uzimala. Triput sam se na dan oblačila: haljina, jeleče, pa na kraju šalvare.
Topčiderski platan svjedok vremena
Željna je cigarete i kojeg dinara. Kakav paradoks života: kroz te prste nekad su klizili dukati i mnoštvo novčanica. Sabesjedniku se učinilo kao da je poželjela da ponovo zatrese daire. Ne vrijedi, ne može. Njenim bićem sada gospodari starost i bjeda. Svoju staračku dušu ugrije jedino kad se domogne rakije, iako je Maksut grdi što pije. U njenim očima neki čudan sjaj. Kao da gostu neznancu, ali i svom životnom saputniku želi da kaže: – Ne diraj me, još mi je to ostalo…
Pred reporterom je sada stajala jedna druga Koštana. Baka smežuranog lica, donekle i izmijenjene fizionomije. Na tom licu kao da je stalo cijelo jedno doba, a prije svega njeno staro Vranje, koje je otišlo u prošlost.
Ne želi da govori o progonu iz varoši, nasilnoj udaji, Bori i o još nekim ličnostima iz doba njene pjesme i igre. Odbija da priča i o dairima punim dukata.
Od slave samo uspomene
Reporter dalje opisuje da tog aprila 1941. godine Koštana nije imala od čega da živi. Pritisli su je dovijanje, siromaštvo i prosjačenje. Njena kućica je trošna i prljava, čiji pravi izgled kriju grane starih banjskih kestenova. Oko kuće je korov, razni otpaci, samoća, siromaštvo. Eto šta je slavna i od meraklija tražena Koštana doživjela, dok se u isto vrijeme njen život i mladost prikazuju na raznim pozornicama. Ona od toga nema ništa, sem uspomena na svoju slavu. Maksut je vidno bolestan i teško se kreće banjskim ulicama, naravno bez prebijene pare.
Ništa od tog silnog novca i dukata nije ostalo. Samo je ostalo sjećanje na bekrijanje po vranjanskim kafanama, uz raspojasane gazde, trgovce i pustahije, koji su novac trošili nemilice. Pušila je mnogo i uvijek. I tog dana, kad ju je posjetio reporter „Politike”, palila je jednu za drugom cigaretu. Htio je novinar na kraju i da je fotografiše. U početku je odbijala, govoreći: – Stara sam, sramota me… Da sam mlada i lijepa, ako će me slikaš, a ovako ne.
Ipak je pristala, pozirajući tiho i mirno. Reporter joj je ostavio cigarete i koju novčanicu. U znak zahvalnosti što ga je ugostila u tom ubogom domu.
Tekst u „Politici” od 6. aprila 1941. bio je među posljednjima o Koštanininoj sudbini. O njoj se, kasnije, rijetko šta čulo. Umrla je 1948. godine. Prema nekim saznanjima, imala je 73 godine, ali podatak nije pouzdan.
IME DOBILA PO KESTENU
Kad je počela da pjeva i igra po kafanama i na teferičima, Maliku su Vranjanci prekrstili u Koštanu. Učinile su to meraklije i sevdalije, a sve je imalo opravdano značenje, jer je „koštan” u Vranju kesten, onaj čvrst, jedar. Cijela njena spoljašnost je ličila na mlado, vitko i visoko kestenovo stablo, poznato i omiljeno u ovom kraju. Zato joj je i Bora u svojoj drami dao takvo ime.
DRAMU PREPRAVLjAO VIŠE PUTA
U Koštaninino „zlatno doba” Vranje je imalo veći broj bogatih trgovaca koji su mnogo voljeli kafanu, pjesmu, dert, bogatu trpezu. U kafanama su prilično trošili, ali su i zarađivali, izvozeći u Grčku i Tursku kudelju i „pokrovce”, ručno rađene ponjave, prekrivače. Bora Stanković je svoje djelo napisao kad je imao oko 24 godine, ali ga je više puta prepravljao.
