Stotinu godina od smrti Alekse Šantića – ko čuva njegovo bogato nasljeđe?

Prije tačno 100 godina, 2. februara 1924. godine, u Mostaru je umro Aleksa Šantić. Ovaj pjesnik, akademik, kosmopolita i rodoljub, bio je takva ljudska i stvaralačka veličina da i dan danas, vijek nakon smrti, važi za jednu od ključnih figura multietničkog Mostara i Hercegovine.

Na Šantićevom besmrtnom nasljeđu, prije svega srpska zajednica, ali i svi koji još njeguju duh starog Mostara, temelje svoje djelovanje i stvaranje.

Danas kada se u svim svojim podjelama oko svega raspravljamo, Šantićevo ime, možda je jedino oko kojeg podjela nema.

“Šantić ne samo da je bio najveći pjesnik Mostara, simbol Mostara, duša Mostara, prije 100 godina, nego i danas, nego je Aleksa Šantić prije 100 godina bio nosilac kulturne i nacionalne misli”, rekla je Sanja Bjelica Šagovnović, predsjednica Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva “Prosvjeta” GO Mostar.

Istog stava je i iguman Manastira Žitomislić Danilo Pavlović.

“Aleksa Šantić je svakako jedno od najznačajnijih imena na mostarskom kulturnom nebu i neko ko je veoma zaslužan za sve ovo što mi nasljeđujemo.

Hroničar i publicista iz Mostara Šemsudin Zlatko Serdarević kaže da u Mostaru postoji nekoliko simbola grada, ali da je jedini simbol, živući čovjek -Aleksa Šantić i to je velika stvar.

Predsjednik Hrvatskog kulturnog društva “Napredak”, glavna podružnica Mostar, Miroslav Laneka, kaže da je Šantić prvenstveno srpski pjesnik, ali i Mostarski.

“On je pjesnik sviju nas. Njegove pjesme su svevremenske”, kaže Landeka.

Sin mostarskog trgovca, kojega su oduvijek više privlačili umjetnost i poezija, nego trgovački spisi i računi imao je kratak život ispunjen unutrašnjom i vanjskom borbom, nesretnim ljubavima, iskrenim rodoljubljem, poštenjem, iskrenošću, ali i dubokim razumijevanjem za druge, drugačije, slabije i siromašne, osobinama koje su ga i postavile na pijedestal besmrtnosti.

“Najvažnija konstatacija je, što je i Dučić priznao, da je njegova poezija iskrena, a ta iskrenost nije bila samo u njegovim pjesmama, nego i kao ličnost. On je magično privlačio ljude jer su ljudi u njemu vidjeli, i danas vide čovjeka koji nije sputan nikakvim ograničenjima, uvijek zna ko je i šta je i čovjek koji pripada cijelome svijetu. Svaki detalj iz njegovog života o tome svjedoči. Dovoljno je samo to da kada bi šetao gradom ljudi su se gurali i govorili “eno Alekse””, kaže Serdarević.

Bjelica Šagovnović podsjeća da je Šantić zajedno sa svojim savremenicima, braćom Ćorović, Jovanom Dučićem, Atanasijem Šolom i drugim bio pokretač svih savremenih, kulturnih, političkih i nacionalnih tokova u Mostaru.

“Oni su u to vrijeme uradili to da Mostar bude najznačajniji srpski kulturni centar izvan Beograda”, kaže Bjelica-Šagovnović.

Aleksa ŠAntić umro je u kući svoga prijatelja Svetozara Ćorovića 2. februara 1924. godine. Ostalo je zapisano da takvu sahranu nikad, ni prije ni poslije. Stigle su rijeke ljudi iz cijele Hercegovine, a na sahrani je govorilo 15 govornika. Zvonila su zvona sa pravoslavnih i katoličkih crkava, učili mujezini sa džamija, a povorka se kroz Mostar kretala punih 5 sati.

“Kada je Aleksa umro smrtovnicu je štampala porodica, ali i Prosvjeta i Gusle. Tada je i grad Mostar odštampao smrtovnicu Šantiću. JA nisam nigdje našao da je nekada prije ili posle Grad nekome odštampao smrtovnicu”, priča Serdarević.

Aleksa Šantić jedan je od osnivača SPKD Prosvjeta i Gusle, časopisa Zora i upravo na tim temeljima srpska zajednica u Mostaru temelji svoj identitet.

Predsjednik Srpskog pjevačkog društva “Gusle”, Radislav Tubić priča da je posle povratka Šantić bio motiv da Srbi ostanu u Mostaru i da se vode njegovim životom i razmišljanjima, gdje poštujući druge i čuvajući svoje ostvaruju napredak u zajednici.

“Šantić se vratio u svoj grad. On Mostar nije nikada ni napustio i mislim da će zapravo biti u srcima pravih Mostaraca, ali povratkom Srba u Mostar i obnovom društva SPKD “Prosvjeta” GO Mostar mi smo na jedan dostojanstven način Šantića vratili Mostaru”, kaže Bjelica-Šagovnović.

Tubić takođe naglašava da su Prosvjeta i Gusle uzeli za zadatak da njeguju ime Alekse Šantića i vrate njegovo ime na položaj koji zaslužuje.

“Sve manifestacije koje radimo radimo u ime Alekse ŠAntića i možemo se pohvaliti da čak i najveća kulturna manifestacija u Mostaru jesu Šantićeve večeri poezije”, kaže Tubić.

Iguman manastira Žitomislić Danilo Pavlović kaže da je upravo to način da Srbi svjedoče o svom postojanju i kulturi i istoriji koju nasleđuju.

“Naša generacija ima jedan sveti i svetu dužnost da ovo čuva”, poručuje iguman Danilo.

Bilo je, ne tako davno i ono vrijeme kada je ŠAntić prognan iz Mostara, njegov spomenik bačen u Neretvu, a Šantićeva ulica preimenovana u ime ustaškog ideologa. Sve toliko suprotno od onoga što je ŠAntić bio i za što se zalagao. Na sreću nije potrajalo. Obnovljen je njegov spomenik, a od prošle godine Šantićeva ulica ponovo nosi njegovo ime u cijelom svojom dužinom.

“Gimnazija u Mostaru, nažalost još uvijek, a nakon rata, ne nosi njegovo ime nego se zove Gimnazija Mostar. Šantić nije prisutan u obrazovnom programu u Federaciji, ni po hrvatskom, ni po bosanskom planu i programu onako kako bi trebao biti i bojim se da mlade generacije u pravom smislu ne znaju ko je on bio i šta je sve ostavio Mostaru, ali i koliko je bio značajan za ovaj grad”, kaže Bjelica ŠAgovnović.

Istog stava je i Serdarević koji naglašava da je Aleksa Šantić ime koje zavređuje da se svaki dan o njemu nešto kaže.

Ova godina biće u znaku obilježavanja 100 godina od smrti velikog pjesnika i trebalo bi da se još jednom dokaže multikulturalnost Mostara.

Miroslav Landeka iz HKD Napredak kaže da mu je drago da imaju dobru saradnju sa SPKD “Prosvjeta” GO Mostar i da je nedavno završen jedan uspješan projekta, a da se nada da će se i ove godine uključiti i učestvovati u obilježavanju 100 godina od smrti Šantića.

“On je i dan danas najbolji čuvar srpske kulture, istorije i identiteta u Mostaru. Njegujući njegov lik mi takođe u Mostaru sačuvati i vratiti Mostaru srpsku kulturu i srpski kulturni identitet, te na taj način slagati kulturni mozaik ovog multietničkog grada”, zaključuje Bjelica Šagovnović.

Već cijeli vijek Aleksa Šantić ne šeta mostarskom kaldrmom, no njegov duh i danas lebdi nad Neretvom i Starim mostom, nad crkvom na Bjelušinama, nad zvonicima i minaretima. Oni koji su ga poznavali za života bili su privilegovani, a sve kasnije generacije, pa i naša, trebalo bi da budu ponosne što su ga imale.

 

 

 

Prethodni članakPOTPISAN UGOVOR ZA AVIO – LINIJU: MOSTAR -BEOGRAD OD 15. APRILA TRI PUTA SEDMIČNO
Naredni članakMOSTAR DOBIJA VEZU SA 100 SVJETSKIH DESTINACIJA, AVIO KARTA DO BEOGRADA 54 EURA