Sinoć je u hotelu Bristol u Mostaru održana promocija knjige “Priče o dobrim ljudima” autora Milana Račića. O knjizi su govorili Bogić Bogićević, Ibro Rahimić, Amer Bahtijar i Maja Šimić Škutor.
Na samom početku prisutnima se obratio Amer Bahtijar rekavši kako “Milan Račić u svojoj knjizi nam govori o dobrim ljudima rata i mira. Kada govori o dobrim ljudima u doba zla i kada ih nabraja tada shvatite koliko ih je bilo malo. Da je bilo više ljudi poput velikog Sekule Stanića ne bismo imali pokolj u Foči, da je bilo više ljudi poput Neđe Galića ne bismo imali Heliodrome i Dretelje, da je bilo više ljudi poput Amira Reke ne bismo imali osvetničke pohode u Grabovici. Ko su ljudi koje bira ovaj sjajni pisac? Račić traži ljude koji nisu ljudi jedne dimenzije, a ono što je izuzetno dragocjeno je da se radi o mladim ljudima.”.
“Milanovo pisanje govori prije svega o njemu kao o čovjeku, odnosno da dobro o ljudima mogu pisati samo dobri ljudi. Milan Račić pisajući o dobrim ljudima obraća se javnosti i poziva nas da se vratimo čovjeku kao stvarnom kreatoru sadašnjosti i budućnosti. On se iskreno i hrabro bori protiv uspavane svijesti i šalje snažnu poruku da su jedine istinske vrijednosti ljudska dobrota solidarnost, poštenje, hrabrost, radinost prijeko potrebni našoj široj zajednici.”, rekao je Ibro Rahimić.
“I tako nakon godinu i kusur njegovog pričanja i praćenja svih tih priča o dobrim mostarskim ljudima napisa on priču i o meni. Neopisivo mi je drago i čast biti jedna od njegovih 15 glavnih junaka, naročito jer je većina od njih duplo starija od mene, zato ni sama nisam znala za skoro polovicu tih dobrih ljudi kojih uljepšavaju ovaj grad i državu dok nisam pročitala Milanove priče.”, kazala je Maja Šimić Škutor
Bogić Bogičević je rekao kako “mi često čujemo i često govorimo da treba da se borimo za bolji život. Milan, u ovoj knjizi, govori o tome da treba da se borimo za boljeg čovjeka, a samo dobar čovjek donosi bolji život.
”U dijelu knjige Milana Račića govori se i o ljudima koji su prošli logore, koji ne žive više ovdje, koji su prognani. Ja sam ih sretao po cijeloj Evropi i tačno je, sačuvali su živu glavu, može se reći da su integrisani u ta društva, ali su uvijek ostali stranci. Njihovo tijelo je samo fizički tamo, a srce i duša u Mostaru. I zato kada nemamo rješenja onda se često pozivamo na velike ljude i njihove riječi, ja ću na Voltaira i njegovu molitvu Bogu: Nisi nam dao srce da se mrzimo i ruke da se ubijamo, učini da pomognemo jedni drugima podnositi teret mučnog i prolaznog života. Neka neznatne razlike među atomima koje nazivamo ljudima ne budu povod za mržnju i progone. Ako su nevolje rata neizbježne ne mrzimo se i ne razdirimo se barem u miru, što se nama i sada događa”, reko je Bogićević.
“Danas su nam zapravo nametnuli sivilo, crne vijesti, neljude, ratnike, lopove, kriminalce, haške osuđenike, tzv. nacionalne interese, novokomponovane bogatune, konstitutivnost i sve gluposti ovoga svijeta. Doda li se tome da je medijski prostor zagađen i prebukiran najcrnjim događanjima od ’92. pa nadalje. Da se slave viteške pobdje naših nad njihovima da su skoro 3 decenije marginalizovani pošteni građani, intelektualci radnici da po njima u naznakama nema dobrih odlučio sam upravo zato da pišem o dobrim ljudima u vremenu zla, bespuća i beznađa.
Želio sam zapravo da predstavim dobre ljude iz onog sistema i bivše države, da predstavim dobre ljude iz onog najgoreg ratnog vremena, koji su posljednju konzervu dijelili sa svojim komšijom druge nacionalnosti i bukvalno spašavali mu glavu. Želio sam da prije svega predstavim nove mlade, dobre, obrazovane, sposobne, a poštene ljude, koji jedini mogu promijeniti ovaj svijest i vlastodršce. Ponekad se čini da su sve bitke izgubljene. Pa sami sebi postavljamo pitanje “Ovima niko ništa ne može, pa šta ja mogu kao pojedinac uraditi?”
Ne vjerujem da su sve bitke izgubljene. Da se ne može. Morat će i oni što su zlo radili – odgovarati, ako nigdje drugo pred sopstvenim ogledalom ili sopstvenim djetetom ili unukom kad ga budu propitivali.”, rekao je autor Milan Račić.
Mostarski.ba
