Služenjem pomena u Staroj crkvi u Mostaru i bacanjem cvijeća u rijeku Bunu danas su obilježene 33 godine od egzodusa srpskog naroda iz Mostara i doline Neretve kada je stradalo 431 lice, a više od 30.000 ljudi napustilo svoje domove.
Starješina Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru paroh Duško Kojić nakon parastosa se prisjetio stradanja srpskog naroda u dolini Neretve.
“Nema blaženijeg i veće časti ako neko život svoj položi za drugog. Na današnji dan i Saborna crkva je dala svoj život, naši srodnici su postradali, a Mostarci napustili svoje domove. Danas stojimo u ovom gradu i mi i Saborna crkva ponovo obnovljeni, ne skromni i ponizni, nego dostojanstveni”, rekao je paroh Kojić.
Podsjetio je da stradanje nije posljednja riječ ljudska i da poslije stradanja dolazi vaskrsenje.
“Možda u Sabornoj crkvi nemamo do kraja obnovljene zidove, možda nemamo sva kandila, možda ne svijetli to kandilo, ali svijetli kandilo vjere u ovom gradu, a to je ova zajednica koja je i danas došla da se sjeti postradalih i koja će i sutra nastaviti da ovdje živi hrišćanskim životom, a živjeti i sjećati se znači da moramo biti spremni da praštamo i da ljubavlju hodimo kako kroz ovaj grad tako i kroz život. Nije lako ali je to naša obaveza prema precima koji su živjeli život dostojan čovjeka i Boga”, poručio je paroh Kojić.
Predsjednica Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila u Nevesinju Aljonka Dželetović rekla je da ovaj dan budi teška osjećanja koja za porodice jeste veliko breme koje nose.
“Proces traženja je stao. Mi nemamo rezultata, ali se borimo i ne odustajemo. Sjećanja na ovaj dan su užasna. Sve što je bilo srpsko je gorilo, uključujući i Sabornu crkvu. Mnogo civila je stradalo, a mnogo ljudi koji su nosili srpsko ime i prezime je zarobljeno i oni su trebalo biti ili ubijeni ili odvedeni u jedno od 20 mjesta zatočenja u Mostaru. Hiljadu ljudi je prošlo kroz logore, a 431 lice srpske nacionalnosti je nestalo u tom periodu. Neki su izašli iz logora nakon što su prošli torture, a do danas se traže 82 lica srpske nacionalnosti”, rekla je Dželetović.
Kaže da porodice nestalih nose ogroman teret, ali i da ne odustaju i da njihovi voljeni i danas žive u sjećanjima.
“Borimo se da pronađemo što više informacija i došli smo do informacija. Naš mukotrpni rad je doveo do rezultata. Došli smo i do imena i nalogodavaca i onih koji su ih odveli, ali tužilaštvo je, kao i obično slijepo i nijemo na te naše dokaze, video materijale i imena. Ne znam šta im treba ako mi imamo fotografije sa lica mjesta na kojima se vide jasno lica učesnika”, priča Dželetović.
Kaže da ratni zločin ne zastarijeva, ali da mnogi koji su ih činili danas nisu živi, ali i da je svakim danom sve manje i članova porodica nestalih jer su od zločina prošle 33 godine.
Dželetović dodaj da jedino nisu zakazale porodice, ali da su sistem i društvo zakazali.
Aljonki Dželetović je nestao brat Milenko Milović koji je kao vojnik Vojske Republike Srpske stradao i njegovo tijelo do danas nije pronađeno iako postoje dokazi o tom događaju.
“Oni jednostavno te informacije ne upotrebljavaju. Čuvaju ih u ladicama zato što je neko moćan stavio ruku na to. Iako imaju imena ne rade ništa. Nikada nećemo odustati i tražićemo istinu, a imamo i nasljednike koji će nastaviti naš put”, poručuje Dželetović dodajući da imaju podršku svih u svojoj borbi.
Isidora Graorac, predsjednica Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila kaže da je porazno to što je proces traženja nestalih stao.
“Ono što boli porodice jeste da se danas tim pitanjem skoro niko ne bavi i da je sve manje onih koji želi da se ovo pitanje pokrene”, rekla je Graorac.
Podsjeća da se danas u Republici Srpskoj traga za 1627 lica.
“Strašno je da imamo sve veći broj roditelja koji odlaze sa ovoga svijeta i ne uspijevaju da riješe svoje pitanje i da pronađu svoju djecu. Ne smijemo stati i nećemo. Danas je ovdje cijelo društvo i sjeća se i nećemo dozvoliti da ovo pitanje padne u zaborav”, rekla je Graorac.
Kaže da u kosturnicama postoji veliki broj posmrtnih ostataka koji nisu identifikovani na što će se u narednom periodu staviti akcenat.
Predrag Lozo, istoričar porijeklom iz Mostara koji se dugi niz godina bavi stradanjima Srba u Mostaru, podsjeća da je Mostar nekada bio nacionalno, duhovno i kulturno središte Srba na ovim prostorima i da je takvo bilo i stradanje.
“U ove ljetne dane u junu 1992. godine sjećamo se jednog od prvih egzodusa Srba na teritoriji nekadašnje BiH. Ta dešavanja su ostavila dubok trag, ne samo na Srbe u dolini Neretve nego i na čitavu srpsku zajednicu na ovim prostorima. Srbi u Mostaru su preživjeli težak period, ne samo progona i zatvaranja u više od 40 mjesta i pljačkanja, već su se suočili sa identitetskim pritiskom uništavanja i tragova njihovog postojanja na ovim prostorima”, rekao je Lozo.
Kaže da je 598 srpskih žrtava iz doline Neretve samo jedan dio patnje, jer je cilj bio čišćenje cijele zajednice sa ovih prostora.
Rekao je da se i danas mala srpska zajednica u Mostaru bori da se ne zaboravi stradanje iz juna 1992. godine.
“Stradanje u Mostaru se dešavalo u više talasa. Znamo da je to bilo u aprilu, maju, junu 1992. i na kraju je dolina očišćena. U julu kreće novi talas zločina nad Srbima koji su zatvarani i ubijani. Sve to govori o velikom stradanju, ali i želji za opstankom. Mostar jeste simbol stradanja Srba, ali je on i dalje ostao na svu sreću mjesto srpske kulture, tradicije i nacionalnog identiteta i te žrtve jesu opomena, ne da bismo mrzili ili svetili se već da bi svjedočili svoje postojanje na ovim prostorima”, poručuje Lozo.
Prisjetio se 1992. godine i bjega u izbjegličkoj koloni iz Mostara, baš u dane između 15. i 17. juna.
“To je sve odredilo naše živote. To su događaji koji su nas odredili i to je uticalo i na to da je moja dužnost da se bavim ovim i ostavim pisani trag budućim generacijama da bi znale šta su Srbi prošli u dolini Neretve”, rekao je Lozo.
Nataša Okuka, koja još uvijek traži oca s tugom se sjeća dešavanja od prije 33 godine i nestanka njezinog oca. Kaže da je nestao krajem aprila 1992. u Mostaru i da od tada nemaju nikakvih informacija. Priča da njen otac nikada nije vjerovao da će se zaratiti i vjerovao je svojim komšijama. Okuka kaže da su čuli da je bio ranjen i da su imali informacije da je bio po logorima, ali da se nakon toga gubi svaki trag.
Milenka Brstina je izgubila muža, djevera i njihovog brata od strica u jednom danu na Buni.
Kaže da je treći brat njezinog muža prošao torturu u logorima Lora u Splitu i Dretelj u Čapljini i da je razmijenjen. Umro je godinu ipo dana nakon razmjene od posljedica prebijanja i torture.
“Jedino što je razmijenjeno jeste glava njihovog rođaka. Nakon toga su zvali da se prihvati još jedan dio tijela i dva puta smo obavljali sahranu. Za mojim mužem i djeverom se još uvijek traga. Nemamo nikakve informacije. Prije su uzimali krv na analizu i pričalo se o ovome, bilo je interesovanja. Sada od toga više nema ništa. Sve se svelo samo na ovo obilježavanje”, kaže Brstina.
Srećko Stević iz Hodbine priča da je do 1992. živio u Mostaru i da su njegovi roditelji te iste godine nastradali u naselju Hodbina kao civilne žrtve rata.
“Odvedeni su sa kućnog praga i ubijeni u Kosoru kod Blagaja. Šta reći poslije 33 godine. Imao sam sreću da sam ih našao i sahranio, ali sam ljuti i kivan na tužilaštvo jer je istraga bila došla do kraja i oni su je obustavili, kao zbog nedostatka dokaza”, priča Stević.
Obilježavanju stradanja u Mostaru su prisustvovali konzul u Generalnom konzulatu Republike Srbije u Mostaru Petar Špadijer, poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske Ognjen Kuljić, predsjednik SNSD-a u Mostaru Velibor Milivojević, predstavnici boračkih udruženja i predstavnici Kancelarije Republike Srpske u Mostaru.
Program obilježavanja nastavljen je polaganjem cvijeća na Spomenik slobode u Nevesinju i obilaskom Spomen sobe, te polaganjem cvijeća na Spomen kosturnicu u Nevesinju.
Podsjetimo, da je jun mjesec 1992. trajno urezan u sjećanje srpskog naroda iz doline Neretve kada je u nekoliko junskih dana od Čapljine do Bradine protjerano više od 30.000 Srba, zapaljena i uništena većina imovine, a više stotina lica poginulo i nestalo.
Prilikom velike vojne akcije Hrvatske vojske, HVO-a i HOS-a, kojom je komandovao general Janko Bobetko, došlo je do egzodusa i velikog stradanja Srba u dolini Neretve.
Napadi su počeli 7. juna na Domanovićima, a 14. i 15. juna vodile su se borbe u gradskoj zoni Mostara. Petnaestog juna 1992. zapaljena je i Saborna crkva Svete Trojice u Mostaru, tada najveća pravoslavna bogomolja na Balkanu. Nakon toga zapaljeni su i svi pravoslavni hramovi u dolini Neretve. Već 18. juna, većina srpskog stanovništva Mostara protjerana je iz svoga grada.
U junu mjesecu zapaljen je i porušen manastir Žitomislić, Stara crkva Presvete Bogorodice. Nakon toga u Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj oštećen je i devastiran najmanje 81 objekat Srpske pravoslavne crkve. Od ovoga broja njih 24 nalazili su se na području opštine Mostar.
Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i nestalih lica kada je u pitanju regija ”Hercegovina” smrtno je stradalo 1.576 lica. Tokom 1991. godine smrtno je stradalo 28 lica, a 1992. godine 1.020 lica, 1993. godine 198 lica, 1994. godine 143 lica, 1995. godine 155 lica, nakon 31.12.1995. godine 27 lica te još pet lica za koja nije moguće sa sigurnošću utvrditi tačnu godinu stradanja. Prema polnoj strukturi smrtno je stradalo 1.413 muškaraca i 163 žene. Status vojnika imalo je 1.171 lice, a 405 njih bili su civili.
Na području opštine Mostar smrtno je stradalo 526 lica srpske nacionalnosti i to 380 vojnika i 146 civila. Posmatrajući polnu strukturu radi se o 470 muškaraca i 56 žena. Pored navedenih lica, najmanje devet civila i 49 vojnika iz Mostara smrtno su stradali izvan teritorije opštine Mostar. To ukupnu brojku stradalih povećava na 584 lica.
Još se traga za 82 lica.
Prema preliminarnim rezultatima istraživanja na teritoriji Mostara postojalo je deset logora i mjesta zatočenja za Srbe. Srbi iz Mostara odvođeni su i u logore u drugim opštinama te je evidentirano da su mostarski Srbi zatvarani u najmanje 28 logora i mjesta zatočenja. Ovi podaci ne obuhvataju mjesta zatočenja koja su se nalazila u privatnim objektima, gdje su Srbi zatvarani pojedinačno ili u manjim grupama.
Najzloglasnija mučilišta bila su nekadašnja vojna ambulanta, sjedište HOS-a, zatvor „Ćelovina” u Mostaru, ali i logor ”Dretelj” u Čapljini, logor u Ljubuškom, te zloglasni logor ”Lora” u Splitu.
Prema do sada obrađenim podacima, tokom rata u velikim razmjenama između zaraćenih strana evidentirano je najmanje 843 zatočenih osoba srpske nacionalnosti iz Mostara i drugih mjesta u dolini Neretve.
Kada su u pitanju sudski procesi za zločine nad Srbima u Mostaru, pred Sudom BiH vođena su dva procesa za zločine u logoru „Dretelj”. U ovim procesima pravosnažno je osuđeno šest lica. Ostali postupci vodili su se ili se trenutno vode za zločine nad Srbima u dolini Neretve i odnose se uglavnom na zločine počinjene na području opštine Konjic.
Osim uništavanja materijalnih tragova kulture, identiteta i spomeničke baštine srpski narod pretrpio je i veliku materijalnu štetu, s obzirom na to da je najveći broj objekata koji se nalazio u privatnom vlasništvu bio zapaljen, opljačkan, oštećen ili uzurpiran. Ukupna materijalna šteta nikada nije s preciznošću utvrđena.
Političke i vojne okolnosti koje su dovele do egzodusa i stradanja Srba iz doline Neretve još su nerazjašnjene.
Paljenjem svijeća i bacanjem cvijeća u rijeku Bunu obilježeno stradanje Srba na ovom lokalitetu 15. juna 1992. godine i 33 godine od egzodusa Srba iz Mostara i doline Neretve. pic.twitter.com/J72kNU0bSE
— Top Portal (@TopPortal1) June 15, 2025
