KRVAVA BAJKA 21. VIJEKA! MAJKA UČENICE NASTRADALE U ŠKOLI: Od 3. maja Ribnikar za mene nije škola! Učite djecu empatiji i vrijednostima

Kad je kobnog dana počela pucnjava Sofija je bila u toaletu. Drugarica ju je čekala ispred, ali je utrčala u drugu kabinu kad su se začuli rafali. Međutim, Sofija je istrčala u hodnik i stradala.

Za mene OŠ “Vladislav Ribnikar” na Vračaru od 3. maja (kada se dogodio zločin) više nije škola. Tog dana je ona uništena i nijedno dijete tamo više ne treba da kroči da bi pohađalo nastavu, jer to nije normalno. To više ne smije da bude škola. Na tom mjestu treba napraviti memorijalni centar.

Takođe, školska godina mora odmah da se prekine u cijeloj Srbiji, mora se pokazati solidarnost, a ne da se nastavi s pokušajima da se sve ovo normalizuje. Okej je – i treba – da djeca do ljeta provedu vrijeme sa svojim razredom i nastavnicima, ali van škole – na terenima, igralištima, u parkovima, neka pričaju, nek se smiju, nek plaču, nek vrište, nek se grle… Neka nam preko ljeta sva djeca budu u fokusu, a od 1. septembra mora potpuna reforma obrazovnog sistema – osnovna škola mora konceptualno da se mijenja.

Vračar, masakr, ubistvo, OŠ Vladislav Ribnikar
FOTO: NEMANJA NIKOLIĆ

Ovim rečima započinje priču Milanka Negić, majka Sofije (13), koja je 3. maja ubijena u školi na Vračaru. Odlučila je da se oglasi u javnosti kako bi pokušala nešto da promijeni, kako bi ukazala na činjenicu da mora da se mijenja dosadašnji sistem osnovnog obrazovanja, jer djeci treba da se ponudi sadržaj koji će, prije svega, razvijati empatiju, bliskost, drugarstvo, međusobno poštovanje, a ne da sve, kao dosad, bude samo trka za ocjenama.

Imam snage da se borim

– Ja imam i dijete od četiri i po godine, imam volje i snage da se borim, želim da mi to dijete ovdje odrasta i bitno mi je u kakvom će društvu odrastati… Zato hoću da ukažem na sve ovo i nevjerovatno mi je kako ovih dana svi maše temu, kako im je nekako sve drugo u fokusu sem krucijalnih stvari. Ovo moram da kažem iako mi sve ovo iziskuje puno energije, jer ulažem puno napora i energije da Sofiju nekako održim prisutnom pored sebe, da joj čujem glas, da nekako nađem način kako ću dalje sa svime da se nosim… – kaže Milanka Negić za Kurir.

Sofija je, kad je tog kobnog dana u školi počela pucnjava, bila u toaletu. Drugarica ju je čekala ispred, ali je utrčala u drugu kabinu kad su se začuli rafali. Međutim, Sofija je istrčala u hodnik i stradala.

– Mi smo doživjeli nešto što je najveća tragedija koja se ikada dogodila u svijetu, a oni sada guraju djecu da idu u škole, da se sve normalizuje, da se sve nastavi… A ovo je “Krvava bajka” 21. vijeka. Sećam se kako je, kad sam ja bila mala, svakog 21. oktobra cijelo odjeljenje mislilo na ono što se dogodilo u Kragujevcu 1941. i cijelo odjeljenje je tada plakalo, imalo osjećanja, emocije, saosjećanje, iako je bilo prošlo više od 40 godina. Postoji razlog za to – djeca se identifikuju s djecom, tako se razvija empatija. Nikad nismo plakali kad smo slušali da je poginuo neki heroj, jeste nam bilo žao, ali kad čujemo da su djeca stradala – onda plačemo. A naše društvo danas nema empatiju, to se u školi ne stiče, u školi postoji samo neka nezdrava kompeticija i zavist, to je jedino što se razvija… U školi je najveći akcenat na ocjenama, postoji veliki pritisak kada je riječ o ocjenama, pa sada ima 20 puta više vukovaca nego kad sam ja išla u školu. Podignuti su pragovi za upis u srednje škole, djeca su isfrustrirana… Zato pritisak s ocjenama mora pod hitno da nestane. Akcenat u osnovnoj školi mora da bude na nečemu drugom, na tome da se djeca nauče vrijednostima, da im se da neki sadržaj, da imaju neku kulturu, da se druže i povezuju, da se razvija empatija… To je prioritet, a toga sada nema – kaže ona i dodaje:

Vračar, OŠ Vladislav Ribnikar, dan posle, Majka jedne od ubijenih devojčica
FOTO: NENAD KOSTIĆ

– Sadržaj mora da uđe u osnovne škole, da se od 1. septembra krene u pozorišta, bioskope, šetnje, da se djeca drže za ruke, da se okupljaju na terenima, uvijek će im doći neki sportista, muzičar… Djeca nam nemaju nikakve napravljene veze, sve zavisi kakvi su im roditelji, koliko su oni uložili i u kakvom okruženju dijete raste… A neki roditelji rade dan-noć, nemaju vremena da se posvete djeci, zato društvu ovo mora da bude bitno. Ako je propisano da je osnovna škola obavezna, onda tamo dijete ne treba samo da nauči da čita i piše, sabira i oduzima, nego treba da se nauči da ima empatije, da se razvija drugarstvo, treba da im se da neki sadržaj… Pa ako već ne možemo da očekujemo da taj sadržaj pruži svaka porodica, onda je to pitanje društva, ono je dužno da se time bavi. Društvu je bitno u kakve ljude će da izrastu ta djeca… Prioritet je, dakle, da se društvo sada okrene djeci. U cijeloj Srbiji. Da se sva energija, koja se sada troši na šetnje i mitinge, okrene ka djeci. Hajde da se bavimo djecom.

Kurir

Prethodni članakVučić sa patrijarhom i episkopima o važnim pitanjima, posebno o Kosmetu
Naredni članakDUPLA KRUNA ZA “PLEMIĆE”-Zrinjski pobijedio Velež i osvojio Kup BiH