Manastir Žitomislić kroz vijekove je bio duhovni i kulturni centar pravoslavnih u Hercegovini, ali i šire, a tako je i danas. Božić u Manastiru Žitomislić je uvijek poseban i prepoznatljiv. Manastir Žitomislić je mjesto susreta vjernika, ali i značajna turistička destinacija. O proslavi Božića danas, te životu i istoriji manastira razgovarali smo sa igumanom manastira Žitomislić Danilom Pavlovićem koji je starješina manastira od početka njegove obnove 2002. godine. Od tada živi život i pravoslavne zajednice u dolini Neretve.
Možete li nam kazati kako se u manastiru Žitomislić proslavlja Božić, kako je danas, a kako je to bile ranije?
Božić je jedan od najradosnijih praznika i to se u manastiru veoma osjeća. Takve su i pripreme za Božić u kojima učestvuju gotovo svi ljudi iz naše parohije. Najprije počinje prikupljanje novca za vatromet, kićenje dvorišta i crkve i to radimo svi zajedno. Na Badnji dan i Badnje veče ovdje dolaze ljudi iz cijelog Mostara, Nevesinja, okolnih mjesta, bude večernje bogosluženje, loženje badnjaka, te vatromet. Na Božić pored pravoslavnih, u manastir dolazi i veliki broj susjeda katolika koji dođu da s nama podijele radost praznika. Božićnu liturgiju služimo u ponoć i bude mnogo mladih ljudi. To sve nije bilo tako na početku kada smo služili u tek sagrađenoj crkvi. Desila se zaista velika promjena. Božić u manastiru Žitomislić je prepoznatljiv u cijeloj Hercegovini.
Manastir Žitomislić uvijek je bio duhovni centar pravoslavne Hercegovine, a tako je i danas. Možemo li se malo prisjetiti prošlosti Manastira, te perioda kada ste ovdje došli na ruševine?
Datum koji znamo je 1566. godina kada je Manastir Žitomislić dobio izgled kakav ima i danas. To je godina i kada je izgrađen Stari most. Manastir, međutim tada dobija dozvolu od tadašnjih turskih vlasti da se obnovi, tako da su arheolozi i istoričari umjetnosti polazili od toga da je ovdje postojao i stariji manastir, što se nakon rekonstrukcije i pokazalo. Dakle, pod temeljima crkve iz 1566. godine postoje i stariji temelji, tako da je kontinuitet manastira stariji od 16. vijeka. Te 1566. manastir su gradili Miloradovići, pravoslavna vlastelinska porodica iz stolačkih Dubrava koji su svoju najveću zadužbinu podigli u manastiru Žitomislić koji je posvećen Blagoveštenju Presvete Bogorodice. Od tada pa sve do danas, manastir je duhovni i kulturni centar pravoslavnih u Hercegovini. Ovdje je otvorena prva škola za opismenjavanje srpske djece 1848. i takođe prva škola za školovanje sveštenika, koja je ovdje kratko radila, te prenesena u Sarajevo. Nakon toga val osnivanja škola počeo u Mostaru i drugim mjestima u Hercegovini. Manastir je posjedovao veliku biblioteku, te zbirku ikona i umjetnina do Drugog svjetskog rata kada je monaško bratstvo manastira pobijeno, a manastir opljačkan. Nakon Drugog Svjetskog rata je obnovljen, a onda 1992. u potpunosti porušen i to je je bilo njegovo najveće razaranje u istoriji. Rekonstrukciju smo počeli 2002., te ga obnovili istom tehnologijom gradnje i na isti način kakav je bio. Manastiru smo vratili prvobitni izgled pod nadzorom Komisije za zaštitu spomenika kulture BiH. Ove godine smo otvorili Muzej gdje su sačuvane umjetnine sada prezentovane javnosti. Manastir Žitomislić je danas osim mjesta molitve i okupljanja pravoslavnih, značajna turistička destinacija. Manastir i Muzej posjećuje i veliki broj stranih turista koji posjećuju Mostar i Međugorje.
U Žitomislić ste došli na ruševine i od tada je manastir i sveštenstvo mjesto okupljanja ljudi, Srba iz doline Neretve. Čini se da zajedno s njima živite i sve nedaće, ali i radosti. Možete li nam stoga kazati kakav je danas položaj Srba u dolini Neretve i povući paralelu kroz sve te godine?
Prošlo je mnogo godina od povratka Srba u dolinu Neretve. Ljudi su se vratili na svoja ognjišta, ali nova kriza koja je zadesila i našu i zemlje regiona svakako utiče i na našu zajednicu koja je mala. Kroz svo ovo vrijeme smo apelovali da Srbi u dolini Neretve trebaju da imaju bolji status. Uglavnom je uvijek bio problem zapošljavanje u državnim institucijama gdje nije zastupljen dovoljan broj Srba. Ima tu i naše greške. Srbi su loše politički organizovani, to moramo reći. Morali bi mnogo ozbiljnije da se pozabave sami sobom. Ključna stvar kojoj bi se trebala posvetiti pažnja je da imamo kvalitetne kadrove koji će se baviti politikom i rješavanjem ključnih problema, što sada nije slučaj.
Postoji li pomoć institucija i predstavnika vlasti Republike Srpske i Srbije?
Ne možemo reći da nema podrške od strane vlasti Republike Srpske i Srbije. Ta pomoć se posebno vidi na izgradnji Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru. Ne može se reći da nema intersovanja i što se tiče političkog organizovanja Srba. Mislim da je potez na ljudima ovdje, da adekvatno odgovore na ono što im se nudi, tako da zaista mislim da je potreban iskorak u svakom smislu kada je u pitaju organizovanje i predstavljanje Srba na ovom području.
Kakvi su odnosi ljudi u Mostaru i HNK, postoji li razumijevanje, kakav je odnos ovdašnjih vlasti?
Mislim da danas nema nacionalne netrpeljivosti. Ljudi su se odavno vratili, imamo generaciju djece koja su se rodila nakon rata i odrasla ovdje. Naši ljudi bili su spremni da se integrišu i to su prepoznala i druga dva naroda, tako da mislim da žive kao svoji na svome i u Mostaru i u ostalim dijelovima Hercegovine u FBiH. Međuljudski odnosi su dobri i treba ih dodatno graditi i čuvati. Vrlo je lako da se odnosi pokvare, zato je odgovornost na svima da odnose čuvamo, posebno je odgovornost na vjerskim službenicima da budu promotori mira i suživota.
Znamo da su i Manastir Žitomislić i Srpska pravoslavna crkva u Mostaru podsticali saradnju i dijalog vjerskih zajednica, na kavom je danas nivou suradnja?
Iako mi u Hercegovini nemamo formalnog međureligijskog udruživanja kao što je to u nekim drugim gradovima u BiH, međureligijska saradnja je jako dobra i može biti primjer za druge krajeve. Mostar je grad u kojem su jednako zastupljene sve tri vodeće vjerske zajednice. Naši odnosi su dobri. To uvijek zavisi od ličnosti koje vode i u tom kontekstu moram da pohvalim mostarskog muftiju Salema Dedovića koji je dolaskom na čelo Muftijstva dodatno unaprijedio odnos naših zajednica i to je dragocjeno. Što se tiče Katoličke crkve odnosi su takođe dobri, naši sveštenici bili su prisutni na bogolsuženjima za katolički Božić i to će se sada ponoviti na našem Božiću. To su dobre poruke i narod ih prepoznaje.
Ne možemo da ne prokomentiramo situaciju u Crnoj Gori gdje se veliki broj ljudi pobunio protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Svaki dan na tisuće ljudi je na ulicama i u crkvama u molitvu. Velika podrška ide i iz Hercegovine. Kako komentarišete cijelu situaciju i kako mislite da će se završiti?
Očigledno je da se u Crnoj gori dešava nešto što se ne dešava nigdje u Evropi, jer je država dala za pravo da na najgori način guši vjerska osjećanja. Taj zakon je prije svega atak na imovinu Srpske pravoslavne crkve, ali on ima i još mnogo članova koji graniče sa totalitarnim sistemom. Jedan od njih kaže da imenovanje poglavara crkve mora biti uz odobrenje vlade, da sjedište vjerske zajednice mora biti na teritoriji Crne Gore što je presedan i nešto neobjašnjivo. Crna Gora vrije ovih dana, ali ono što je utješno je zrelost crnogorskog naroda i njihova ljubav prema vlastitoj crkvi i to se očituje u tim protestnim šetnjama. Te šetnje nisu nikakvi buntovi, već molitve i istrajnost ljudi da odbarne svetinje i svoj identitet. Nadam se da će to uticati na crnogorsku vlast da Zakon o slobodi vjeroispovijesti bude zakon koji će poštivati slobodu, a ne gušiti je.
Ove godine se obilježava 800 godina autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve i 800 godina utemeljenja Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske. Možete li se osvrnuti na ovaj važan jubilej i kazati kako se obilježava u Eparhiji ZHiP?
To je veliki jubilej samostalnosti naše crkve. Mi u Hercegovini posebno slavimo, jer kada je ustanovljena Srpska pravoslavna crkva, jedna od najstarijih eparhija je ova naša humska. Gdje god je prisutna Srpska pravoslavna crkva ovaj jubilej je obilježen velikim brojem različitih manifestacija, a tako je bilo i u našoj Eparhiji. U okviru obilježavanja, mi smo na Blagovijesti, slavu Manastira, otvorili Muzej. Očekujemo da će završetak Saborne crkve u Mostaru biti kruna naše svetkovine. Kako je jubilej u pitanju, svaki jubilej treba da bude vrijeme preispitivanja. Nije dovoljno samo da slavimo, već da se pozabavimo sobom i kažemo sebi da 800 godina postojanja nešto znači i da imamo odgovornost da svoje postojanje nastavimo i prenesemo generacijama koje dolaze iza nas. Postojati u kontinuitetu osam vjekova je nešto što je pohvalno, ali zahtjeva i odgovornost.
Kakav bi bila vaša Božićna poruka obzirom na apatiju u društvu?
Božić je uvijek svetkovina mira i nade. Na Božić praznujemo dolazak Sina Božijeg među ljude. Njegov dolazak među ljude tada nije bio epohalan. Božiji Sin je došao prilično skromno, došao je u trenutku kada je jevrejski narod bio na izdisaju i porobljen od ugnjetača rimske imperije. Sva poruka njegovog dolaska među ljude i stradanja na krstu je izbavljenje i zaista samo ako se u Boga uzdamo onda svaka naša i apatija i beznadežnost i nemoć dobija svoju smisao. Istorija se mijenja, često se vrti u krug, tako da smo kroz istoriju mnogo puta bili i u lošijoj situaciji. Danas smo nažalost jako nesretni zbog stanja u kojem se nalazimo, naročiti jer nam mladi ljudi odlaze i to je loša poruka. Ostaje nam da pronađemo načina da vjerujemo da će biti bolje, ali i da svako u zoni svoje odgovornosti učini nekakav napor da se stanje poboljša.
