U pratnji dva radnika, vaspitača tadašnjeg Doma za nezbrinutu djecu „Ljubica Ivezić“ te doktora, 17. jula 1992. godine otišla je, kako je navedeno na spisku, prva grupa djece u Italiju.
„Avaz“ ekskluzivno objavljuje spisak imena djece, stare od četiri do 14 godina, koja su tog vrućeg ljeta 1992. krenula put Italije i nikad se nisu vratila.
Pomoć novinara
Prvi na spisku je Alen Ljuša. Kada je krenuo na put, imao je šest godina. Njegov dvije godine mlađi brat Amer danas se zove Luka (Luca). Obojica su usvojeni u italijanskim porodicama, imaju svoje porodice, žive u Lombardiji, ne govore bosanski i tek nedavno su saznali da im u Sarajevu živi majka Hirija.
Hirijinu tužnu životnu priču objavili smo ovih dana, a nakon toga obišla je region i stigla do Italije. Tamošnji novinari Nikol Koritore (Nicol Corritore) i Andrea Oskari Rosini (Rossini) već su stupili u kontakt s njenim sinovima, koji su joj, kaže, oteti, jer nikad nije dala nikakvo dopuštenje da budu izmješteni u Italiju.
Amer/Luka želi vidjeti svoju majku. Alen još pokušava sam sa sobom, kazale su nam italijanske kolege, pronaći pravi način i proživjeti priču o svom porijeklu.
Bh. vlasti pokušale su se, neposredno nakon rata, zainteresirati za sudbinu djece koja su usvajana u Italiji, ali nije to bilo dugog vijeka. Postoji jedna odluka tadašnjeg Vijeća ministara iz 2004. nastala nakon što je u Domu naroda Parlamenta BiH pokrenuto pitanje jesu li djeca zauvijek izgubljena i ima li u ovom slučaju moguće trgovine djecom.
Dva roditelja
Tadašnji predsjednik Dječije ambasade Međaši Duško Tomić, koji je i organizirao odlazak djece iz Sarajeva, za „Avaz“ je prekjučer izjavio da je deset godina nakon rata, kako bi sa svoga imena skinuo ljagu, Ustavnom sudu predao apelaciju te je donesena presuda prema kojoj su roditelji djece trebali dobiti nadoknadu i mogućnost da kontaktiraju s djecom.
Tu su mogućnost iskoristila samo dva roditelja.
Ostali su, baš poput Hirije, ili putem medija saznali da su im djeca živa ili do danas nemaju nikakvih vijesti.
Avaz.ba
