U Bradini kod Konjica obilježene su 34 godine od svirepog zločina i stradanja srpskih civila u ovom selu.
Svetu liturgiju u Hramu Vaznesenja Gospodnjeg služio je Njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit zahumsko-hercegovački i stonsko-primorski Dimitrije. Nakon liturgije služen je parastos žrtvama i položeni su vijenci na spomen-obilježje u porti hrama.
Mitropolit Dimitrije rekao je u besjedi da je Gospod sve učinio radi nas ljudi i radi našeg spasenja, te da nas je Bog stvorio radi sebe.
„Kada nas je stvarao, nije nas stvorio da nam grob bude posljednja stanica, nego nas je stvorio da budemo vječna bića. Toliko nas je zavolio da je i Sina svoga dao da svaki koji u Njega vjeruje ima život vječni“, rekao je mitropolit Dimitrije.
Pozvao je vjerni narod da se moli Bogu i da ne gleda na zemaljska blaga, već na čistotu duha. Pozvao je narod da se okrene Bogu koji daruje milost, svjetlost i blagoslov.
Poručio je da je vjera jedino sigurno utočište.
Govoreći o stradanjima u Bradini, mitropolit Dimitrije rekao je da zlo postoji u svijetu i da svaki korijen zla potiče od otpadanja od živoga Boga.
„Prvo je čovjek otpao od živoga Boga, raskinuo tu zajednicu. Onda se raspalo srce čovječije, pa su volja, razum, želje i osjećanja počeli da idu na razne strane, a potom se raspala i zajednica među ljudima. Kada smo raskinuli zajednicu sa Bogom, u sebi smo se rascijepili, a onda smo se i sa bratom razdvojili. Otuda zlo u ovome svijetu. Ako hoćemo da počnemo ispravljati zla, treba da se borimo, naravno i kroz političke načine, ali ako mi Srbi, kao narod Božiji, ne krenemo od svoga srca, nikada nam neće biti bolje. Nikada nam blagoslov Božiji neće doći“, rekao je mitropolit Dimitrije.
Kazao je da će se nakon toga roditi djeca koja će znati domaćinski da vode naše gradove i države, da neće biti najamnici, nego da će služiti svim svojim srcem.
„Gospod traži da budemo ljudi i Gospod će pomoći ako bude imao kome. Tako i mi Srbi, kako je jednom rekao vladika Grigorije, bolje je da budemo narod koji su ubijali nego da budemo zločinci. Tako i jeste, jer Bog ne gleda na nas privremeno. Njemu su i prošlost i budućnost i vječnost jedna knjiga. Oni naši koji su otišli pred lice Božije, makar ubijeni nepravedno i makar se mržnja izlila na njih, živi su pred licem Božijim i oni su naš zalog. Molimo se za njihove duše, a možemo se i njima moliti. Oni su zalog pred licem Božijim da se mi vratimo na pravi put. Vaši rođaci, braća, očevi i djedovi zalog su da budemo ljudi, a Bog će urediti sve i daće nam taman onoliko koliko nam treba da nas pripremi za vječni život, koji ovdje počinje i nastavlja se kod Boga živoga“, poručio je mitropolit Dimitrije.
Mitropolit Dimitrije rekao je nakon parastosa da moramo svima da oprostimo, ali i da “nađemo spasonosnu mjeru da nikada ne zaboravimo naše žrtve jer su oni naš ponos i naši molitvenici pred Bogom”.
“Oni su naš zalog čestitosti, zalog nevinosti i svega dobrog. Dao Bog da vaša djeca rastu u miru i ljubavi, ali i da se sjećaju da zlo može izbiti kada čovjek izgubi Boga”, poručio je mitropolit Dimitrije.
Obilježavanju su, osim članova porodica ubijenih Srba iz Bradine, prisustvovali i izaslanik srpskog člana Predsjedništva BiH Boško Tomić, generalni konzul Republike Srbije u Mostaru Vaso Gujić, poslanik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Miroslav Vujičić, gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić, predstavnici Kancelarije Vlade Republike Srpske u Mostaru, predstavnici Ambasade Velike Britanije i OEBS-a, kao i predstavnici organizacija proisteklih iz Odbrambeno-otadžbinskog rata.
Podsjećamo, tokom tri dana, od 25. do 27. maja 1992. godine, bošnjačke i hrvatske snage bacile su 26 tijela u jamu ispred pravoslavnog hrama u Bradini. U logorima su živote izgubila još 22 srpska civila, a za pet lica se i dalje traga.
Među 48 ubijenih Srba u Bradini najviše je članova porodice Kuljanin, a stradali su i Vujičići, Mrkajići, Žuže, Kureši, Gligorevići, Koprivice, Draganići i Živaci.
Preostalo srpsko stanovništvo protjerano je sa svojih ognjišta, njihova pokretna imovina opljačkana je, a kuće i crkva zapaljene. Prije rata u Bradini je bilo 280 srpskih kuća sa oko 1.200 stanovnika.
Za stravični zločin u Bradini još niko nije odgovarao, iako se pred Sudom BiH vodi dugotrajan proces protiv više pripadnika tadašnje takozvane Armije BiH i HVO-a u predmetu „Esad Ramić i ostali“, koji su optuženi za ubistva, mučenja i progon srpskog stanovništva u Bradini i okolini.
Jedan od optuženih za konkretna ubistva u Bradini bio je Miralem Macić, ali je postupak protiv njega obustavljen zbog smrti.
Takođe, za zločine u logorima Čelebići i Musala, gdje su bili zatvoreni Srbi iz Bradine, ranije je odgovaralo nekoliko lica pred Haškim tribunalom i domaćim sudovima.
Predstavnici udruženja žrtava i zvaničnici Republike Srpske često naglašavaju da glavni naredbodavci i većina direktnih izvršilaca masakra u Bradini, u kojem je ubijeno najmanje 48 civila, još nisu pravosnažno osuđeni.
MUP Republike Srpske ranije je podnio šest krivičnih prijava, odnosno izvještaja i dopuna protiv 18 identifikovanih lica za koja postoji osnovana sumnja da su od 25. do 26. maja 1992. godine u Bradini počinila jedno ili više krivičnih djela ratnog zločina.
Nakon istrage i prikupljenih dokaza, utvrđeno je da su pripadnici muslimanskih oružanih snaga planirali, organizovali i izvršili akciju u kojoj su Bradina i okolna sela uništeni i etnički očišćeni od srpskog stanovništva.
Prema istom izvoru, 25. maja 1992. godine u Bradini je ubijeno najmanje 38 identifikovanih srpskih žrtava, izvršeno je pet silovanja, dok je više stotina Srba protivpravno lišeno slobode i odvedeno u logore, najviše u Čelebiće.
Preostalo srpsko stanovništvo protjerano je sa ognjišta, njihova pokretna imovina opljačkana je, a kuće i crkva zapaljene.
Na taj način pripadnici muslimanskih oružanih formacija počinili su više krivičnih djela ratnog zločina protiv srpskog civilnog stanovništva, a dokazano je da se u slučaju Bradine i okolnih srpskih sela u opštini Konjic radi o udruženom zločinačkom poduhvatu, tvrdi policija Republike Srpske.
Preživjeli Srbi iz Bradine svake godine podsjećaju da su se tih strašnih dana „saplitali o leševe najmilijih“, kao i da je „komanda hrvatske i bošnjačke paravojske platila neka lica romske nacionalnosti koja su noge ubijenih vezivala konopcima, a potom ih konjima vukla do bagerom iskopane jame ispred pravoslavne crkve u centru sela“.
Hram Svetog Vaznesenja Hristovog u Bradini kod Konjica sagrađen je 1938. godine trudom i prilozima mještana, na čelu sa tadašnjim parohom Jovanom Slomovićem, porijeklom iz Čajniča.
Najveći ktitor bio je Vlad, odnosno Vladimir Olšanski, porijeklom Čeh, koji je bio inženjer na izgradnji željezničkog tunela u blizini hrama, te je davao materijal i mašine potrebne graditeljima.
Trudom nekadašnjih žitelja ovog mjesta, koji sada žive u izbjeglištvu, većinom u Srbiji i drugim mjestima BiH, dok neki žive i u inostranstvu, obnovljena je spoljašnjost hrama i postavljen novi krov, čime je spriječeno dalje propadanje.
Sveta liturgija služi se jednom godišnje, jer u Bradini više ne živi nijedan pravoslavac.
ZLOČINE NAD SRBIMA VRŠILI MUSLIMANI, HRVATI I MUDŽAHEDINI
Nakon početka ratnih sukoba, muslimani i Hrvati u Konjicu organizovano su činili zločine nad Srbima usmjerene na uništenje srpskog naroda na tom području, a ubistva Srba vršena su naročito u maju 1992. godine.
Prilikom napada na srpska sela Bradinu, Donje Selo, Blace i druga mjesta, pripadnici muslimanskih i hrvatskih vojnih jedinica masovno su ubijali Srbe koji nisu uspjeli da pobjegnu.
Na području cijele opštine Konjic, nakon početka posljednjeg rata, Srbi su ubijani tamo gdje su se zatekli, a mnogi su deportovani u logore „Čelebići“ i „Musala“, gdje su bili izloženi ponižavanju i teškom psihičkom i fizičkom mučenju, što se često završavalo smrtnim ishodom.
Ubijani su i starci, žene, djeca, bolesni i iznemogli. Neki srpski civili ubijani su klanjem, kao u vrijeme genocida u Drugom svjetskom ratu.
U zločinima nad Srbima učestvovali su i mudžahedini iz islamskih zemalja, koji su bili u sastavu muslimanskih vojnih jedinica.
Uprkos podacima o masovnim zločinima nad Srbima na području Konjica, postupak pred Haškim tribunalom ograničio se samo na četvoricu izvršilaca zločina — Zejnila Delalića, Zdravka Mucića Pavu, Hazima Delića i Esada Landžu zvanog Zenga — i to samo za ubistvo 13 Srba u jednom logoru.
OSAM NALOGODAVACA, 171 IZVRŠILAC ZLOČINA I 174 SRPSKE ŽRTVE
Kao glavni naredbodavci ubistava, progona i etničkog čišćenja Srba na području Konjica u izvještajima brojnih srpskih udruženja koja se bave istraživanjem ratnih zločina navode se Rusmir Hadžihuseinović, ljekar urolog, predsjednik SDA u Konjicu i predsjednik opštine, Jasmin Guska, veterinar, prvi sekretar SDA Konjic i šef policije, Safet Ćibo, ljekar ortoped, te Zejnel Delalić, privatni preduzetnik koji je živio u Njemačkoj i Austriji, komandant muslimanske vojske i jedan od glavnih sponzora SDA.
Na ovoj listi nalaze se i Zdravko Mucić, upravnik logora Čelebići i logora u sportskoj dvorani „Musala“ u Konjicu od 29. maja do 18. novembra 1992. godine, Hazem Delić, zamjenik upravnika logora „Čelebići“ i sportske dvorane „Musala“ u Konjicu, gdje je nakon odlaska Mucića postao komandant logora, ali i glavni naredbodavac i izvršilac mnogih ubistava i mučenja zatvorenika.
Na listi su i Ismet Hebibović zvani Broćeta, komandant logora „Musala“, te Esad Gačić, upravnik tog logora od 1994. do 1995. godine.
