Svečani gala koncert Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, kojim je u ponedjeljak u Kosači otvoreno Mostarsko proljeće 2026. godine – XXVIII. Dani Matice hrvatske, započeo je u znaku najuzvišenijih humanističkih ideala, otvorivši veče Gotovčevom „Himnom slobodi“ iz pastirske igre Dubravka.
Susret Gundulićevog stiha i neofolklorističkog nadahnuća Jakova Gotovca ispunio je dvoranu ozračjem gotovo sakralne sabranosti. Iz tihe i pobožne početne geste kompozicija je postupno rasla prema veličanstvenoj orkestarskoj punini, oblikujući odu slobodi kao trajnoj i najvišoj vrijednosti kojoj umjetnost oduvijek teži.
Odjek tradicije
Programska nit potom se prirodno nadovezala na temelje romantizma kroz „Zbor Hrvatica“ iz Lisinskog Porina. U tom antologijskom prizoru prve dovršene nacionalne opere, Lisinski je suvereno sjedinio eleganciju italijanskog bel canta s melosom ovih prostora. Bez spoljašnje borbenosti i patosa, hor je zazvučao kao suptilna i dostojanstvena molitva, potvrđujući kako se lokalni napjev, pročišćen kompozitorskim umijećem, uzdiže do univerzalne evropske vrijednosti.
Savremeni odjek tradicije donio je Darko Domitrović ulomcima „Sjetva“ i „Žetva“ iz muzičko-scenske legende Krunidba kralja Tomislava. U sugestivnom aranžmanu Igora Tatarevića naglasak je bio na arhetipskim motivima zemlje i ritmu prirode. Muzika je prizivala cikluse života i rada, stvarajući organsku poveznicu s etno-motivima koji su se prirodno prelili u nastavak večeri.
Prvi dio koncerta zaokružen je Zajčevim horom „U boj, u boj“ iz opere Nikola Šubić Zrinjski. Djelo izuzetne snage i dramskog naboja posjeduje rijedak umjetnički magnetizam koji nadilazi kulturne i geografske okvire. Njegova dugotrajna prisutnost u japanskoj horskoj tradiciji svjedoči o univerzalnosti njegovog izraza. U Kosači je ponovo zazvučao puninom muških glasova i jasnoćom ritma, uzdižući publiku snagom unutrašnje napetosti i disciplinovane energije.
Vizuelna metafora
Takvim izborom kompozicija uspostavljen je čvrst estetski temelj večeri. Plemenita patina klasike otvorila je prostor za savremeni izraz, omogućivši da se u nastavku večeri razvije slojevit i zaokružen muzički govor. Scenska postavka djelovala je kao vizuelna metafora cjeline. Solistički instrumenti – klasična gitara, gusle, diple i čembalo – stajali su na rubu orkestra poput glasnika različitih svjetova, dok se iza njih uzdizala kompaktna masa hora i orkestra. Zvuk se nije rasipao, nego se razlivao dvoranom kao jedinstvena i gusta cjelina, bez praznina i prekida, u neprekinutom toku ljepote.
Drugi dio koncerta donio je mostarsku praizvedbu orkestralne suite u pet stavova Isus, Sin Čovječji Igora Tatarevića, nastale prema muzici Gabrijela Prusine iz istoimene pozorišne predstave. U simfonijskoj formi djelo je zazvučalo zaokruženo i uvjerljivo, potvrđujući svoju umjetničku snagu pred domaćom publikom. Izdvojeno iz dramskog konteksta, djelovalo je poput muzičke slike univerzalne ljudske sudbine, brišući granice između sakralnog i svjetovnog i uvodeći slušaoca u prostor duboko proživljenog iskustva.
Snaga izvedbe počivala je na prirodnosti spoja različitih tradicija. Orijent, Evropa i Hercegovina nisu se sudarali, nego su se stapali u skladnu i logičnu cjelinu. Zvuk je disao bez zasićenja i bez praznog hoda, u stalnom kretanju koje je vodilo prema katarzi. Izvedba je ujedno svjedočila izuzetnom nivou zajedništva izvođača.
Univerzalni jezik
Veliki ansambl, koji su činili Simfonijski orkestar Mostar, Hor HNK Mostar, Studij muzike FPMOZ-a Sveučilišta u Mostaru i Muzička škola Ivana pl. Zajca iz Mostara, disao je kao jedan organizam, vođen sigurnom i preciznom gestom dirigenta Igora Tatarevića. Njegovo razumijevanje različitih muzičkih idioma omogućilo je da se svi slojevi djela povežu u koherentnu i uvjerljivu cjelinu.
Susret različitih umjetničkih ličnosti dodatno je obogatio izvedbu. Gabrijel Prusina unio je snažnu kreativnu energiju oblikovanu iskustvom savremene scene, ovaj put u ulozi interpretatora na guslama, dok je Ivan Šimatović na klasičnoj gitari dao potrebnu mjeru akademske jasnoće i mediteranske profinjenosti.
U toj zvučnoj arhitekturi naročito se isticao dijalog čembala i gusala, susret dvorskog i pučkog, profinjenog i iskonskog. Taj spoj nije djelovao kao kontrast, nego kao dovršena cjelina koja potvrđuje kako baština u rukama vrhunskih umjetnika postaje dio univerzalnog kulturnog jezika. Posebnu dimenziju tom sloju dao je pijanista Zlatan Božuta, čija je muzikalnost i iskustvo oblikovano na evropskim pozornicama čembalu podarilo jasnoću i stilsku zaokruženost, diskretno otvarajući prostor kosmopolitskom zvuku cjeline. Jednako tako Jure Miloš zvuku dipli pridružio je znanje i svijest o dubini tradicije, pretvarajući taj instrument iz folklornog znaka u nosioca kulturne i istorijske memorije.
Nagovještaj budućnosti
Posvećen rad hora pod vođstvom Katje Krolo-Šarac potvrdio je visok nivo izvođačkog standarda i umjetničke discipline. Vrhunac večeri dogodio se u trenucima molitve na aramejskom jeziku. U toj ogoljenoj i sabranoj tišini muzika je nadrasla vlastitu formu i postala prostor unutrašnjeg iskustva. Emocija koja je ispunila dvoranu nije proizlazila iz religijskog zanosa, nego iz duboke spoznaje o krhkosti i veličini ljudskog postojanja.
Otvorenjem Mostarskog proljeća dogodio se trenutak koji nadilazi uobičajene okvire koncertne večeri. Muzika je postala prostor susreta, mjesto na kojem se brišu podjele i uspostavlja zajednički osjećaj pripadnosti kulturi kao najvišem izrazu ljudskog duha. U završnici, dok su posljednji tonovi nestajali u tišini dvorane, ostao je utisak da se nije dogodio samo koncert, nego nagovještaj budućnosti.
Mostar se pokazao kao prostor u kojem umjetnost ima snagu oblikovati identitet i otvoriti horizonte, potvrđujući da istinska vrijednost uvijek nadilazi granice i pronalazi svoj put ka univerzalnom, piše u autorskom osvrtu Slađane Bem za bljesak.info.
