Žena koja je Anti Paveliću došla glave – Mileva Gaćeša Pićan preminula u 97. godini

Mileva Gaćeša Pićan, posljednja živa osoba koja je učestvovala u organizaciji atentata na Ante Pavelića 1957. u Argentini, preminula je u 97. godini u Buenos Ajresu.

U pokušaj ubistva bivšeg poglavnika Nezavisne Države Hrvatske bilo je uključeno nekoliko ljudi. Mileva Gaćeša Pićan o svemu je govorila 30. januara 2020. godine, u ekskluzivnoj ispovijesti za emisiju Oko magazin “Blagoje Jovović i Ante Pavelić, bilo jednom u Argentini”.

Ispričala je da su u organizaciju atentata bili uključeni njen brat Milan Gaćeša, njen muž, sveštenik Radojica Popović i ona. Pavelića su do kuće gdje je živio, u gradiću Lomas del Palomar, nadomak Buneos Ajresa, pratili Milo Krivokapić i Blagoje Jovović, koji je i pucao na Pavelića.

Sve se odigralo u ulici koja danas nosi naziv Sančez, u jednom trenutku se sa Antom Pavelićem u toj ulici našao Blagoje Jovović sam. Ranio ga je 10. aprila 1957, na 16. godišnjicu osnivanja NDH.

Prvo pitanje upućeno Milevi Gaćeši Pićan 2020. bilo je, naravno, zašto su odlučili da ga ubiju, a ona je odgovorila ovako: “Od velikoga bola i mržnje prema njemu, zbog toga što se on šeta slobodno, sa svojom ustaškom gardom, a našim mučenicima ni danas se ne zna gdje su grobovi.”

Mileva Gaćeša rođena je 1925. godine u selu Štikada kod Gračaca u Liki. Njenog oca Petra Gaćešu ustaše su odvele 1941. godine.

– Kada su ustaše ušle u selo, naredili su da ženske osobe ostanu u kući, a muškarce su izveli napolje, među njima je bio i moj otac. Sve muškarce su stavili u jedan red i vodili ih do ustaške kasarne. Tamo su bili, svirala je muzika da se ne čuje njihov plač i vrisak, tamo su mi tukli oca. Poslije kad su stigli Italijani, naredili su da se puste, moj otac vratio se kući, četiri dana nakon toga je umro – ispričala je Mileva.

Nakon rata ona će se zajedno sa grupom Srba iseljenika naći u Argentini. Naravno, u toj zemlji mnogo će biti brojnija ustaška emigracija koja je takozvanim pacovskim kanalima stigla u Argentinu. Kretanje Ante Pavelića danas je uglavnom poznato, o tome su pisali i hrvatski istoričari, prije svih Bogdan Krizman.

Ante Pavelić iz Zagreba je pobjegao pred sam ulazak Partizana, 6. maja 1945. Još u avgustu 1944. u konzulatu NDH u Gracu dobija ausvajs pod imenom Anton Serdar. Sa njim će 1945. preći u američku ili britansku okupacionu zonu u Austriji. Tu će ga pronaći sveštenik blizak ustaškoj vlasti Krunoslav Draganović, sekretar Bratstva svetog Jeronima u Rimu. Sa jakim vezama u Vatikanu kod samog pape Pija 12, i kao hrvatski predstavnik u Crvenom krstu, uspio je da Paveliću dobavi isprave Crvenog krsta. S krivotvorenim peruanskim dokumentima pod imenom Pedro Goner, Ante Pavelić, prerušen u katoličkog sveštenika, u maju 1946. stiže u Vatikan.

U januaru 1947. Pavelić je bio u San Jeronimu, u februaru u samostanu San Sabina, na lijevoj obali Tibra. Američki oficiri dobijaju nalog da ga uhapse. Međutim, stiže im drugo naređenje pisano rukom. Na njemu je pisalo “hands off”, odnosno ne dirati ga. Prije nekoliko godina CIA je objavila dokument u kojem se navodi da je Vatikan sve vrijeme štitio Pavelića od hapšenja.

Mada mnogi danas vjeruju da je imao mnogo više od jednog saveznika. Bilo kako bilo, u jesen 1947. odlazi u Đenovu. A u novembru 1948. kao mađarski državljanin iz Rima Pal Aranjos brodom “Sestriere” otplovio je za Argentinu. Negde u to vrijeme, u Argentinu stiže i cijela grupa Srba.

Pavelić je živio u novom naselju Vrtni grad u gradiću Lomas del Palomar, 30 kilometara od Buenos Ajresa. Svake godine oglašavao se povodom godišnjice NDH-a, ali navodno uvijek iz Urugvaja ili sa druge nepoznate lokacije.

Međutim, svi su već pretpostavljali da je Pavelić u Argentini.

– Mi smo saznali preko rođaka mog muža koji je bio komesar u Mar del Plati. Kad je krenuo u Buenos Ajres, vidjelo se da su dokumenti na nekog drugog, a da je pred njim bio neko drugi, tako smo saznali da je u Argentini – svjedočila je Mileva.

Ovako je, pričala je, izgledala sama organizacija atentata.

– Bila su dva pištolja, jedan je dao moj muž, a da li je drugi poslao prota ili donio Blagoje to se ne sjećam. Bila su dva pištolja, pucali smo u jednu saksiju da vidimo da li valjaju, oba su bila dobra. Koji je od ta dva pištolja Blagoje Jovović upotrijebio, to ne mogu da vam kažem.

Dugo je postojalo uvjerenje da je atentat na Pavelića izvršila jugoslovenska UDBA, međutim, Mileva Gaćeša Pićan kaže da je to apsolutna laž.

– Mi smo se mučili, organizovali, više puta nismo imali da platimo autobus, ali nekako smo se snašli, pa smo ga pratili od Buenos Ajresa do provincije gdje je živio.

Organizatori su Pavelića pratili iz kafane u Buenos Ajresu gdje se viđao sa pripadnicima ustaške emigracije, za njim su išli gradskim prevozom, autobusom i vozom, i pratili ga do mjesta gdje je živio.

Šta se tačno desilo tog 10. aprila 1957. godine znali su samo Blagoje Jovović i Ante Pavelić, jer su njih dvojica ostali sami. Kasnije je vjerovatno tu priču ostalima ispričao sam Blagoje Jovović.

– Po pričanju prote Radojice, Milo Krivokapić i Blagoje Jovović pratili su ga do provincije, do njegovog stana, prva straža je bio Blagoje, druga straža je bio Milo, ako slučajno Blagoje promaši – pričala je Mileva.

Nakon što su čuli pucnjavu, brzo su se na mjestu atentata našli pripadnici obezbjeđenja Pavelića.

– Tu je počela pucnjava od strane straže ustaša, Blagoje i Milo su pobjegli, i tako se završila ta akcija – ispričala je Mileva.

Kad se čulo za pucnjavu, ponovo je aktuelizovana jugoslovenska potjernica za Pavelićem, Beograd je tražio izručenje, ali je 18. aprila Pavelić napustio svoju vilu u naselju gdje je ranjen. Nekoliko mjeseci se krio po Buenos Ajresu, da bi krajem jula uspio da pređe granicu i uđe u Čile. Odatle je u decembru 1957. odletio u Frankovu Španiju. Pavelić je umro u Španiji 28. decembra 1959. godine. Dva metka su mu bila u tijelu, a kako zbog starosti i bolesti nije mogao da bude operisan, vjeruje se da je umro zbog rana dobijenih u Buenos Ajresu.

Od kad je otišla iz Like, Mileva Gaćeša Pićan živjela je u Argentini. Umrla je u 97. godini. Ona je bila posljednji živi svjedok onoga što se u Buenos Ajresu degodilo 1957. godine.

Kurir

Prethodni članakJadransko-jonska autocesta neće preko Dubrovnika, nego preko Trebinja
Naredni članakSPC danas slavi Svetog Trifuna