U protekle četiri godine uradili smo ogroman posao na pozicioniranju Republike Srpske na globalnoj sceni i rezultati tog posla jasno su vidljivi, istakla je u intervjuu za “Glas Srpske” srpski član Predsjedništva BiH Željka Cvijanović.
Naglasila je da niko iz Srpske to nije radio da bi nekog drugog blatio.
– To smo uradili da bismo se izborili za vazduh i pokazali da u pogledu Bosne i Hercegovine ima previše nepravde, pogrešnih poteza i duboko ukorijenjenih stereotipa – dodala je ona.
U velikom razgovoru za naš list pred kraj prvog mandata u Predsjedništvu, Cvijanovićeva je otvoreno govorila o odnosima sa druga dva člana, anomalijama u unutrašnjoj i naročito spoljnoj politici, geopolitičkim kretanjima i poziciji Srpske u njima te predstojećim izborima.
Kako biste se generalno osvrnuli na protekle četiri godine kada je riječ o odnosima među kolegama, samoj instituciji i njenim nadležnostima? Šta biste izdvojili kao najveći problem ili teškoću sa kojom ste se susretali u radu?
CVIJANOVIĆ: To posmatram kroz dvije dimenzije. Prva je moja uloga u Predsjedništvu, koja je zasnovana na onome što je propisao Ustav. Tako se i ponašam, apsolutno svjesna odgovornosti i činjenice da na tom mjestu zastupam interese Republike Srpske. To je svakako najznačajnija dimenzija mog rada. Druga dimenzija odnosi se na same odnose unutar Predsjedništva. Ne treba biti veliki mađioničar da bi se shvatilo da su ti odnosi prilično poremećeni, da gotovo i ne postoje te da nema posebne kolegijalnosti. U prilog tome govori i činjenica da smo imali mnogo mučnih situacija i preglasavanja. Suština Predsjedništva morala bi biti u trudu da se postigne konsenzus, a ne da se vodi logikom: “Ako nećeš kako ja želim, onda ne može nikako”. Zbog toga su odnosi veoma zategnuti.
Da li je moguće popraviti te odnose?
CVIJANOVIĆ: Svakako da bi trebalo, ali sam Ustav i propisi nalažu da rješenja donosimo konsenzusom. To po pretpostavci podrazumijeva angažman sva tri člana koja žele doći do zajedničkog rješenja. Ono što opterećuje rad ovog, prethodnog, ali i nekoliko ranijih saziva Predsjedništva, jeste upravo nedostatak te usaglašenosti. Suočavamo se s nastupima kojima se pretenduje na to da jedan član predstavlja cijelu BiH, što je posebno izraženo kod mog bošnjačkog kolege. Da on sam predstavlja BiH, ja ne bih ni bila tamo – bio bi samo on.
Kada govorite o tome ko koga predstavlja, imali smo situaciju prilikom Vašeg obraćanja Savjetu bezbjednosti UN-a – koje su mnogi nazvali istorijskim – gdje ste jasno naglasili koga predstavljate.
CVIJANOVIĆ: Da, željela sam biti maksimalno korektna upravo zbog toga što su moje kolege mnogo puta pribjegavale raznim manipulacijama. Jasno sam rekla gdje sam izabrana, čiji stav prezentujem i naglasila da ono što govorim u tom trenutku nije usaglašeno sa druga dva člana Predsjedništva. Smatram da od istine nikada ne treba bježati.
Pomenuli ste Denisa Bećirovića. Njegov mandat obilježio je niz gafova, a posljednji u nizu privukao je veliku pažnju. Podnio je apelaciju Ustavnom sudu BiH protiv veta koji ste Vi pokrenuli, a koji je Narodna skupština potvrdila. Kako tumačite činjenicu da se na takav način osporava ustavno pitanje pred Ustavnim sudom?
CVIJANOVIĆ: Prvo, sam veto u Narodnoj skupštini, odnosno potvrda stava srpskog člana nakon preglasavanja na sjednici Predsjedništva, sastavni je dio procesa odlučivanja. Odluka koja je donesena preglasavanjem završava svoj put u Narodnoj skupštini, što znači da je tretiramo kao da nikada nije ni postojala. To je tako propisano. Postupak mog kolege pokazuje neku vrstu obijesti i pokušaj da se reaguje na svaki mogući način, vjerovatno računajući na to da Ustavni sud BiH nebrojeno mnogo puta nije štitio ustavne nadležnosti, ustavnu konfiguraciju, administrativnu, pa ni političku strukturu satkanu u okviru BiH. Ustavni sud je često nastojao kreirati neka nova rješenja, pa se vjerovatno i sada računa na takav ishod.
Međutim, ako pogledate dosadašnju praksu Ustavnog suda, vidjećete da je već bilo nekoliko apelacija na istu temu – konkretno u vezi sa Komisijom za očuvanje nacionalnih spomenika BiH – i da se sud svaki put oglasio nenadležnim. Obrazloženje je bilo da to nije materija Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma, koji je zapravo Ustav, već Aneksa 8 koji tretira sasvim drugu oblast. Ne znam kakva su njegova očekivanja, ali znam da je moja obaveza bila da se obratim Narodnoj skupštini. Čitav proces koji je vodio do te sporne odluke o formiranju neke nove komisije, kao i namjera koja stoji iza nje, zapravo su štetni za Srpsku i prilično manipulativnog karaktera. Počinjem sumnjati da postoji namjera da se prikriju razne neregularnosti koje su u toj komisiji činili članovi iz FBiH, pa se sada pribjegava priči o povratku na neke “originalne postavke” kako bi se tamo ponovo uveli stranci. U vezi sa tim poslom zaista ima mnogo neregularnosti. Na kraju, smatram da je došlo i do obmanjivanja UNESKO-a kao značajne međunarodne organizacije.
Kako?
CVIJANOVIĆ: Oni su izričito naglasili da žele znati na koji način i po kojim pravilima će raditi članovi te komisije, s obzirom na to da su izrazili negodovanje prema ideji da se komisija bavi pitanjima urbanizma i građenja. Pitali su kako je uopšte moguće da se to radi na takav način. Vidite do kakvih je sve uzurpacija tu došlo. Međutim, odavde su dobili jedan maglovit i, moram reći, potpuno neovlašten odgovor od strane šefa kabineta, koji nikada nije usaglašen među članovima Predsjedništva BiH. Dakle, u cijeloj toj priči ima previše neregularnosti. Jedina regularna stvar u moru tih peripetija koje su pratile donošenje sporne odluke jeste to što smo se obratili Narodnoj skupštini.
Kako biste objasnili zašto je to suštinski važna tema za Srpsku?
CVIJANOVIĆ: Kao prvo, svjedočimo pokušaju uzurpacije ovlaštenja entitetskih institucija, koje po zakonu jedine treba da se bave planskom dokumentacijom i srodnim oblastima. Kroz ovakve odluke pokušava se nametnuti neka nova, neustavna struktura iznad njih. Druga stvar, koja je takođe izuzetno osjetljiva, jesu upravo identitetska pitanja. Ovdje se bavite stvarima koje predstavljaju našu istorijsku podlogu, našu tradiciju i sve ono što je utkano u naš kolektivni identitet. Primjetna je opasna tendencija da se sve ono što istorijski pripada Srbima ili Hrvatima podvede pod priču o nekakvom “zajedničkom dobru” ili “zajedničkoj baštini”. Niko ne spori da mi živimo u istoj državi, ali duboko se protivimo tome da neko svojata obilježja jednog naroda ili da ih kroz univerzalne termine nasilno odvaja od njihove identitetske suštine
Šta je stvarni cilj cijele te priče sa Komisijom za očuvanje nacionalnih spomenika?
CVIJANOVIĆ: Cilj je vrlo jasan – uspostavljanje kontrole nad građenjem, upravljanje urbanističkim i regulacionim planovima, kao i svom drugom planskom dokumentacijom. Zapravo, riječ je o pokušaju stavljanja šape na oblasti koje su i isključivo u nadležnosti entiteta i lokalnih zajednica.
U tom smislu, šta očekujete u narednom periodu i kako će se stvari dalje odvijati?
CVIJANOVIĆ: Vidjećemo kako će se situacija razvijati u budućnosti, ali što se Republike Srpske tiče – ta novoizmišljena komisija ne postoji. Narodna skupština RS je jasno rekla da ona ne važi. Na snazi je i dalje ona komisija u sastavu kakav je bio u prethodnom periodu. Međutim, kao što sam već naglasila, njen rad se mora detaljno pretresti. Moramo utvrditi sve neregularnosti, vidjeti da li postoji nečija odgovornost i konačno uvesti stvari u normalne okvire. To znači podvući crtu, utvrditi šta je do sada proglašeno kulturnim dobrom, šta se sa tim dobrima dešava i jasno definisati da ta komisija nema nikakvu izvršnu nadležnost na terenu.
Ne postoji nijedan zakon koji kaže da ta komisija može da se miješa u pitanja urbanizma i građenja, da nameće ili ukida zabrane gradnje i blokira investicije na određenom prostoru. To su pravno nemoguće stvari. Oni su od te komisije napravili svojevrsnu “superinstituciju” koja je potpuno natkrilila ono što po Ustavu i zakonu treba da rade nadležne entitetske, a u FBiH kantonalne ili opštinske službe. Nevjerovatno je kako se olako dopušta potpuna uzurpacija ovlaštenja i ustavnih nadležnosti. Za nas ta komisija ne postoji i zbog činjenice da ona, čak i ako se osvrnemo na ono što je Bećirović tražio, nema zakonom predviđenih pet, već samo četiri člana. Takođe, ukazano je da se ovdje definitivno radi o odluci koja zadire u domen spoljne politike. Iako u javnosti postoji polemika među pravnicima – gdje jedni tvrde jedno, a drugi drugo – ja ću vam otvoreno reći: ovo pitanje jeste duboko spoljnopolitičkog karaktera.
Došli smo na teren spoljne politike koja je već decenijama unazad označena kao rak-rana funkcionisanja BiH. Da li ste u ove četiri godine imali ikakav kontakt, osim onog striktno službenog, sa ministrom spoljnih poslova? Zapravo, da li ste uopšte i imali službeni kontakt?
CVIJANOVIĆ: Na samom početku mandata, ako se dobro sjećam, ministar je znao doći u Predsjedništvo BiH kada je na dnevnom redu bila neka specifična tačka. Poslije toga su uglavnom slali predstavnike ministarstva, tako da nikakav kontakt nismo imali. Njegova zakonska obaveza bila je da pribavi mišljenje Predsjedništva BiH – koje je jedino nadležno za vođenje spoljne politike – prije svakog svog istupa u inostranstvu. To se posebno odnosi na situacije kada je davao instrukcije našim diplomatsko-konzularnim misijama o tome kako da glasaju o određenim pitanjima na svjetskoj sceni. On to nikada nije uradio. Zato je priča o Ministarstvu inostranih poslova nešto čemu će se u budućnosti morati posvetiti posebna pažnja.
Na kakve tačno zloupotrebe mislite kada je riječ o radu diplomatske mreže?
CVIJANOVIĆ: Oni se ponašaju na nevjerovatan način. Na primjer, ako im ne odgovara neki ambasador zato što je Srbin – iako ga je imenovalo Predsjedništvo na prijedlog srpskog člana – oni ga jednostavno preskoče. Sami šalju instrukcije ili sami glasaju na pojedinim forumima i prilikom donošenja odluka, recimo u Evropskoj uniji ili sličnim organizacijama. S druge strane, ako je na ambasadorskoj poziciji neko ko je njihov politički sljedbenik ili za koga su vezani na nacionalnoj i etničkoj osnovi, oni opet preskoče Predsjedništvo BiH i direktno s tim čovjekom dogovaraju nastupe. Količina zloupotreba je tolika da se to ne može ni nabrojati. Kako će se sve to rješavati i raspetljavati u budućnosti, u to u ovom trenutku ne bih ulazila, ali to je definitivno jedna od najproblematičnijih tačaka u državi.
Međutim, sada se desilo nešto što sam znala da će uslijediti, iako možda nisam očekivala da će se odigrati ovako brzo. Kažem brzo, mada i nije ako uzmemo u obzir koliko godina te zloupotrebe traju. Oni su sami obezvrijedili svoj rad. U razgovorima sa ljudima širom svijeta jasno se vidi da oni sada odlično znaju šta se dešava. Lično sam se trudila da ih obavijestim svaki put kada bi došlo do zloupotrebe za koju smo saznali. Kada god bismo vidjeli da je u nekoj međunarodnoj organizaciji glasanje prošlo mimo procedura, upućivala bih dopise sa jasnom porukom: ovo nije usaglašen stav BiH, ovo nije stav Republike Srpske i ministar za ovo nije tražio saglasnost Predsjedništva. Zbog toga mnogi strani zvaničnici danas imaju ozbiljnu zadršku kada razgovaraju sa predstavnicima tog ministarstva. Bez obzira na to što se oni mogu slikati i putovati po svijetu, suština i pozadina njihovog djelovanja je potpuno pročitana. Možete primijetiti da je stranim zvaničnicima više puna kapa da se bave tuđim problemima. Političko Sarajevo je majstor u tome da stalno delegira neke ovdašnje, bilo izmišljene ili stvarne probleme, nekome vani, očekujući da se taj neko njima bavi. I sada oni misle da su se uklopili u temu ako odu u Njujork ili Vašington i tamo stalno spominju Republiku Srpsku, Milorada Dodika i ne znam šta sve ne. Došli smo do apsurda da se na skupovima gdje se govori o ženskim pravima i ulozi žena u politici odjednom priča o Miloradu Dodiku, SNSD-u i Republici Srpskoj. To je prosto nevjerovatno, kao da nemaju drugu temu. To nam jasno pokazuje da oni uopšte nisu kapacitirani da uhvate korak sa stvarnim globalnim temama, porukama i energijom koja se od njih očekuje.
Uprkos svim tim teškoćama Republika Srpska je u protekle četiri godine ipak uspjela da svojim vlastitim kanalima dopre do najvažnijih svjetskih adresa. Vaša uloga u tome je svakako bila velika. Jeste li zadovoljni tim dijelom posla?
CVIJANOVIĆ: Definitivno sam zadovoljna. Naravno, na samom početku se stranim sagovornicima moralo detaljno objasniti u kakvom okruženju živimo, zašto se ja njima obraćam direktno i sa kakvim se sve blokadama suočavam od strane resornog ministarstva i pojedinih diplomatskih misija. Veoma sam zadovoljna činjenicom da su mnogi, čak i neki od kojih to nisam očekivala, reagovali izuzetno pozitivno i tražili da im se u detalje objasni šta je suština našeg problema. Ljudi ostanu u šoku kada im predočite činjenicu da pismo koje im ja uputim završi u kanti za smeće, dok pismo koje pošalje moj bošnjački kolega uredno stigne na njihovu adresu. To ih je zaista šokiralo, da ne spominjem sada druge stvari i nejednak tretman s kojim smo se borili.
Da li je Srpskoj na tom putu na neki način pomogla i pobjeda Donalda Trampa u Americi? Imajući u vidu da se sada nalazi na polovini svog mandata i da je neizvjesno da li će Republikanci ponovo pobijediti za dvije godine, mislite li da polako ističe vrijeme za obezbjeđivanje još bolje pozicije na međunarodnoj sceni?
CVIJANOVIĆ: Vrijeme ne ističe. Naravno da smo mi sa radošću dočekali pobjedu Donalda Trampa, jer smo sve ono što je on govorio – kako u svom prvom mandatu, tako i u periodu dok je predsjednik bio Bajden i tokom same kampanje – posmatrali kroz prizmu stvaranja jednog novog svijeta. Bez ikakvih pretenzija da se bavimo supervelikim globalnim temama, pažljivo smo pratili kako se poruke tadašnjeg kandidata, a potom i predsjednika SAD, odražavaju na našu mikrosredinu i naša očekivanja. Prepoznali smo da bi tu moglo biti dobrih rješenja i u skladu s tim smo se i ponašali, a tako su se i određene stvari ovdje odvijale.
Međutim, ako izađemo iz te uže slike, činjenica je da se na globalnom planu desilo mnogo toga nakon čega više ništa neće biti isto kao prije. Čak i ako dođe do određenih promjena u budućnosti, ovi procesi koji su otpočeli nastaviće da se kreću svojim pravcima. Čula sam naše bošnjačke kolege, pa i neke ljude u Evropskoj uniji, kako govore u stilu “strpimo se još malo, pa će doći neko drugi”. To je pogrešna percepcija.
Razlike u globalnom pristupu su danas ogromne. Pristup mnogim pitanjima sa različitih svjetskih adresa je potpuno drugačiji. Zbog svega toga ne očekujem nikakve dramatične zaokrete na našu štetu, a lično očekujem i da će se kontinuitet ove vlasti u Americi nastaviti. To zaista očekujem. Ali čak i da nije tako, mislim da smo mi već uradili ogroman posao. Uspostavili smo odličnu komunikaciju sa čitavom jednom novom strukturom ljudi koji sada ulaze, primjerice, u Kongres SAD. Stara garnitura političara, čiji se broj godinama smanjivao, sada polako završava svoje mandate i više ne ide na izbore. Na njihova mjesta dolaze neke nove snage s kojima smo mi, znajući da će ući u političku trku, već ranije izgradili odnose i uspjeli da im pojasnimo pravo stanje stvari.
Ponovo potcrtavam – to nismo radili da bismo nekoga blatili, već da bismo se izborili za vazduh i pokazali da u pogledu Bosne i Hercegovine ima previše nepravde, pogrešnih poteza i duboko ukorijenjenih stereotipa. Istovremeno, moram reći da sam pozitivno iznenađena time što na mnogim adresama nismo morali previše ni objašnjavati situaciju. Čak i za vrijeme prethodne administracije postojala je struktura koja je na drugačiji način posmatrala Balkan. Ti ljudi su sada dobili priliku da budu na vlasti, da postanu saradnici ili visoki službenici onima koji donose ključne političke odluke, i zbog toga mi je izuzetno drago.
Sa ove tačke gledišta izgleda pomalo bizarno, pa i apsurdno, da je prije godinu i po dana cijeli državni vrh Republike Srpske bio pod američkim sankcijama. Mislite li da postoji bilo kakva šansa da se tako nešto ponovi?
CVIJANOVIĆ: Uopšte ne razmišljam na taj način, niti se opterećujem time da li bi se tako nešto moglo ponoviti. Mi smo stranim sagovornicima morali jasno da objasnimo da skidanje sankcija nije nikakva privatna stvar. Baš kao što ni samo uvođenje tih sankcija – iako su to pokušavali tako da predstave – nije bilo lične prirode. Oni su tada sankcionisali svakog pojedinca koji je nosio bilo kakvo javno ovlašćenje u ime Republike Srpske ili unutar njenih institucija. Kada pogledate tih 30 ili 40 imena i funkcije koje su ti ljudi obavljali, niko ne može poreći da je to bio otvoren politički obračun sa samom Republikom Srpskom. Zato ni skidanje tih sankcija ne možete posmatrati kao lični uspjeh pojedinca. Ne, to je proces kojim se skida ogroman teret sa funkcionera i visokih službenika koji predstavljaju Republiku Srpsku. Zbog toga na to ne gledamo kroz personalnu prizmu. Ja govorim o jednom potpuno drugačijem, novom odnosu snaga na međunarodnoj sceni. Došli smo u poziciju u kojoj možete potpuno ležerno da razgovarate o svim temama, u kojoj imate ozbiljne sagovornike i u kojoj vas niko ne stavlja u drugi plan, niti favorizuje drugu stranu. Mi smo taj status izborili i time sam prezadovoljna.
Republika Srpska nikada nije tražila nikakvu superekskluzivnu ili posebnu poziciju za sebe. To su uvijek radile naše sarajevske kolege. Zato su danas toliko razmaženi i zato se uopšte ne snalaze u novim okolnostima. Postavlja se pitanje da li su oni uopšte svjesni šta se događa oko njih. Političko Sarajevo se u ovom realnom svijetu očigledno ne snalazi, dok se mi snalazimo odlično, upravo zato što smo i do sada živjeli i djelovali u realnim okolnostima. Tako da su oni zaista bili maženi. Šta god bi zamislili, postojao je neko ko bi to izvršio. Čitava ta struktura koja je ranije bila na vlasti na raznim svjetskim adresama, ne samo u Americi, blagosiljala je i ispunjavala ambicije i apetite bošnjačke politike. To više uopšte nije tako. Danas svi imaju isti tretman, a to je upravo ono što smo mi tražili. Mi smo se izborili za ono što smo tražili i imamo jasne planove za budućnost kako da tu saradnju dodatno produbimo.
Sve se mnogo promijenilo, a to možemo vidjeti ako prođemo kroz samo nekoliko ključnih primjera. Sankcije su samo jedna dimenzija. Pogledajte, recimo, naš tretman kada je u pitanju odavanje pošte stradalima. Ranije smo bili građani drugog reda, a naše žrtve su tretirane kao žrtve drugog reda. Danas imate situaciju da zvanični predstavnik Donalda Trampa dolazi ravno u Donju Gradinu. Imate duhovnika, takođe Trampovog predstavnika, koji dolazi u Bratunac kako bi pokazao pažnju i iskazao poštovanje prema našim žrtvama. Bez namjere da se bilo ko drugi uvrijedi, došli su da poruče da su i ovi ljudi zaslužili da im se poklonimo, jer je svaka žrtva teška stvar za svakoga. To je već ogromna promjena u odnosu na raniji period. Na kraju, iako to možda ne bih trebala formulisati na taj način, sve je isplivalo na površinu. Čovjek koji je ovdje prouzrokovao sve probleme vezane za uzurpiranje demokratskih prava i institucija, i koji je stajao iza teške zloupotrebe pravosuđa u političke svrhe, konačno je završio svoj mandat. Danas je sve drugačije.
Kako u tom svjetlu sada vidite rasplet događaja kada je u pitanju pozicija OHR-a?
CVIJANOVIĆ: Mi se ponašamo kao da OHR uopšte ne postoji. OHR uopšte nije nikakva dejtonska kategorija. Dejtonska kategorija je isključivo visoki predstavnik, a sada smo svjedočili situaciji koja je ogolila kako sve to u praksi zapravo izgleda. Mislim da je ovo velika lekcija, i to mnogo više za naše kolege u Sarajevu nego za nas u Republici Srpskoj. Mi smo očekivali ovakav rasplet događaja, ali oni nisu. Oni i dalje pišu pisma, obilaze strane adrese i tamo ponavljaju iste priče, a ljudi sa tih adresa nam potom prenose šta su im govorili. Zahvaljujući dobrim vezama koje imamo, tačno znamo šta se dešava. Političko Sarajevo uporno lobira da se zadrže bonska ovlašćenja, tvrdeći da su ona jedina garancija opstanka BiH. Zamislite kako to zvuči nekom ozbiljnom državniku kada mu napišete pismo u kojem tvrdite da vaša država može da opstane samo ako postoje bonska ovlašćenja. Kakva je to uopšte država? Sve se promijenilo. Ta vrsta retorike bi nekada u svijetu izazvala zabrinutost, a danas izaziva, slobodno mogu reći, samo podsmijeh. To nam pokazuje da oni uopšte nisu kapacitirani da vode dijalog, da razgovaraju, dogovaraju se i kreiraju rješenja koja idu u korak sa stvarnim potrebama društva i zajednice. Umjesto toga, oni su ostali zarobljenici priče u kojoj neko sa strane treba da koristi instrumente bez ikakvog pravnog uporišta zarad njihovog obračuna sa onima s kojima žive u istoj zemlji. To je potpuno uvrnut pristup.
Kandidat ste za novi mandat u Predsjedništvu, imate li nove planove?
CVIJANOVIĆ: Naravno da imam. Naši planovi su direktna nadogradnja svega onoga što smo radili u proteklom periodu. Dolazi vrijeme u kojem više ne morate iznova objašnjavati bazične stvari, već je potrebno da još bolje i čvršće pozicionirate ono što ste već započeli. Potpuno sam spremna za taj rad, tačno znam na kojim međunarodnim adresama to mogu da radim i na koji način to treba da se izvede.
Da li će Vam u predstojećoj kampanji biti neobično, pa i teško, s obzirom na to da Milorad Dodik neće biti Vaš partner u kandidaturama za pojedinačne funkcije?
CVIJANOVIĆ: Prvo moram naglasiti da će Milorad Dodik svakako biti u kampanji s nama. Naravno, situacija je drugačija. Sve moje dosadašnje kampanje za pojedinačne pozicije su bile koncipirane tako da je on bio kandidat za jednu, a ja za drugu funkciju, pa smo se, kao što znate, smjenjivali. U tom smislu, u jednom manifestacionom smislu, svakako će mi biti i neobično i drugačije. Međutim, Milorad Dodik stoji iza svakog svog kandidata i tu nema nikakve dileme, što će javnost sigurno tako i doživjeti. Uloga Milorada Dodika u svemu ovome ne može se posmatrati isključivo kroz formalno pitanje da li je on u ovom trenutku kandidat na listiću ili ne. Njegova uloga se manifestuje kroz sve ono što smo kao struktura postigli u proteklom periodu, a to je rezultat činjenice da je on odlučio da na sebe primi ogroman politički teret i prođe kroz njega na način na koji je prošao. Ne znam mnogo ljudi koji bi to uopšte mogli izdržati. Ali sada, kada jasno vidim kako smo sve dotadašnje minuse pretvorili u velike pluseve za Republiku Srpsku, apsolutno razumijem i u potpunosti podržavam cjelokupan plan nas kao SNSD-a i njega kao lidera.
Šta generalno očekujete od predstojećeg izbornog procesa, bez rizika da ulazimo u domen onoga što se zove prijevremena kampanja? Imamo mnogo novina u izbornom procesu za koje nas uvjeravaju da će donijeti veću regularnost.
CVIJANOVIĆ: Očekujem da će ljudi biti prilično zbunjeni i da ćemo imati velike redove na biračkim mjestima. Potpuno mi je nenormalno da se izbori održavaju za dva ili dva i po mjeseca, a da građani imaju tako malo informacija o samom procesu koji je prepun radikalnih novosti. S druge strane, vidimo da su u Centralnoj izbornoj komisiji (CIK) naknadno prilagođavali glasačke listiće kako bi ih skeneri uopšte mogli očitati. Ne možete očekivati od bake koja ima više od 80 godina da stavi naočare i u onom mraku na biračkom mjestu traži sitne brojeve i bar-kodove. I nama, koji smo mlađi, biće potrebno vrijeme da sve to detaljno pročitamo i ispratimo. Pri tome, niko ljudima ne objašnjava da ako ne ispunite jednu kolonu na listiću, aparat uopšte neće očitati ni drugu. To je potpuno neozbiljno.
Kakvu kampanju očekujete? Prvi put imamo situaciju da će opozicija imati dva kandidata za isti nivo vlasti naspram kandidata vladajuće koalicije. Da li je to za Vas olakšavajuća okolnost?
CVIJANOVIĆ: Tačno znam šta je moja politika, šta je moja ustavna obaveza i šta trebam da iskomuniciram građanima. Znam šta sam radila u protekle četiri godine na tom planu i nemam potrebu da se bilo kome pravdam ili previše objašnjavam, niti u ovome ima ikakve uobraženosti. Svako neka priča svoju priču i neka objašnjava narodu kako bi radio svoj posao. Ja bih zaista voljela da čujem od tih ljudi kako u njihovoj teoriji izgleda kada idete na ozbiljne međunarodne pregovore, kako misle da dođu do nekog svjetskog predsjednika, kako da uđu u Stejt department ili na neku drugu važnu adresu.
Dodik autoritetom nadrastao sve funkcije
Dijelite li stav koji je iznio Savo Minić da će novi premijer Republike Srpske biti upravo Dodik?
CVIJANOVIĆ: Zaista ne znam ko će biti premijer. Ono što znam jeste da je gospodin Dodik trebalo i dalje da bude predsjednik i predsjednički kandidat. Međutim, kao što sam već rekla, on je donio adekvatnu odluku u interesu Republike Srpske. Zbog svega što je počelo da se dešava u maju ove godine, pa i malo prije toga, svjesno je pristao da prođe kroz sve ove pritiske. Bio je apsolutno svjestan tereta i opterećenja koji to nosi, ali je u ovaj proces ušao sa velikim optimizmom i vjerom da je sve to u funkciji boljih vremena za Republiku Srpsku. Mi smo duboko sigurni da to vrijeme dolazi. Kada je riječ o Miloradu Dodiku, on je svojim političkim autoritetom odavno nadrastao svaku od tih funkcija.
Povećanje budžeta isključivo za plate
Potpuno neuobičajeno za naše prilike, budžet za aktuelnu godinu u proceduri usvajanja je sredinom godine. Kako odgovarate na kritike da SNSD, koji predstavljate, stalno osporava rad Suda, Tužilaštva bezbjednosnih organa BiH, a da su im u ovogodišnjem budžetu ipak povećana sredstva?
CVIJANOVIĆ: Kada govorimo o povećanju sredstava u budžetu, ministar finansija je kroz cjelokupan proces jasno predočio strukturu tih izdataka. Ako pogledate to preslagavanje sredstava, vidjećete da se najveći dio tog kvantuma odnosi isključivo na plate radnika, u skladu sa iskazanim realnim potrebama.
To, dakle, nije jačanje tih institucija?
CVIJANOVIĆ: Tako je, to su uglavnom ta povećanja. To definitivno nije nikakvo dodatno jačanje Suda i Tužilaštva BiH, jer te institucije, prema našem dubokom uvjerenju, moraju proći kroz korjenite i ozbiljne reforme. Kroz ozbiljne reforme mora proći i Ustavni sud BiH i to je zadatak za vrijeme koje dolazi.
