Nakon medijske hajke na predsjednika HDZ -a Dragana Čovića zbog učestvovanja na proslavi Dana Republike Srpske Večernji list rasvijetlio je odnose služvenog Zagreba naspram Bh Hrvata.
Autorski tekst Zorana Krešića za bh. izdanje Večernjeg lista prenosimo u cijelosti.
“Jednom prilikom, kažu da je to postalo i legenda, velikan novinarstva i književnosti Petar Miloš došao je kod jednoga tadašnjeg funkcionera Hrvata u Herceg Bosni nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma kako bi dobio informacije kakva je buduća perspektiva Hrvata u BiH. I prije nego što je uspio otvoriti usta, pretekao ga je ovaj i danas živ političar pitanjem: “Moj Petre, što će ovo biti s nama”.
“Uklapanje” Herceg Bosne, a brojni Hrvati u BiH to su doživljavali i izdajom, zbog čega je i predsjednik Mate Boban podnio ostavku, u okvire hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH bilo je nametnuto od službenog Zagreba.
To je učinjeno potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma 18. marta 1994. godine između bošnjačkog predsjednika Alije Izetbegovića i hrvatskog predstavnika Krešimira Zubaka.
Sve je ovjereno u Dejtonu, gdje pitanje Herceg Bosne ili hrvatske administrativno-teritorijalne jedinice više uopšte nije bilo na stolu, opet zbog “viših” interesa Zagreba, a jedine su dvije konstante bile nepromjenljive – Republika Srpska i Federacija BiH.
Bh. Hrvati više puta prodani
Taj su sporazum, a za što postoje hiljade fotografija, najprije nakon trosedmičnin razgovora, u vojnoj bazi Rajt-Peterson u Dejtonu 21. novembra 1995. godine parafirali predsjednici Hrvatske Franjo Tuđman, BiH Alija Izetbegović i Srbije Slobodan Milošević. Sporazum je službeno potpisan u Jelisejskoj palati u Parizu 14. decembra 1995. godine uz pisustvo predsjednika najvažnijih svjetskih sila.
Time su praktično Hrvati iz BiH gurnuti na margine, “genocidni” RS je kao činjenicu “amenovao” cijeli svijet, a sve potpisali predsjednici BiH i Hrvatske uz, dakako, očekivani pristanak Slobodana Miloševića. Priča i nije tako jednostavna, makar ako se ima na umu položaj Zagreba i ovdašnjih Hrvata, ali u grubim konturama to je bio rasplet.
Čak 24 godine od potpisivanja Dejtona, koji su samo rijetki kritikovali, postalo je problematično to što hrvatski predstavnici u vlasti u BiH, predvođeni Draganom Čovićem, odlaze na ceremoniju u Banjuluku “slaviti genocid”. I to najsnažnije osude, sotonizacija i sijanje mržnje pristigli su upravo iz Zagreba i Sarajeva, koje je stvorilo tu Banjuluku. Nije nepoznato kako se ispod Sljemena ništa ne zna o BiH, čak ni u službenim institucijama, čast rijetkima, niti se pokušava razumjeti sadržaj i dubinu problema u kojemu se nalaze ovdašnji Hrvati i sama BiH.
Naime, još od livanjskog pitanja s početka 90-ih, kada je političko vođstvo Hrvata u BiH tražilo da referendumsko pitanje o nezavisnoj BiH postavi dodatak, tako da se unaprijed definiše kao unija tri administrativno-teritorijalne zajednice, zbog odbijanja bošnjačkih predstavnika ta inicijativa nije prošla. Čak je definiciju unije tri republike tražila i Europska unija kao uslov za priznanje BiH. A Hrvati su prihvatali čak i prijedlog po kojemu bi ostali bez Mostara, koji bi tada pripao većinskoj bošnjačkoj jedinici, što danas izgleda i zvuči nepojmljivo.
Sve to, pa i mirovni sporazum iz Sintre, odbio je Alija Izetbegović, a što je, po mnogima, bio jedan od glavnih razloga za ulazak u krvavi rat. Bh. Hrvati nećkali su se hoće li ipak prihvatiti krnje referendumsko pitanje, ali je procjena Zagreba, koji je bio vojno i diplomatski pritisnut, presudila te su nakon poziva predsjednika Tuđmana te dvojice nadbiskupa Vinka Puljića i Franje Kuharića, bh. Hrvati ipak izašli glasati i bili taj tas na vagi preglasavanja Srba, koji su pak bili za ostanak u krnjoj Jugoslaviji.
Hrvati u BiH nakon toga su prihvatali sve mirovne prijedloge uz pritisak iz Zagreba, pa čak i one koji im nisu bili prihvatljivi. Najlošiji od svih bio je onaj iz Vašingtona kada su praktično ostali bez vlastitog entiteta. A Zagrebu je takva trgovina trebala kako bi od “legalnih” vlasti u Sarajevu dobili dopuštenje da Hrvatska vojska može ući u zaleđe Krajine s bh. stranke.
Tako je potpisan Splitski sporazum koji je omogućio izvođenje više vojnih operacija, od oslobađanja Kupresa i Glamoča te zauzimanja Grahova, što je bio ključni preduslov da Hrvatske snage mogu osvojiti Knin i slomiti pobunu. Bez ovoga poteza, “saveza” s Bošnjacima, i uz trgovinu Herceg Bosnom, u Hrvatskoj bi vjerojatno stvari završile uz daleko veće žrtve ili možda čak i uz ostanak nekog oblika SAO Krajine.
Sve vojne pobjede napravili su u zajednici Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane. Vojne jedinice HVO-a i HV-a u okviru Hrvatskih snaga stigle su čak na 21 kilometra do Banjaluke. Jedan telefonski poziv iz Vašingtona u Zagreb, odnosno komandu u BiH, zaustavio je ulazak Hrvatskih snaga i zauzimanje Banje Luke. Iste one Banje Luke koja se mogla naći s druge strane sadašnje entitetske granice. No, viši interesi su opet presudili. Sadašnju Republiku Srpsku stvorili su, dakle, Hrvatska, Sarajevo i Beograd uz asistenciju međunarodne uprave.
Političko nasilje
Nakon što su prava bh. Hrvata godinama unakazivali međunarodni funkcioneri i pretvorili ih doslovno u manjinu kako bi lakše riješili problem s dvije nepoznate, posljednja brana za očuvanje identiteta s tek nekoliko poluga, ostala je snaga vlastitog organiziranja, ali i praktičnog političkog saveza s onima koji su protiv političkog i institucionalnog nasilja većine te pokušaja da se u djelo provede ono što su Srbi radili u Jugoslaviji. U tome smislu potrebe političkog i nacionalnog opstanka ovoga naroda, jedino se treba razumjeti veza HDZ-a BiH i SNSD-a, pri čemu nitko ne poriče žrtvu koju su podnijeli Hrvati u tome entitetu, niti ju se smije zaboraviti. Ovaj “pakt” interes je kako bi se zaustavila politika “jedan birač – jedan glas”, slabljenje uloge Doma naroda ili njegovo ukidanje te promjene Ustava koji bi ukinuo konstitutivne narode. Devedesetih je to tražio Beograd, danas to isto radi političko Sarajevo.
