Mi živimo u vremenu u kojem se ruše kuće i hramovi, grobovi se iskopavaju i to sve sa objašnjenjem ‘Ljudi se bore za svoju državu’. Neko mora da odgovara za to“(…) Dospjeli smo u jednu šizofrenu situaciju u kojoj je sve što je okrenuto naopačke – postalo normalno, rekao je vladika dizeldorfsko-nemački SPC Grigorije.
U svojoj najnovijoj knjizi „Gledajmo se u oči“, koja predstavlja kolaž pojedinih autorskih tekstova i nedavnih besjeda, te odgovora na pitanja priređivača knjige o aktuelnim temama, govori i o Kosovu i Metohiji.
Šta će čovjeku oko ako se odriče sebe
Upitan da objasni svoju izjavu „bolje da izgubimo oko nego Kosovo“, vladika Grigorije kaže: „U najkraćem, ono što sam u tom trenutku pomislio i želio reći, jeste sledeće: šta će čovjeku oko ili srce ako je u njemu praznina, ako u njemu nema identiteta, ako smo spremni da se odreknemo sebe? To je prije svega simbolično poređenje i nije nipošto nekakav poziv na novi sukob i međusobna trvenja, već pokušaj ukazivanja na činjenicu da je izostanak svesti o važnostima i izvorima sopstvenog identiteta poguban za naš narod“.
„Na kraju krajeva, i s geopolitčkog aspekta posmatrano, ko se to danas u svijetu odriče teritorije?“, kaže vladika.
„Jesu li u krivu Englezi što se bore za daleka Foklandska ostrva? Zašto su toliko godina Nijemci čekali da Istočnu Njemačku pripoje Zapadnoj i da od tog događaja naprave praznik? To je sasvim legitimno. Nama, sa druge strane, neko dođe i smatra da ima pravo da kaže da bi bilo dobro da se odreknemo dijela svoje teritorije. Tu su oni i koji govore: Šta ćemo mi s osam posto Albanaca u Srbiji. Osam posto Turaka živi u Njemačkoj? Koliko tek posto Arapa živi u Francuskoj? Hoćemo li da žive naši ljudi na Kosovu? Ako hoćemo, zašto onda ne bi živio Albanac u Nišu ili u Trebinju? Zašto je problem ako Albanac želi da radi i pošteno zarađuje svoj hljeb? Šta je tu sporno? Ako je neko Albanac u Srbiji i ako želi da živi u Srbiji, potrebno je da poštuje ljudska prava, da poštuje druge ljude, ali isto tako treba da budu poštovana i njegova ljudska prava. Kao što se njegova prava poštuju u Njemačkoj, Francuskoj, Švajcarskoj. I nema tu nikakve naročite mudrosti, nikakve nove filosofije. Pritom, ovdje ne govorim samo o toj horizontalnoj, zemaljskoj perspektivi, već i o onoj vertikalnoj, koja nas uči da prigrlimo drugog čovjeka, bez obzira na to ko je on i odakle dolazi. Te dvije perspektive, uostalom uvijek treba da budu povezane premda to u praksi nije uvijek tako“.
U tunelu
Po blagoslovu patrijarha Pavla, posle rata, tokom tri godine odlaska u Ameriku kao dio crkvene delegacije koja je radila na popravljanju imidža Srbije, u kojoj je bio i vladika raško-prizrenski Teodosije, pripremali bi se, svjedoči vladika Grigorije po 11 mjeseci za mjesec dana koliko bi se sastajali sa američkim zvaničnicima u SAD-u.
„Razgovarali smo i sa Nikolasom Bernsom (tada američkim podsekretarom za politička pitanja u Stejt departmentu, prim.red.). Njemu sam jednom prilikom u razgovoru rekao: ‘Evo godinama dolazim u Ameriku, posmatram stvari i najviše bih volio da steknemo na našem Kosovu makar ista prava kao Indijanci’. Indijanci imaju eksteritorijalnost, nije moguće ući u njihov prostor. A on kao vješt diplomata na te reči mi kaže: ‘Nemojte molim Vas o tome, to je mračna strana naše istorije’. Odgovorih mu kako to što je za njega mračna strana američke istorije, za nas bi bilo svjetlo na kraju tunela“.
Misija popravljanja imidža Srbije zbog kosovskog pitanja je iz njemu nepoznatih razloga „obustavljena“, nakon što je „tajna služba“ usred, kako vladika Grigorije opisuje, „te naše grčevite borbe“, plasirala priču da su izdajnici jer predlažu da se predaju Karadžić i Mladić, nakon incidenta u kojem je objavljeno ono što je u nezvaničnom razgovoru rekao ovaj vladika po pitanju te dvojice.
„Tajne službe“: „Mnogo je stvari koje pokazuju da nama neprijatelj nije niko drugi do te nevidljive strukture koje same sebe štite. One su nevidljivi đavo koji neće da služi, nego želi da njemu svi služe po cenu da sve osim njega propadne. To je ono što koči napredak našeg naroda, naše kulture, prosvete, zdravstva, školstva, jer su oni sve to uspeli da unište – Onaj ko razmrsi to zamršeno klupko – spasiće Srbiju“.
Tvrdi da je najbesmislenija priča koja je lansirana u poslednje vrijeme – priča o razgraničenju.
„Evo, recimo u Hercegovini ste okruženi brojnim granicama, pa kada krenete nekuda iz Trebinja, na svakih pet minuta naiđete na neku granicu. Ali, danas, posle svih ratova, momci i djevojke iz Trebinja, dvije tri hiljade mladih ljudi, rade u Dubrovniku. Trebalo je dakle da izginu mnogi, da izgube ruke i noge, da se poruše zgrade, da bi se potom stvari, barem jednim dijelom, vratile na ono što je bilo ranije“, kazao je vladika.
„Da, uspostavljena je granica između Trebinja i Dubrovnika nakon rata, ali u Dubrovniku nema radnika, nema ko da čisti, nema ko da prodaje u prodavnici, nema ko da vozi autobus… Zato im ne preostaje ništa drugo nego da prihvate Trebinjce. Slutio sam da će tako biti. Kako će onda formalno razgraničenje riješiti stvari na Kosovu? Kosovski problem moguće je riješiti jedino dostizanjem civilizacijskih normi – da ljudi počnu da poštuju zakon, da niko nikoga ne ugrožava fizički, ili na bilo koji drugi način, ako do toga dođe, da za to uslijedi kazna“.
„Sve dok politički lideri konačno ne shvate i ne prihvate da je krajnje vrijeme da se napravi jedno inkluzivno društvo u kojem neće biti moguće manipulisati patriotizmom, u kojem neće biti moguće da se jedan narod plaši drugim narodom i u kojem će svakom građaninu biti obezbjeđen dostojanstven život, socijalno i zdravstveno osiguranje, te kvalitetno obrazovanje – gledaće kako ljudi i dalje odlaze u Njemačku, Austriju, Ameriku. Jer niko ne želi da njegovo dijete završi fakultet pa da mora da se učlani u partiju kako bi se zaposlilo ili da radi nešto za šta neće biti plaćeno, a sa druge strane, neko ko nije završio fakultet, ili nema odgovarajuću školu, bavi se onim za šta ne posjeduje kvalifikacije“.
Sve su to razlozi zbog kojih verujem da će se sva ta laž koju živimo, kad-tad urušiti. To urušavanje neće biti toliko tragično kako nam se na prvu pomisao čini. Biće tragično za one koji imaju sada osjećaj moći i koji ne primjećuju da brod kojim plovimo, uveliko tone. Upravo će oni to urušavanje doživjeti teško, a ostalima će to biti sasvim logičan slijed događaja nakon decenija krize u kojoj živimo i dočekaće to kao oslobođenje
Zamoljen da da odgovor za savremenog čovjeka o tome šta je to kosovski zavjet i zašto je važan, vladika je rekao:
„Kako se odigrala čuvena Kosovska bitka iz 1389, godine ostaće nepoznanica, ali je važno to da smo u turbulentnim i teškim vjekovima koji su uslijedili nakon te bitke, uspeli da sačuvamo svoj identitet. Kasnije, naša narodna poezija, monasi po manastirima, guslari, i na kraju krajeva, Njegoš, Isidora Sekulić, Ivo Andrić i Jovan Dučić, formulišu kosovski zavjet kao srž srpskog identiteta, a koji bi se prije svega morao definisati kao spremnost na žrtvu, na služenje i odricanje radi dobra, napretka i očuvanja cijelog naroda i njegove budućnosti. Upravo je svest o važnosti žrtve – ali i o važnosti očuvanja svega onoga što je žrtvovanjem i odricanjem u prošlosti stečeno – to što je kroz minule vjekove oblikovalo naš identitet, što je duboko ukorijenjeno u srpskom narodu i čega se nije moguće tek tako lako odreći. Ko može primjerice u Njemačkoj da kaže da je Karlo Veliki nevažan ili da nije bitno to što su govorili Gete, Šiler, Lajbnic, Luter, ili da je sasvim nebitna čuvena katedrala u Kelnu i to kome ona pripada? Naravno, ne može niko. Ista je stvar sa Dečanima ili Gračanicom – pjesnicima i naučnicima, mučenicima i podvižnicima iz našeg naroda. Mi postojimo od danas do sutra, a na njima počiva biće jednog naroda. Ako se to porekne ili se pristane na takvo poricanje – onda naš narod nije moguće sačuvati od propasti. Istovremeno, važno je uvijek imati na umu i to da suština kosovskog zavjeta ne leži u vrijednostima nekog pojedinačnog izabranog naroda ili određenog komada zemlje koji bi sam po sebi bio nešto posebniji od drugih, već upravo u maloprije spomenutim hrišćanskim vrijednostima koje vrhune u spremnosti na samožrtvovanje radi drugog, od čega, po riječima Svetog pisma, nema ničeg većeg. U suprotnom, zapadamo u opasnost da od Kosova napravimo svojevrsno zlatno tele, da zaboravimo zašto i u kom smislu je zapravo ono sveto“.
Rezultat Vučićevog dolaska u patrijaršiju – da označi nekoliko vladika za neprijatelje
Vladika Grigorije je i u ovoj knjizi dao detalje o majskom zasjedanju u Beogradu, kada je na iznenađenje dijela javnosti u Patrijaršiji bio i predsjednik Srbije.
Vladika kaže da je još tokom susreta u Žiči, koji je prethodio zasjedanju u Beogradu, pokušao da predoči patrijarhu da će dolazak predsjednika Vučića „samo još više produbiti postojeće podjele“ u društvu i samoj crkvi. Konstatujući da svaka nova podjela vodi ka još izraženijoj „atrofiji demokratije“, potvrdio je i da je više episkopa bilo protiv sastanka sa Vučićem na zvaničnom nivou, ali da se uporno insistiralo na susretu uz obrazloženje da će Vučić srpskim arhijerejima reći o Kosovu nešto što nisu čuli do tada, a što je veoma važno.
„Od početka sam sumnjao da ćemo čuti nešto novo, što se, na koncu, i pokazalo opravdanim. Bez saglasnosti Sabora, to jest bez glasanja, progurana je ideja da predsjednik ipak dođe. Međutim, ne na Sabor, nego pred nas, vladike, s kojima se sastao u jednoj prostoriji u Patrijaršiji“, kazao je Grigorije.
Opisao je i ovde atmosferu sastanka sa nešto više detalja;
„Predsednik Vučić bio je sve vrijeme, blago rečeno, neprijatan prema vladici raško-prizrenskom Teodosiju, kojem je, između ostalog, zamerao to što poseduje kosovska dokumenta. Reagovao sam na predsjednikov prigovor, rekavši da pomenuta zamerka uopšte nema smisla, dok je vladika Teodosije odgovorio da predsjednikovi poslanici sa Srpske liste takođe imaju kosovska lična dokumenta, a da ih on sam ima zato što mora da se kreće po Kosovu, dodavši i to da obaveza posjedovanja kosovskih dokumenata proističe iz Briselskog i drugih sporazuma, koje je potpisala vlast u Srbiji.
Slučaj Artemije: Liječenje blagim oblogama umjesto ljutim travama
Za vladiku Grigorija, raskol sa ljudima okupljenim oko bivšeg vladike Artemija, je potpuno nepotreban.
„I mislim da treba učiniti sve da se to stanje prevaziđe, jer očigledno, to jeste rana na telu naše crkve i stoga predlažem da se pokuša liječenje blagim oblogama a ne ljutim travama. Kada to kažem, mislim na sve strane u zaista suvišnim nesporazuma. Neka ljudi misle u određenoj mjeri različito, striktna uniformnost ne predstavlja hrišćansku vrlinu, naprotiv. Crkva nije neka vojna struktura, već prostor slobode i tu mora biti mjesta za mnoge i različite. Jedino što bih unaprijed isključio u ovim razgovorima kojima bi se pokušalo doći do pomirenja jeste upravo – samoisključivost“.
Na kraju se ispostavilo da dolazak predsjednika Vučića uistinu nije urodio plodom, niti je rezultirao novim uvidima u vezi s Kosovom i Metohijom, ali je zato doprinio tome da predsjednik prilikom svoga boravka u Patrijaršiji nekoliko vladika označi kao svoje protivnike, među kojima sam bio i sam. On je tom prilikom, osim s episkopom Joanikijem, raspravljao nešto malo s mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem i sa mnom“.
Vladika je objasnio i razlog za to što se oglasio javno i praktično bio jedini srpski arhijerej koji je neposredno progovorio za javnost o onome što se dogodilo na sastanku, a što su potom demantovali iz predsjedništva, kada je sam Vučić najavio svoj odgovor, kojeg do sada ipak nije bilo.
„Kada su posle tog susreta Nikola Selaković i predsednik Vučić javno počeli da tumače šta se dešavalo na pomenutom sastanku, odlučio sam da se oglasim i ja i otvoreno kažem da tokom tog susreta ništa novo nije rečeno, niti predstavljeno. Nakon toga je započela medijska hajka na vladiku Teodosija i mene, koji smo čitav mjesec razvlačeni po naslovnicama žute štampe. Nisam se mnogo uzrujavao zbog toga, jer znam iz ranijeg iskustva kako to funkcioniše. Na mene takvi napisi nemaju uticaja, ali verovatno imaju na glasače u Srbiji. Režiser kojeg veoma volim i cijenim, Andrej Tarkovski, zapazio je jednom prilikom da u naše vrijeme ljudi neće biti razapinjani na krst, nego u novinama, u medijima, te da svi oni koji pokušavaju da govore istinu moraju biti spremni na taj krst“.
„Danas smo na nesreću okruženi ljudima koji nisu spremni na žrtvu i koji pri tom već dugo vremena na razne načine kaljaju srpski obraz. Međutim, oni moraju da propadnu i propašće. I tek tada ćemo kao narod povratiti svoj ugled. To je moj utisak, moja nada, to je moja vjera. Nadam se da ćemo se i kao narod pokazati upravo kao borac koji prima udarce i pobjeđuje, riječi su sv. Ignjatija Bogonosca. To je i moj životni moto. To svima preporučujem kao put. Kada bolje razmislim drugi put i ne postoji kao alternativa. Ipak, na našu sreću, postoje i kod nas i u svijetu Srbi koji su spremni da tako žive i rade“.
