Njegova svetost patrijarh srpski Porfirije i vladike Srpske pravoslavne crkve u Vaskršnjoj poslanici istakli su da Vaskrsenje nije samo događaj koji pripada prošlosti nego stvarnost u koju ulazimo svaki put kad opraštamo, kada ne uzvraćamo udarcem na udarac i kad u neprijatelju prepoznajemo brata.
– Tada biramo život umjesto smrti. Tada se kamen pomjera i sa našeg unutrašnjeg groba – ističe se u Vaskršnjoj poslanici.
U Vaskršnjoj poslanici se navodi da prepoznajemo Gospoda i u svakom ljudskom stradanju, kojeg, nažalost, ima napretek, kao i u svakom siromašnom, odbačenom i prezrenom, susrećući ga u njima kroz djelatnu ljubav.
– Јer, Vaskrsli Gospod Isus Hristos je rekao: “Kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste”. Upravo se u tome pokazuje da vjera u Vaskrsenje nije samo unutrašnje uvjerenje nego sila koja oblikuje naš odnos prema bližnjima, prema svakom čovjeku kao ikoni Božjoj – ističe se u poslanici SPC.
U Vaskršnjoj poslanici se navodi da se danas, s posebnom pažnjom i brigom, molimo za braću i sestre na Kosovu i Metohiji, vijekovnom istorijskom izvorištu i duhovnom središtu srpskog naroda, neposredno dijeleći s njima sva iskušenja i izazove s kojima se neprekidno suočavaju i krepeći ih da istraju u svom svjedočenju i da ostanu vjerni svojoj Crkvi, vjeri i sebi samima.
– Istovremeno, podsjećamo sve i svakog među nama da nije dovoljno voljeti Kosovo i Metohiju, samo na riječima. Ta se ljubav mora pretočiti u djela, u konkretnu brigu o bližnjima, u bratoljubiva djela milosrđa, u staranje o djeci i o svima kojima je pomoć neophodna. Ne smije se dopustiti da se u svijesti našeg naroda Srbi s Kosova i iz Metohije predstave kao prepreka ili smetnja nekom budućem, navodno boljem životu. Bez njih, bez naših kosovsko-metohijskih Srba, bez Srba Stare Srbije, nema boljeg života ni za koga od nas. Svi smo mi jedan narod i jedno tijelo u Hristu, povezano istom vjerom i istim stradanjem, ali i istom nadom i istim proslavljenjem – ističe se u poslanici SPC.
Patrijarh i vladike poručuju – iz takve vjere i takvog zajedništva uđimo u radost Vaskrsenja i recimo: “Vaskrsenje Hristovo vidjevši, poklonimo se svetome Gospodu Isusu, jedinome bezgrešnome” i sa Svetim apostolom Pavlom uskliknimo: “Gdje ti je, smrti, žalac? Gdje ti je, pakle, pobjeda”.
U poslanici SPC se navodi da vidimo nemire među narodima, slušamo glasove o ratovima i svjedoci smo ratova, stradanja i neizvjesnosti u svijetu.
– Dok nebo paraju tragovi raketa smrti, a u ušima uznemirenog čovječanstva odjekuju zvuci sirena koje najavljuju razaranja i stradanja, iz dubina praznog Hristovog groba čuje se glas anđela, svjedoka Vaskrsenja, koji poručuje ženama mironosicama, a preko njih i svima nama, kao i svakom ljudskom biću: “Ne bojte se!”. Strah ne odgoni od nas samo anđeo nego, prije i više od njega, onaj koji je ukinuo strah od smrti, koja jeste suštinski razlog za svaki strah. Smrću smrt pobijedivši, vaskrsli Bogočovjek Hristos nam se takođe obraća riječima: “Ne bojte se!”. Tako ohrabreni, znamo da zastrašujući događaji naših dana nisu posljednja riječ istorije nego poziv na budnost i utvrđenje u Bogu – ističe se u tekstu poslanice.
Iako je prazni Hristov grob pobijedio silu svakoga groba i pokazao da nijedan grob nema posljednju riječ, navodi se u Vaskršoj poslanici SPC, u istoriji i u našoj stvarnosti i dalje postoje živi grobovi ispunjeni mržnjom, sebičnošću, strastima i samoljubljem.
– Prepoznajemo ih u mračnim ljudskim srcima, u neograničenoj sebičnosti, u medijima koji šire neistinu, u ratovima, u svim našim strastima i grijesima protiv ljubavi Božje. Ti grobovi, uprkos Vaskrsenju Hristovom, neprestano izopačuju i ruže sam život kao bescen-dar ljubavi Božje – navodi se.
U poslanici se ističe da je svijet u kome živimo sve nestabilniji, a čovjek sve uplašeniji.
– Sistemi vrijednosti se organizovano i prisilno mijenjaju, pritom u smjeru antivrijednosti. Obećanja i ugovori koji su svečano potpisivani brutalno se gaze. Saznanje o takvim vjerolomstvima izaziva nasilje i sve veće podjele među narodima, dok se politički i kulturološki jaz produbljuje. Na ruševinama umirućih civilizacija cvjeta duhovna neizvjesnost i gubitak smisla. Zašto se u tom sveopštem mraku ne prepoznaje i ne vidi Vaskrsli Gospod? – navodi se u poslanici.
U poslanici SPC se naglašava – da bismo vidjeli i prepoznali Vaskrsloga Gospoda, nije dovoljan običan ljudski vid.
– Neophodno je novo, duhovno sagledavanje – dar odozgo, svetoduhovsko iskustvo. Drugim riječima, neophodno je da uđemo u odnos sa njim da bi nam on darovao poznanje samoga sebe – navodi se u poslanici patrijarha i vladika SPC.
