Iguman Mihailo Biković, rođeni brat glumca Miloša Bikovića, zamonašio se sa samo 22 godine. Svojevremeno je govorio o svom neobičnom životnom putu i trenutku koji je, kako je opisao, potpuno promijenio njegov pogled na život.
Prije nego što je pronašao svoj poziv u vjeri, Mihailo je, kako je sam pričao, bio veliki ljubitelj materijalnih stvari. Posebno je uživao u razgledanju izloga, pa je upravo zbog toga ono što mu se dogodilo tokom boravka u Trstu 1990. godine bilo potpuno neočekivano.
“Bio sam okorjeli materijalista”
Mihailo je tada sa porodicom boravio u Trstu. Njegov otac je radio u Beču, a odlazak u velike evropske gradove za njega je, kako je ispričao, ranije predstavljao priliku za uživanje u šopingu i razgledanju izloga.
-Međutim, tog dana dogodilo se nešto što nije umio da objasni.
-Mi smo bili u Trstu 1990. i odjednom mi dođe ideja da mi se ne gledaju više izlozi, što je za mene bilo čudno jer sam bio okorjeli materijalista. Otac je radio u Beču i kad me odvede u Beč – Marijahilfer Štrase je moja… Iskrivi mi se vrat od gledanja izloga. Poslije moram da pređem na drugu stranu da ispravim vrat od gledanja drugih izloga – prisjetio se.
Dok su njegovi otišli u šoping, Mihailo je odlučio da sam prošeta gradom. Umjesto prodavnica, počeo je da posmatra arhitekturu. Tada je ugledao crkvu.
-U crkvu je ušao da bi se rashladio
-I tako sam krenuo jednom ulicom, njima sam rekao da idu u šoping, a da ja idem da razgledam grad. Krenuo sam, ali ne gledam izloge, već gledam arhitekturu… Bio je topao dan. Dođem do kraja ulice i pogledam, a ispred mene crkva. I moja prva misao je bila – Ajde da uđem u crkvu, u crkvu su debeli zidovi pa da se rashladim – ispričao je.
-Počeo je da odlazi u Sabornu crkvu
Po povratku u Beograd, Mihailo je počeo redovno da odlazi na liturgije u Sabornu crkvu.
Iako tada gotovo ništa nije znao o crkvenim običajima, svaka liturgija na njega je ostavljala snažan utisak.
-Krenem u Sabornu crkvu svake nedelje… Kako hor zapjeva – od prvog do posljednjeg amin ja ne prestajem da ridam. Ne mogu da se uzdržim. Ništa nisam znao, ni kad treba da se prekrstim, ni šta znače ispovijest i pričešće…- rekao je Mihailo.
Vremenom je, uz pomoć starijih vjernika, počeo da upoznaje pravila i običaje.
-Malo-pomalo, uz bakice, naučim se i ja tim pravilima, ali nisam znao šta hor pjeva. Sve je bilo na crkvenoslovenskom. Ali je interesantno da je biće osjećalo šta se tu dešava.-
Upravo taj period kasnije je posmatrao kao početak svog duhovnog puta.
„Bog poziva sve na bilo koji način“
Jedna od najzanimljivijih priča koju je Mihailo podijelio odnosi se na trenutak kada je i sam shvatio koliko je lako čovjeku da počne da osuđuje druge.
-Tokom jedne ponoćne liturgije primijetio je mladi par koji se držao za ruke i ljubio.
–I ja krenem da osuđujem – ‘Vidi kako se ponašaju, ne treba tako, već ovako…’ I onda mi stigne misao u glavu – ‘A zbog čega si ti prvi put ušao u crkvu?’ Ja sam ušao zbog hladovine. –
Upravo tada, kako je objasnio, shvatio je jednu od važnih poruka svoje vjere – da ljudi do Boga dolaze na različite načine i u različitim trenucima života.
-I onda sam shvatio da Bog poziva sve na bilo koji način – dodao je Mihailo.
Govoreći o ljudskoj potrebi da druge odmah vidi onakvima kakve ih sami zamišljamo, Mihailo je naglasio da je ljudsko vrijeme ograničeno, dok je Božije strpljenje, prema njegovom shvatanju, neograničeno, prenosi Blic.
–Mi smo vremenski ograničena bića pa smo nestrpljivi i voljeli bismo da svi ljudi odmah budu onakvi kako mi zamišljamo da se ponašaju u crkvi. A za Boga nije problem da sačeka ni 50 ni 70 godina ako u poslednjih pet minuta čovjekovog života dobije nekoga ko se iskreno okrenuo njemu – rekao je on svojevremeno u emisji “Duhovnici”.
