STARA crkva u Sarajevu zauzimala je posebno mjesto u životu i djelima Mome Kapora, koji je mnogo pisao i o toj svetinji na Baščaršiji, te o početku rata koji je za nju vezan. Ovaj pomen danas, liturgija i ova djeca koja su bila ovde – to ispunjava svakoga. Momo bi sigurno rekao “Živjeće ovaj narod”. Rekla je ovo juče udovica legendarnog pisca i slikara, Ljiljana Kapor, u Sarajevu gde je u Staroj crkvi, u kojoj je Momo kršten, služeno molitveno sjećanje za Kapora i njegove roditelje. Učesnici manifestacije “Momo Kapor – čuvar adrese”, upriličene u Istočnom Sarajevu, juče su se, tačno četrnaest godina otkako je Momo otišao u vječnost, uputili u Sarajevo njegovog djetinjstva. U ono Sarajevo, u koje se sam istrajno nije vraćao još od 1972. godine, uvjeren da nema ni kome, niti zbog čega.
U međuvremenu se, tik pred početak manifestacije u organizaciji Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, dekan tog fakulteta Vladan Bartula javio Kaporovoj udovici sa vješću koju je Momo iščekivao čitavog života – otkriven je grob njegove majke Bojane. Grob koji su juče, najzad, u Momovo ime, svi oni posjetili i kraj njega se pomolili, dijeleći osjećanje da se jedan sudbinski krug zatvorio a jedna velika priča zaokružila.
Liturgiji i parastosu prisustvovali su gosti iz Srbije, Republike Srpske, Italije, Grčke.
Bartula je podsjetio da je Kapor u svojim romanima o Sarajevu pisao o svojim dolascima u Staru crkvu, te sjećanjima kako ga je tetka ovde dovodila.
Te svoje utiske nosio je cijeli život sa sobom i pretočio u roman, te u “Hronici izgubljenog grada” praktično opisao i Staru crkvu i te svoje dolaske i sve ono što mu je Stara crkva značila – istakao je Bartula, i sam rođeni Sarajlija, koji “živi na Palama, u izbjeglištvu” kako kaže, i od rane mladosti gaji posebne emocije prema životnoj priči Kapora.
– Davno sam se, pišući o njemu, vezao za Kapora, istraživao sam u crkvi na Baščaršiji u kojoj je Momo kršten, tragao za krštenicama i svim dopstupnim crkvenim spisima o njemu i njegovim roditeljima, Gojku i Bojani – priča ovaj profesor književnosti i teologije, koji je Kapora slušao i kao gostujućeg predavača na fakultetu. – Priča o tome kako je majka svojim tijelom zaštitila Momu i tom prilikom poginula, fascinantna, tužna, i inspirativna, pružala mi je stalnu motivaciju da nastavim. Pitao sam se gdje je ona, da li su te žrtve bombardovanja u nekoj masovnoj grobnici, mozaik se polako sklapao ali informacije su i dalje bile polovične i nedostatne, a onda je čudom božjim sve samo počelo da se otvara. Povezao sam se sa sveštenim licima, sa kolegama sa fakulteta, pomoglo je i to što su podaci digitalizovani, i najzad je, poslije dugog traganja, grob Bojane Kapor pronađen.
Kada je to javio Ljilji, na osnovu njene emotivne reakcije profesor je Bartula spoznao svu veličinu Momove nikad ostvarene želje da pronađe majku, koja je dala život za sina.
– Momo je toliko želio da sazna gde joj je grob, ali nije uspio, jer nije imao prave informacije. Koševsko groblje je prilikom gradnje nadvožnjaka pred Olimpijske igre, presječeno na dva djela, rečeno mu je da su tom prilikom grobovi raskopani… On nije tad bio u Sarajevu, bio je u Beogradu, po svijetu… Mene je, pak, ta nevjerovatna priča o Momu i žrtvi njegove majke, koja me je motivisala da istrajem, podsjetila na sudbinu sarajevskih Srba kroz istoriju.
Srećan je profesor Bartula, baš kao i Kaporova udovica, i svi ostali Kaporovi “izaslanici”, zbog činjenice da je Momo, makar i posredno, na godišnjicu svoje smrti, najzad posjetio majku, na pravoj adresi, na kojoj ga je strpljivo čekala.
GLUMICA Vjera Mujović, čija je predstava “Vodič kroz srpski mentalitet” bila deo manifestacije, ocjenila je da je Kapor kao neka renesansna ličnost koja zna sve, te napomenula da je kao takav uspio da oslika srpski mentalitet, dušu, duh, karakter.
– Postoje pametni pisci koji ne zažive u narodu, koji ostanu u okvirima književnosti, filologije, filozofije. Međutim, Momo je svojom veličinom ušao u narod i onda je to zauvijek – naglasila je Mujovićeva.
.
