U Vladičanskom dvoru u Mostaru večeras je održana promocija knjige mitropolita njemačkog Grigorija „Jedni drugima potrebni“.
O knjizi je, pored mitropolita Grigorija, govorio i protojerej-stavrofor Dražen Tupanjanin.
Mitropolit Grigorije rekao je da je naslov knjige nastao iz besjeda, ali i da je, živeći jedan period u Mostaru, najviše shvatio da je nemoguć život bez drugoga i drugačijeg, te da smo jedni drugima potrebni, bez obzira na to što smo različiti.
„To je važno uvijek naglašavati. Poruka ove knjige jeste da je čovjek pozvan na susret i odnos i da nema susreta bez susreta licem u lice. Mi sve svoje takozvane istine možemo smatrati ovakvim ili onakvim, ali kada dođe do susreta, sve te istine dolaze na ispit i tada, po mom mišljenju, istina ne prethodi susretu, već susret otkriva istinu“, rekao je mitropolit Grigorije.
On se osvrnuo i na ponovni dolazak u Mostar, rekavši da Mostar izaziva potres u čovjeku i njegovoj duši.
„Ima mnogo gradova u svijetu u koje čovjek može ući i iz njih izaći ravnodušan. Ja sam neko ko ne može u Mostar ući a da ne doživi neki potres. Zato su i ulazak i izlazak iz Mostara događaji, a ne puki prolazak kroz još jedan grad u ovom svijetu“, poručio je mitropolit Grigorije.
Knjigu „Jedni drugima potrebni“ vladike Grigorija čine izabrane besjede koje su obilježile njegov rad i služenje Bogu, kao i značajne trenutke, kako istorijske tako i lične, u kojima su izgovorene.
Besjede su pune emocija i poveznica, karakteriše ih pozitivan stav i želja da se prevaziđe svaka vrsta napetosti i neprijateljstva, „jer život teče i ne može se živjeti izolovano, već se veze moraju graditi i jačati“.
U knjizi se nalazi i besjeda pod naslovom ”Ponovo u Mostaru” koju je vladika Grigorije, kao tadašnji vladika zahumsko-hercegvački i primorski, govorio u Staroj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice u Mostaru, 2. januara 2011. godine kada je episkopsku stolicu vratio u grad na Neretvi.
Donosimo dio te besjede.
PONOVO U MOSTARU
(Mostar, 2. januar 2011)
Srpska pravoslavna crkva u Mostaru ima dugu i bogatu istoriju. Taj kontinuitet prekinut je 1992. godine, kada je uslijed ratnih neprilika sjedište eparhije prinudno izmješteno u Trebinje, a Hram Svete Trojice i Vladičanski dvor porušeni. Samo oni koji zaboravljaju prošlost sami sebe osuđuju na njeno ponavljanje. Mi se danas prisjećamo nemilih događaja – ne da bismo njima pothranjivali mržnju i netrpeljivost, nego da bismo izbjegli njihovo ponavljanje.
U Mostaru danas živi šest-sedam puta manje Srba nego prije rata. Vaspostavljanje crkvenog života počelo je obnovom manastira Žitomislića i postepenim povratkom sveštenstva u ovaj grad i cijelu zapadnu Hercegovinu.
Zajednica je predokušaj Carstva nebeskog. Ona je preduslov uspjeha i opstanka, ali zahtijeva trpljenje i istrajnost, požrtvovanost i razumijevanje. Ta zajednica podrazumijeva i našu braću druge vjeroispovijesti, s kojima vijekovima živite rame uz rame u gradu na Neretvi. Samo ako smo okrenuti jedni ka drugima i otvoreni jedni prema drugima, možemo ujediniti ovaj grad i krenuti naprijed, sa pogledom usmjerenim ka budućnosti. Jedino tako možemo nadrasti sve nedaće i iskušenja prošlosti.
Mostar je simbol preplitanja kultura. Simbol srastanja. On je u malom odraz države u kojoj živimo: različitosti, sudara svjetova, bogatstva i raznolikosti. Sve to daje poseban pečat gradu čije ime, nimalo slučajno, potiče od riječi koja je najpoznatija metafora povezivanja. Ako bi mu se išta od toga oduzelo, Mostar više ne bi bio ono što jeste – izgubio bi dio svog nasljeđa i tradicije, svoj identitet i kontinuitet. Zato rješenje moramo tražiti u prevazilaženju sukoba i mržnje, u duhovnom sazrijevanju. Daj, Gospode, da jednoga dana sazrijemo u potpunosti kao narodi, i da se istorija ratova i stradanja više nikada ne ponovi.
Mostar je bio plodno književno tlo. U njemu se riječ oduvijek njegovala i poštovala. Odavde se kulturni talas širio i zapljuskivao ostale gradove. U njemu su nerijetko i sveštenici i monasi, pored svoje osnovne misije, bili i književnici i kulturni djelatnici. Sjetimo se samo Serafima Šolaje, Prokopija Čokorila ili Joanikija Pamučine.
Potom, energije i duha kojima su ovaj grad oplemenili Aleksa Šantić i njegova pjesnička loza, zatim Jovan Dučić, braća Ćorovići i Jovan Radulović. Velika je čast i velika odgovornost stolovati u takvom gradu.
Današnji događaj prelomni je trenutak u istoriji Crkve u našoj eparhiji. Pristupam mu sa radošću, ali i sa strahom Božjim. Kroz istoriju vladike su bile uz svoj narod – i u ratu i u miru, kada se kućilo i gradilo, uvijek tamo gdje je bilo najpotrebnije.
