Jedan grad, dva brata i otac u tri različite vojske. Ukratko, tako je ratnih devedesetih godina na prostoru nekadašnje Jugoslavije sudbina podijelila karte porodici Laketa iz Mostara. Zorak Laketa, jedini preživjeli, 25 godina kasnije ispričao je za RTS priču o, kako je naziva, porodičnoj tragediji i o tome koliko je zlo sam rat.
Ranjene mostarske zgrade još svjedoče o posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini, a Zoran Laketa o tome kako su otac i dva sina proveli rat na tri zaraćene strane.
– Brat mi bio u balijama, ja u ustašama, a otac u četnicima – kaže Zoran.
Zoran je imao 25 godine kada je rat došao i do grada na Neretvi. Njegov brat Goran bio je godinu mlađi.
– Bili smo raja! Tako smo odgajani da smo živjeli ovde i sa muslimanima, danas Bošnjacima, sa Hrvatima… – objašnjava sagovornik RTS.
– Onda ti svi okolo govore “Počeo je rat” i onda ti koji si bio tu, u čitavom Mostaru, odjednom imaš samo pola Mostara – tako je Zoran odgovorio zašto je ostao da se bori za Hrvatsko veće odbrane (HVO).
Njegov brat, zbog najboljeg prijatelja Adisa, odlazi sa muslimanima u Armiju BiH, a otac je mobilisan u Vojsku Republike Srpske.
– Da je Gogo poginuo, javio je radio. Niti znam gdje, niti s kim, ni kad, ni zašto, a između ostalog možda sam i ja pucao. Faktički, mi smo bili na dvije strane, možda sam i ja pucao, možda sam brata ubio. Poginuo je s ovog mjesta, tu je ispaljena granata i pala je dole – priča Zoran.
Granatu je ispalila HVO, brat mu je sahranjen zajedno sa borcima Armije BiH na Šehitlucma, pored pozorišta.
Susret s ocem nakon rata
Otac i majka preživjeli su rat, a prvi Zoranov susret sa ocem Ratkom pomogao je Crveni krst.
– Pitao sam: “Gdje si, Ratko, šta ima?” Zagrlio me je. Šta će mi reći? Da neće možda “da nisi bio u ustašama”, “gde ti je brat balija” ili “Ja sam bio u četnicima”? Zagrlio me je, ćaća mi je, otac mi je – objašnjava Laketa.
Zoran sa suprugom i dvije ćerke danas živi u Mostaru. Poslije rata djecu je krstio u pravoslavnoj crkvi, majka i otac su mu sahranjeni na gradskom groblju Sutini.
– Moja je poruka da se nikad nikome ne ponovi ovo što se meni desilo – zaključuje Laketa.
