Piše: Duško Pevulja/Glas Srpske
Isključivši slučajnost kao razlog kojim svakovrsne podudarnosti objašnjavaju plitki umovi, veza između dva teksta koja su se našla u “pregratku” LIK PROŠLOSTI sedamnaestog broja “Srpskog pregleda” duboko je suštinska.
Iako Vukovo pismo knezu Milošu i zapis Slobodana Jovanovića dijeli više od jednog vijeka, oni naznačavaju nešto što je određujuće u stilu vladavine, odnosu prema zajednici i javnim poslovima, koji su prionuli uz političke obrasce koji se u srpskoj istoriji gotovo bez prekida ulančavaju. Kad se povremeno pojave drukčiji stilovi odnosa prema povjerenim visokim dužnostima, utemeljeni na demokratskim matricama, kao za vrijeme vladavine Vojislava Koštunice (2000-2008), onda oni bivaju horski odbijani, a tek naknadno, i to opet ne pretežno, prihvatani kao nasušni i spasonosni.
Šta to Vuk Stefanović Karadžić, “književni državnik”, poručuje knezu Milošu u čuvenoj, danas skoro zaboravljenoj, epistoli iz 1832. godine? Šta su glavne kritičke zamjerke koje hrabro iznosi Vuk Karadžić?
Svjestan rizika da ovako piše i primjedbuje tada skoro svemoćnom knezu, Vuk Karadžić svoje riječi i zapažanja shvata kao izraze blagodarnosti i odanosti Milošu. Već je ta odvažnost važan momenat u našem kulturnom, političkom i nacionalnom razvitku: nasuprot autokratskom obrascu, iza kojeg stoje prinuda i moć struktura vlasti, uspostavlja se i model arbitrarnog demokratskog autoriteta, koji nije zakriven kukavičlukom i autocenzurom, uprkos izrazito egzistencijalnim opasnostima.
Vladavinom kneza Miloša, piše mu njegov kritičar, niko nije zadovoljan, a najmanje oni koji su u vladarevoj najneposrednijoj saradničkoj blizini. Pa kako se onda kumulira i opstaje ta pokornost: strahom i neposrednom korišću. Stojan Simić je ovim riječima, toliko znakovitim, umirivao kneza uznemirenog što je u jedan ferman u Carigradu bilo ugrađeno da se osniva senat s kojim Miloš mora da usaglašava stavove i dijeli vlast: “Nemojte se srditi! Makar se šta u ferman metnulo, dok ste vi živi drukčije neće biti nego vako kako je danas; a posle vaše smrti, ko bude živ, on će sa vašim naslednicima drugi ugovor praviti”. Iz autokratskog stila vladavine i apsolutne vlasti proizlaze i komične posljedice, a jedna od najuočljivijih, na koju Vuk Karadžić ukazuje, jeste vladarevo sveznalaštvo. Ne samo da se knez pita za sve, on o svemu najviše i zna. Ni u čemu ne da nikome ispred sebe! Vuk diskretno primjećuje da jedan čovjek, makar i storuk, ne može znati ni umjeti više od onoga što je svakom čovjeku dano. Autor portreta brojnih ustaničkih vođa i prvaka, sklon karikaturalnim pojedinostima i satiričnim žaokama, svjestan kome piše, ovdje se zaustavlja na toj bezazlenoj primjedbi.
Pismo je dovoljno konkretno i upečatljivo da ga ne treba opisivati ili prepričavati. Pored svega ostalog što dobronamjerno i smjerno predlaže knezu, prema kome se odnosi s poštovanjem, Vuk preporučuje stvaranje činovničkog aparata, podizanje škola te, najposlije, poziva i samoga kneza da se opismeni.
Pa ipak, ključno mjesto u tekstu Vukovog pisma je sljedeće: “Svakoga je vladaoca prava polza samo ono što je polezno i za njegov narod; a što je god njegovom narodu na štetu, ono ni njemu ne može biti nikako na pravu polzu”. Tu dolazimo i do presudnog motiva koji pokreće Vuka da napiše ovo pismo, rukovodeći se uvijek opštim dobrom u javnim poslovima, koje je na korist svoga naroda radio čitavog života. U tom procjepu između javnog i ličnog on vidi opasnost koja šteti i narodu, a dalekosežno, i njegovom vladaocu.
U poučnoj i zanimljivoj knjizi Slobodana Jovanovića “Zapisi o problemima i ljudima 1941-1944” nalazi se i poglavlje pod naslovom “Kraljeva ženidba”. U njemu je opisano ponašanje kralja Petra Drugog Karađorđevića od trenutka kada je naumio da se oženi grčkom princezom Aleksandrom do samog kraljevskog vjenčanja. Ono je važno za Jovanovićeve zapise i sjećanja, jer je pala vlada na čijem je čelu bio veliki naučnik, a čiji su se ministri (uglavnom srpski), i on kao premijer, protivili namjeri mladoga suverena. Kako nije naišao na podršku kod srpskih ministara, on se okrenuo hrvatskim, koji su, kako primjećuje Jovanović, uvijek umjeli da iskoriste neslogu među Srbima, i inače skloniji timskom radu i nastupanju.
Protivljenje srpskih ministara u Jovanovićevoj vladi bilo je motivisano najosnovnijim ljudskim razlozima: nije u redu da se kralj ženi u vrijeme dok njegov narod prolazi kroz jedan od najtragičnijih perioda svoje istorije. Na sastanku sa kraljem, kaže Jovanović, najizričitiji je bio Milan Grol, čije neodobravanje je sadržano u ovim riječima: “Ko hoće da kraljuje, mora biti spreman i na veće žrtve”, a nekmoli da pristane na privremeno odgađanje ženidbe.
Kralj ruši Jovanovićevu vladu u Londonu, prividno rukovođen političkim razlozima (uvijek se valja zakloniti iza opšteg i načelnog, jer u naopako shvaćenom obavljanju visokih dužnosti, rizik je društveni, a korist lična!), a zapravo usredsrijeđen da bira vladu koja će blagonaklono gledati na njegovu ženidbu. Slobodan Jovanović, u svom majstorskom ironijskom maniru, ovu vladu naziva “svadbenom”, dok na jednom mjestu, prividno razumijevajući pobude mladog kralja, primjećuje kako je riječ o onoj vrsti ljudi koje je što prije trebalo oženiti.
Najvažnije mjesto u Jovanovićevom tekstu je ovo: “Kralj, otkako mu se bilo prohtelo da se ženi, nije imao više nikakav drugi cilj pred očima do svoje ženidbe. Njemu je bilo svejedno kakva će biti vlada koja će ga oženiti, ako samo bude mogao da tu vladu nađe. Ljudi su mu postajali mili ili nemili prema tome da li su bili za ili protiv njegove ženidbe. On je začas zaboravio svoju raniju mržnju prema Simoviću, čim je Simović našao načina da mu došapne da on njegovu ženidbu odobrava. Samo zato što su hrvatski ministri bili za njegovu ženidbu, a srpski protiv nje, on se udružio sa ovim prvima protiv ovih drugih. Kad je došlo na red pitanje o budućem uređenju Jugoslavije, on je u tom pitanju vidio samo zgodnu priliku za izazivanje krize; o samom uređenju Jugoslavije, bar u tom trenutku, nije hteo ni da misli”.
Jednom zasađen, autokratski stil vladavine u našoj političkoj istoriji ponavljao se sve do našeg vremena, sa sve tragičnijim posljedicama, o kojima, istina, niko nije mislio niti je njihove kreatore pozivao na bilo kakvu odgovornost. Kao što se ni o drugim važnim pitanjima naših nacionalnih putanja i stranputica nije mislilo i pisalo, tako se ni o ovome nije raspravljalo. Nije, jer smo vječito rastrzani i u “tranzicijama”, od najdrevnijih vremena do sadašnjeg trenutka.
Oni koji su vršili i vrše vlast zaboravljali su da autoritet koji posjeduju nije lični, niti proizlazi iz njihovih sposobnosti, već je to autoritet institucije na čijem čelu se privremeno nalaze. (Da je ovo tačno, najbolje se vidi po brojnim figurama koje su arogancijom i nepristupačnošću gradile svoj javni lik na javnim funkcijama, a danas ih se, zasluženo, ne sjeća niko!) Kad se u iskrivljenoj svijesti okrene ovaj poredak, onda smo korak do autokratskih nepodopština; onda trijumfuju lakrdijaši i samozvanci, neznalice u ulozi sveznalica, koji kod razumnog čovjeka izazivaju kombinovani osjećaj prezira i podsmijeha. Autokratija kojom se spasavaju uvijek je nerazrješiva lična jednačina; njeno porijeklo može biti psihopatološko ili socijalnopatološko, najčešće i jedno i drugo, ali su posljedice uvijek fatalne po zajednicu.
I na kraju ovog osvrta valja se prisjetiti mudrih riječi Dragiše Vasića: “Ma šta preduzimali, potrebno je da se, pre svega, upitate: ne kose li se vaše ambicije sa onim što predstavlja opšti interes. Ne zaboravite nikad da se iz ljubavi prema sebi stvaraju sve nesreće, svi jadi, sve bede na svetu. U svome životu ja sam video mnoge najbolje stvari da propadaju samo zato što su ljudi više voleli sebe nego što su voleli javni interes.”
