Komentar prenosimo u cijelosti:
Kada se to povjerenje izgubi, institucije i dalje mogu postojati, zakoni se i dalje mogu usvajati, sjednice se mogu održavati, ali zajednica prestaje da funkcioniše. Ona postaje prostor trajnog političkog nadmetanja u kojem nijedna odluka više ne proizvodi stabilnost, nego novu krizu. BiH već dugo pokazuje sve simptome takvog stanja.
Srpska sarajevskim suzama ne vjeruje
U Republici Srpskoj nepovjerenje prema političkom Sarajevu više nije prolazno raspoloženje niti posljedica jedne političke krize. Ono je postalo trajna politička percepcija. To je možda i najvažnija promjena koja se dogodila u posljednjoj deceniji.
Stav Republike Srpske zasniva se na čvrstim argumentima da političko Sarajevo decenijama pokušava da mijenja ustavnu ravnotežu uspostavljenu Dejtonskim mirovnim sporazumom, predstavljajući takve pokušaje kao prirodnu evoluciju države i puštajući suze nad kletom sudbinom BiH svaki put kada takve inicijative ne prođu. Ono što se u političkom Sarajevu naziva jačanjem države, u Republici Srpskoj s pravom se doživljava kao sistematsko potiskivanje ustavnih prava entiteta i konstitutivnih naroda. Razlika između te dvije percepcije nije samo politički spor. Ona je uzrok elementarnog nepovjerenja. Zbog toga svaki novi konflikt postaje ozbiljniji od prethodnog, jer više ne postoji rezerva povjerenja koja bi omogućila njegovo prevazilaženje.
Nasilje političkog Sarajeva
Najveća zabluda političkog Sarajeva jeste uvjerenje da se povjerenje može zamijeniti nasiljem i političko-pravnim pritiskom. U toj njihovoj logici zamislili su da je dovoljno obezbijediti kakvu-takvu političku odluku, nametnuti sopstvenoj javnosti netačno tumačenje Ustava i/ili pronaći sudski mehanizam kojim će se protivpravno ostvariti željeni politički cilj.
Međutim, istorija višenacionalnih složenih državnih zajednica pokazuje upravo suprotno: pravo može održavati sistem samo onda kada između njegovih ključnih političkih aktera već postoji povjerenje. Kada povjerenje nestane, pravo više ne djeluje kao zajedničko pravilo i zajednička obaveza, nego kao sredstvo političke borbe. Upravo se u tome nalazi suština današnje krize.
Strategija političkog Sarajeva da kanal za rušenje potpisanih dejtonskih obaveza traži u sopstvenoj kulturi političkog nasilja, novim pritiscima, novim nametanjima i novim protivpravnim konstrukcijama pokazala se katastrofalnom po BiH.
Rezultat je da nijedan politički dogovor više nema trajnu vrijednost. Ne zato što nedostaje politička volja za razgovor, već zato što je nestalo uvjerenje da će dogovor biti poštovan i da neće biti zamijenjen pokušajem političkog nasilja. Kompromis sa političkim Sarajevom doživljava se kao naivnost, a ne kao odgovorno političko ponašanje, jer svako zna da će se političko Sarajevo smijati iza leđa bilo kome ko mu, u znak dogovora, pruži i stisne ruku.
Zavadi pa vladaj
Poseban doprinos gubitku povjerenja dali su stranci, koji su odavno napustili ulogu posrednika i s vremenom sve otvorenije postajali učesnici unutrašnjih političkih sukoba. Umjesto da budu garanti jednakih pravila i podrže unutrašnje povjerenje, nisu se čak ni trudili da prikriju utisak da vrše protivpravne političke intervencije na štetu dogovorenog ustavnog poretka.
U tom smislu, u posljednjoj deceniji posebno će djelovanje Majkla Marfija i Kristijana Šmita ostati upamćeno kao period definitivne erozije političkog povjerenja. Najveći apsurd tog perioda jeste to što je tokom njega, zloupotrebom Suda BiH, zabranjeno kandidovanje na izborima Miloradu Dodiku, jedinom političaru u BiH koji je nakon rata uspijevao da izgradi značajno povjerenj ne samo u Banjoj Luci, nego i u Sarajevu i Mostaru.
Stranci će, valjda, konačno shvatiti da se povjerenje ne može proizvesti dekretom, već dugotrajnom dosljednošću, poštovanjem date riječi i spremnošću da se prihvati da Dejtonski mirovni sporazum nije prepreka normalnom životu, nego jedini okvir u kojem različite političke zajednice mogu zajedno funkcionisati. Sve drugo možda može proizvesti privid stabilnosti, ali ne i stvarnu stabilnost.
Bez povjerenja nema BiH
Kada nezaobilazni politički konstituenti izgube vjeru da će institucije zajednice biti nepristrasne, kao što su je izgubili Srbi i Republika Srpska, svaki naredni potez pristrasnih institucija unaprijed posmatraju kao politički motivisan napad. Tada ni sudske odluke, a kamoli političke, više ne zatvaraju sukobe i sporove, nego ih produbljuju. Čak i kada bi neka odluka bila pravno besprekorna, ona ne bi bila prihvaćena kao pravedna. To je problem koji prevazilazi dnevnu i međustranačku politiku. Zbog gubljenja uvjerenja da i druga strana mora poštovati ista pravila igre, svaka institucija postaje predmet sumnje, svaka odluka povod za novu krizu, a svaka politička inicijativa tumači se kao prikriveni pokušaj promjene odnosa snaga.
Istorija poznaje mnogo primjera višenacionalnih složenih državnih zajednica koje nisu propale zbog loših ustava, nego zbog nestanka ravnopravnosti i međusobnog povjerenja između njihovih konstituenata. U toj fazi danas se, zbog politike političkog Sarajeva, nalazi i BiH.
