Petar i Pavle Golubović imali su samo sedam i pet godina, kada su zajedno sa svojim roditeljima, strijeljani u Konjicu u julu 1992.
Pripadnici Specijalnih jedinica policije u Konjicu u rano jutro 1. jula 1992. godine odveli su na strijeljanje četvoročlanu porodicu profesora Đure Golubovića, njegovu ženu Vlastu i njihovo dvoje djece Pavla (5) i Petra (7). Kraj puta prema selu Spiljani začuli su se pucnji koji su odnijeli 3 života.
Petar je nekim čudom preživio strijeljanje, ali dijete nije znalo da će se uskoro pridružiti porodici.
Grob porodice Golubović na pravoslavnom groblju u Konjicu podsjeća na tragediju koju nikada ne smijemo da zaboravimo.
Mnogi Srbi uslijed rata pobjegli su iz Konjica, ali ne baš svi. Vjerujući da su bezbjedni, Đuro i Vlasta, inače profesori u konjičkoj gimnaziji, ostali su na svom ognjištu. Vjerovali su da nemaju razloga za brigu i strah, jer nikome nisu učinili nikakvo zlo. Zlo ih je našlo.
Pripadnici Specijalnih jedinica policije u Konjicu poredali su Goluboviće pored puta i istovremeno ispalili rafal municije po njima. Pali su svi, ali je jedino Petar nastavio da diše. Od straha je bio skamenjen i nije se mrdao dok zločinci nisu nestali u mraku. Podigao se i pošao da traži pomoć za mamu, tatu i brata.
Nekako je dijete došlo do policijskog punkta i sebi zapečatilo sudbinu zauvijek. Unezvijeren i izgubljen, dječak je govorio da su mu ubijeni roditelji i mlađi brat, ali pričao je uzalud. Dežurni na punktu je javio zločincima koji su maloprije strijeljali mališanovu porodicu da je Petar kod njih.
Policajci su se zaustavili na mjestu Begin Vir, izveli su nevino dijete iz auta, pa u njega uperili iste cijevi iz kojih mu ubiše porodicu. Ovoga puta mu nije bilo spasa. Petar je ostavljen na putu, kao i njegovi najbliži.
Tijela su danima ležala na obali Neretve prije nego što su svi zajedno sahranjeni na Musali.
Golubovići su ubijeni bez objašnjenja i bez razloga, a šutnju o ovom zločinu odlučio je 2018. da prekine njihov komšija, Bošnjak Anis Kosovac. Anis je na ulazu u groblje podigao spomen ploču na dvojicu braće, Petra i Pavla Golubovića.
Zagrljeni, okrenuti leđima odlaze zauvijek sa ovog svijeta koji je prema njima bio okrutan i nepravedan. Odlaze i opominju na sve zločine – da se nikada ne zaborave.
Nepunih sto metara od svoje kuće u Donjem selu kod Konjica, na desnoj obali Neretve, Kosovac je na ulazu u pravoslavno groblje svojim novcem obnovio podzidu, postavio novu kapiju i spomen-ploču ubijenim dječacima.
– Bili su mi komšije, pa kad neće Opština, sramota je da neko to ne postavi. Dvoje djece neko ubije i onda svi šute – rekao je svojevremeno Kosovac i dodao:
– Zli ljudi vjerovatno imaju primjedbe na spomen-ploču, dobri ljudi nemaju. Takva obilježja nisu višak gdje god se stave, da podsjećaju na ono što nije valjalo, da podsjećaju na zvjerstva.
U pomen ubijenim konjičkim dječacima Petru i Pavlu, a u slavu apostolima Petru i Pavlu, obnovljena je i Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u mjestu Borci, nadomak Konjica gdje su se nakon povlačenja bili zaustavili konjički Srbi. No nakon potpisivanja Dejtona izgubljeni su i Borci, a nakon toga uništen je i hram.
Domaćini toga kraja su nakon povratka crkvu popravili samo da ne pada kiša i da ne puše vjetar dok se u njoj vrši molitva. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik 2019. godine je obezbjedio sredstva i bio ktitor obnove ovog hrama u znak sjećanja na stradale dječake Petra i Pavla.
Sada se uz likove apostola, na prestonoj ikoni, nalaze i likovi nevino stradale braće.
Prva optužnica za ovaj zločin podignuta je 1994., a presuda je izrečena krajem 1995. godine. Tužilac je kao počinioce zločina naveo Miralema Macića, Jusufa Potura i Adema Landžu, uz Šefika Tucakovića i Mirsada Maksumovića koji su poginuli u ratu. Suđenje ovoj trojici je ponovljeno pred Kantonalnim sudom u Mostaru. Macić i Landžo su 25. jula 2000. osuđeni na po 12 godina zatvora, dok je Landžo osuđen na 8 godina. Vrhovni sud Federacije BiH je potvrdio ove presude. Pored njih, za ovaj zločin se u optužnici iz 1994. vezuje i ime veterinarskog tehničara Halila Tucakovića, kao i policajaca na punktu Polje Bijela, Dražena Markovića i Hadže Macića.
