PROGON SRBA IZ DOLINE NERETVE, TRIDESET GODINA POSLIJE

Juni je mjesec u kome se svake godine prisjećamo tragičnih događaja koji su u tom mjesecu 1992. godine zadesili srpski narod u Mostaru i ostalim krajevima doline Neretve. Kako se ove godine navršava 30 godina od tih događaja, period u kome se rodila i  stasala čitava jedna generacija, prilika je da se podsjetimo na okolnosti koje su dovele do toga da bezmalo kompletno srpsko stanovništvo tog dijela Hercegovine bude protjerano sa svojih ognjišta. Važno je napomenuti da je na popisu stanovništva koji je sproveden godinu dana ranije u opštinama srednjeg i donjeg toka Neretve živjelo oko 40.000 stanovnika koji su se izjašnjavali kao Srbi. Ako imamo podatak da sada u Mostaru i njegovoj okolini živi oko 5.000 Srba, a da je u ostalim mjestima njihovo prisustvo gotovo zanemarljivo, postavlja se pitanje šta se to desilo da toliki broj ljudi nestane sa tog prostora i zašto se tako mali broj njih vratio na svoja ognjišta nakon završetka rata. Odgovore na ova pitanja nije lako dati i oni se zasigurno ne mogu posmatrati i tumačiti po jednostavnom principu crno-bijelo. Do danas je na temu ratnih dešavanja u Hercegovini izdato nekoliko publikacija koje su napisali predstavnici sve tri zaraćene strane, a značajan broj dokumenata ugledao je svjetlost dana tokom procesa koji su se vodili pred Haškim tribunalom. To će sigurno poslužiti da se u nekom nepristrasnom pristupu jasnije sagleda to vrijeme i da se događajima u njemu da objektivna istorijska ocjena. U ovom kratkom osvrtu s povodom pokušaću da predstavim doživljaj tog perioda iz ugla srpske strane.

Zoran Janjić 

Rat za razbijanje Jugoslavije, prvi nakon završetka Hladnog rata

 

Uposlijeratnom narativu odomaćili su se mnogi termini među kojima je, makar u srpskom medijskom prostoru, najčešće korišćen: ratovi devedesetih. Pod njim se podrazumijevaju parcijalni oružani sukobi na teritoriji SFRJ, počev od onog u Sloveniji, pa preko Hrvatske i Bosne i Hercegovine do Srbije i Crne Gore. Sa vremenske distance od 30 godina i onoga što se na geopolitičkoj sceni u međuvremenu desilo, uključujući i aktuelni oružani sukob na teritoriji Ukrajine, možemo zaključiti da je to bio jedan rat za razbijanje Jugoslavije i za njeno teritorijalno i pravno-političko nasljeđe. On je otpočeo na sjeverozapadnim granicama te države, a zaustavljen je na njenom jugoistoku, na granici sa susjednom Albanijom. Na osnovu toka prostiranja i dinamike sukoba može se doći do zaključka gdje se nalazi izvor i koja sila i moć mu daju pravac i snagu. Cijeneći logiku inicijatora i inspiratora sukoba možemo, nažalost, kazati da je rat zaustavljen privremeno. Ovo zbog toga što su u mirovnim rješenjima ostavljene određene nedoumice koje u povoljnom istorijskom trenutku mogu prerasti u ozbiljne sukobe.

Događaji koji su prethodili samom početku rata u Bosni i Hercegovini zahtijevaju svestranu elaboraciju koja se ne može napisati u tek nekoliko novinskih stubaca. Stoga ću se za potrebe ovog priloga fokusirati na zaoštravanje sukoba koji su od pojedinačnih incidenata prerasli u pravi rat. A rat u BiH je otpočeo kao etapa, upravo onda kada je privremeno zamrznuta ona koja je prethodno vođena na prostoru Hrvatske. Dakle, kada su se stekli uslovi da oni koji vuku konce mogu da se u potpunosti fokusiraju na suženi prostor te centralne jugoslovenske republike.

Kada je riječ o srpskom elementu u jugoslovenskom, odnosno bosanskohercegovačkom sukobu, on je u opštem posmatranju bio u defanzivi. Srbija i Crna Gora su donijele odluku da ostanu u zajedničkoj državi koja će biti federacija te dvije republike. Ona je ozvaničena 27. aprila 1992. godine usvajanjem ustava, a 4. maja donesena je odluka da se u roku od petnaest dana sve jedinice JNA izvuku na teritoriju nove države. Ta odluka je u potpunosti realizovana i već 19. maja je posljednji vojnik napustio teritoriju BiH. Time je jasno stavljeno do znanja, kako svojim susjedima tako i akterima u međunarodnoj zajednici, da Srbija i Crna Gora nemaju pretenzije da se šire van svojih granica. U političkom pogledu naglašeno je da se narodima u BiH ostavlja da se na miran način dogovore o budućem ustrojstvu te države. Time su trebali da se izbiju argumenti onima koji su u svojoj propagandi predstavljali da Srbi vode politiku i rat za stvaranje takozvane Velike Srbije. Međutim, potezi srpske strane imali su odjeka samo u okviru srpskog nacionalnog korpusa, a Srbi u BiH su postali svjesni toga da se sopstvenim snagama moraju izboriti za svoju dalju sudbinu.  Suprotna strana je jahala po već utabanim propagandnim stazama, uporno ponavljajući sintagmu velikosrpska agresija.

Propaganda kao važan element u ratu za razbijanje Jugoslavije doživjela je svoj maksimum. Jedinice srpske vojske najčešće se nazivaju četnici. Ime četnik je nakon Drugog svjetskog rata, dejstvom propagande komunističke Jugoslavije, identifikovano sa najvećim zločinom i omraženo do te mjere da su hrvatski i muslimanski propagandisti praktično uzjahali na osedlana konja i samo nastavili tamo gdje su stali komunisti. Posljedice te propagande su takve da su neprijateljski vojnici i njihovo javno mnjenje u cjelini pripremljeni na to da je bezmalo sveta dužnost ubiti četnika – zaboga, pa to je zločinac!  i da nikakav grijeh na duši ne nosi onaj ko to djelo izvrši. U ovome ratu srpski vojnici, a često i Srbi u cjelini, od strane neprijatelja su nazvani imenom četnici, te ih, bez razlike, treba ubijati bez milosti i bez grijeha!?[1]

 

Strategija Hrvatskog političkog i vojnog rukovodstva

 

Nasuprot srpskoj strategijskoj defanzivi sila ratnog procesa nastavljala je svoj tok sa zapada na istok, a maticu tog toka činila je Hrvatska vojska. Rukovodstvo Hrvatske je već u rano proljeće 1992. godine zasigurno imalo informacije o namjerama rukovodstava Srbije i Crne Gore. Idući u susret događajima, Hrvatska je početkom aprila otpočela sa koncentracijom trupa u donjem toku Neretve i u širem rejonu Neuma, kako bi stvorila osnovicu za svoj snažniji nastup u rješavanju krize u Bosni i Hercegovini. Za ostvarenje tih ciljeva, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman je 10. aprila 1992. godine donio naredbu kojom je za komandanta svih jedinica od Splita do Dubrovnika imenovao generala zbora Janka Bobetka. Slučajno ili ne, naredba je izdata baš na dan formiranja NDH 1941. godine. Potrebu za takvim objedinjavanjem Tuđman obrazlaže konstatacijom da su nastupile „…izvanredne prilike u svezi eskalacije rata u Bosni i Hercegovini, što ugrožava i granična područja Republike Hrvatske…“[2]

Međutim, događaji na terenu su govorili sasvim suprotno. U Hrvatskoj je već počeo da se primjenjuje Vensov plan, čime su se prekinula borbena dejstva i otvorila vrata mirnom rješenju sukoba između Hrvata i Srba. I u Bosni i Hercegovini je u toku bio proces kojim se nastojalo doći do mirnog rješenja krize, a bilo je potpuno jasno da Srbi iz BiH nemaju pretenzije da na bilo kakav način ugroze teritorijalni integritet Hrvatske. To su činjenice koje idu u prilog tvrdnji da je u pitanju bila svojevrsna deeskalacija, a nikako ne eskalacija rata, kako je konstatovao Tuđman.

Tu se očigledno radilo o nastojanju da se ostvare hrvatski ciljevi, ne samo u granicama već međunarodno priznate države Hrvatske, nego i u samoj Bosni i Hercegovini. Jedan od ciljeva je bio da se i ta bivša jugoslovenska republika odvoji od Srbije i postane samostalna država. Nakon toga će se već lomiti koplja za rješavanje njene sudbine, a za jači uticaj na konačno rješenje najbolje će biti da Hrvatska u startu zauzme što bolje pozicije. Za zauzimanje takvih pozicija nije joj bila dovoljna samo njena teritorija, nego je dobrano zagazila i u tuđe dvorište. To je početkom marta već učinila u Posavini, okupacijom Bosanskog Broda i Šamca, a sada se pripremala za nešto slično i u Hercegovini.

 

Grupisanje snaga Hrvatske vojske i izvođenje operacije Čagalj

 

General Bobetko je već sutradan doputovao u Ploče gdje je oformio komandno mjesto za izvođenje operacija u Hercegovini i u okolini Dubrovnika. Odmah je krenuo na teren i uz pomoć političkih i vojnih rukovodilaca Hrvatske Republike Herceg Bosne organizovao dva isturena komandna mjesta, u Grudama i u Duvnu. Izdao je naređenja za grupisanje snaga za napad sa ciljem oslobađanja desne i lijeve obale Neretve, od Konjica do Prebilovaca. Za to je izdao naređenja da se sa prostora Hrvatske dovedu jedinice i rasporede u rejonima Metkovića, Čapljine, Čitluka, Kupresa, Livna, Duvna, a na čelu jedinica su bili sve sami potonji komandanti i značajni rukovodioci u Hrvatskoj vojsci kao što su Ante Gotovina, Damir Krstičević, Ante Roso i drugi. Grupisanje snaga za napad je završeno taman kada je posljednji vojnik JNA napustio teritoriju BiH a na prostoru Hercegovine ostalo lokalno srpsko stanovništvo sa sopstvenom vojskom u formiranju. Bio je to za hrvatske komandante idealan momenat za otpočinjanje napadne operacije koju je Bobetko nazvao Čagalj, po krvoločnoj zvijeri sličnoj vuku čije je stanište južna Hercegovina i Dalmacija.

Napadna operacija otpočela je 7. juna 1992. godine, a najsnažnja dejstva ispoljena su po Prebilovcima, Klepcima i Tasovčićima. Ubačenim diverzantskim grupama jačine 20-40 boraca napadnuti su najvažniji objekti u dubini odbrane srpske vojske, potom su jednovremenim napadima sa fronta, bokova i pozadine srpskim snagama nanošeni značajni gubici i izazivana panika, što je za rezultat imalo njihovo potiskivanje sa odbrambenih položaja. Operacija je trajala do 26. juna kada je u hrvatske ruke pao repetitor na Veleži. U međuvremenu su potisnute srpske jedinice iz Mostara i Bijelog Polja, a sa vojskom je protjerano bezmalo kompletno civilno stanovništvo.

U naknadnim analizama, aludirajući na progon Srba iz Republike Srpske Krajine 1995. godine, neki hrvatski izvori operaciju Čagalj nazivaju Hercegovačka oluja. Dakle, Čagalj je bio generalna proba sprovedena nad Srbima iz doline Neretve za ono što će se primijeniti tri godine docnije nad Srbima iz Krajine. U ovoj oluji ostvarili su se zlokobni ustaški ciljevi iz Drugog svjetskog rata: u Stolačkoj i Čapljinskoj regiji više nije bilo Srba, a porušena je, popaljena i opljačkana sva njihova imovina. Posmatrajući oluju sa druge strane, sada znamo kako je glasila izvršna naredba za etničko čišćenje Srba u Krajini. Tu monstruoznu naredbu izdao je potčinjenim ministrima i generalima na Brionima, 31. jula 1995. godine, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, gdje je, između ostalog, naredio: „…Ovo bismo morali riješiti, i jug i sjever. Riješiti na koji način, to je tema naše današnje rasprave: da nanesemo takve udarce, da Srbi praktično nestanu!“[3]

Naredba je, nažalost, dosljedno realizovana. Još uvijek nemamo dokaza da je tri godine ranije general Janko Bobetko primio istu takvu naredbu od svog „poglavnika“, ali po posljedicama možemo sa velikim procentom sirurnosti tvrditi da jeste. Jer, u dolini Neretve, u operaciji Čagalj, Srbima su naneseni takvi udari, da ih tamo više nema. Tu pretpostavku potvrđuje i Bobetko kada kaže: „Ponosan sam što smo sačuvali taj dio hrvatskog prostora, mislim na dio gdje živi hrvatski narod. Jer, ako se osvrnemo, dilema je bila očita: što bi se dogodilo s Hercegovinom da su četnici ostali na lijevoj obali Neretve, sa svojim snagama u Tasovčićima, Prebilovcima i Klepcima, kao u jednom čiru koji je duboko prodirao u nacionalno tkivo hrvatskog naroda (naznačio Z.J.).“[4] Događaji koji su uslijedili potvrdili su da je hrvatsko rukovodstvo, bez ikakve sumnje, sve teritorije na kojima su u većini živjeli Srbi smatralo čirom koji po svaku cijenu treba ukloniti iz nacionalnog tkiva hrvatskog naroda.

 

Pobjednički pohod snaga Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane zaustavljen je 16. juna na Čobanovom polju. Izbjeglo civilno stanovništvo je zbrinuto, a od jedinica srpske vojske koje su potisnute iz doline Neretve formirana je Nevesinjska brigada koja je hrabro i odlučno stala na branik ostatka srpske Hercegovine. Ostalo vrijeme do završetka rata je istorija slavne i časne borbe srpskog naroda u Bosni i Hercegovini za opstanak i slobodu.

 

Zoran Janjić

[1] Зоран Јањић, Невесињска бригада у рату 1992-1995, Невесиње-Београд, 2017, стр. 555-556

[2] генерал Јанко Бобетко, Све моје битке, Загреб: властита наклада, 1996, стр. 202

[3] http://www.nspm.rs/dokumenti/tudjmanovi-brionski-transkripti

 

[4] Исто, стр. 248

Prethodni članakIZETBEGOVIĆ U MOSTARU S RATNIM KOMANDANTIMA: Treba biti svjestan situacije
Naredni članakŠapić kandidat za gradonačelnika Beograda