Preminuo poznati Mostarac Boris Peško

Poznati Mostarac Boris Peško, potomak ugledne mostarske porodice Peško, preminuo je u Herceg-Novom u 93-oj godini života.

Crkvena opština Mostar objavila je smrtovnicu u kojoj je navedeno da je će se sahrana obaviti 27. oktobra u Beogradu, gdje je Peško živio.

”Obavještavamo vas da je usnuo u Gospodu veliki humanista, ktitor i dobrotovor Saborne crkve, gospodin Boris Peško. Hvala mu na svemu što je nesebično činio za nas i za naš hram ugrađujući sebe u crkvu mostarsku. Vječan pokoj i Carstvo nebesko daruj, Gospode, slugi Tvome, Borisu. Hristos vaskrse i darova nam život vječni”, naveli su iz mostarske crkvene opštine na svojoj FB stranici.

Peško je bio veliki dobrotvor Saborne crkve i Crkvene opštine Mostar, te donator Prosvjetine stipendije ”Vladimir Ćorović” kojom se stipendiraju nadareni učenici i studenti iz Hercegovine.

Cijeli svoj život bio je jako vezan za Mostar.

O bogatoj i uglednoj srpskoj porodici Peško čiji potomci više ne žive u Mostaru donosimo tekst Jagode Serdarević.

 

Miho Peško rođen je u selu Korlati kotar Ljubinje 1856. godine, od oca Lazara (1823. – 1876.) i majke Jovanke (1829. – 1894.). Sa svojim roditeljima i šest sestara došao je u Mostar još kao dječak 1861. godine.
Nakon osnovnog školovanja i prakse kod ondašnjeg mostarskog trgovca Mojića, osamostaljuje se i vremenom postaje jedan od vodećih veletrgovaca na području Hercegovine i šire. Svoju trgovačku firmu osniva 1882. godine, pod nazivom “Trgovina Miho Peško” i registruje je 27.9.1884. godine kod Okružnog suda u Mostaru.
Dio građe trgovačke firme Peško, otkupio je 1962. godine Arhiv Hercegovine Mostar od Lazara sina Mihe Peške. Spisi i trgovačke knjige firme “Trgovina Miho Peško” arhivistički su sređeni i izrađen je sumarno-analitički inventar. Ukupan broj spisa u svežnjevima iznosi 71 komad, a trgovačkih knjiga 277 svezaka. Spisi i knjige obuhvataju period od 1892. do 1939. godine.
Putem ove arhivske građe saznajemo o firmi Peško, njenom radu, poslovnim vezama sa mostarskim kao i drugim trgovcima na teritoriji Hercegovine i bivše Jugoslavije, zatim sa inostranim trgovačkim kućama a posebno sa proizvođačima iz Trsta i Beča. Ova firma radila je sa kraćim prekidima u vremenu od 1882. do 1943. godine. Uvid o načinu trgovanja, količinama i vrsti roba, očituje se kroz narudžbenice od strane trgovaca. Na jednoj takvoj narudžbenici upućenoj Mihi Pesko od trgovačke firme (Spasoje) Komad iz Gacka nalazi se popis slijedećih artikala “2 kaše gaza, 50 kg. šećera, 1 oka tamjana, 195 gr. zlatnobjelog gajtana, jedan funast bijeli zlatni, 2 aršina plavi polusjajni, jedno bare lit. mastike, 1 konop sarajevski oko robe” i još neke sitnice, u iznosu od 9.226 forinti. Putem narudžbenice od 1. decembra 1917. godine, Miho Peško je naručio ogledala i sitnu galanteriju iz Budimpešte od Maxa Bettelheima & Comp.
Trgovci sa kojima su imali poslovne veze između ostalih su bili: Andrić Isaija iz Kalinovnika (1913.), Beregi Lajoš iz Budimpešte (1917.), Bišćević Alija iz Mostara (1914.), i drugi.
U 1896. godini sklopljen je ugovor o partnerstvu između Ilije Dokića i Peške iz Mostara i Komada i Bukvića iz Gacka, a raskinut je 4. marta 1899. godine. Nakon smrti Ilije Dokića njegovi sinovi nastavljaju raditi sve do 1917. godine. Ova trgovina mješovitom robom u Mostaru zajedno sa trgovinom Mihe Peške ulazi u ortakluk poslije Prvog svjetskog rata pod nazivom “Prva udružena gvožđarska radnja na malo i veliko Dokić, Bilić i Peško”. Bila je smještena u prizemlju kuće Dokića koja se nalazila na uglu Glavne i ulice Konak br. 1. U istom prostoru i poslije Drugog svjetskog rata nalazila se gvožđarija u društvenom vlasništvu.


Na konstituirajućoj glavnoj skupštini održanoj 9. jula 1919. godine, u prostorijama svratišta “Slavonija” u Vinkovcima, pozvan je između ostalih i Miho Peško prilikom osnivanja društva “ZORA” – tvornice automobila, motora i gospodarskih strojeva d.d. Vinkovci. Tom prilikom Peško je na temelju glavnice od 2.000.000 kruna uplatio 1.000 kruna prilikom potpisivanja. Na osnovu njegovog novčanog učešća postao je dioničar toga društva. Ova tvornica nije uspijela da se održi obzirom da je već slijedeće godine doživjela likvidaciju.
Baveći se proizvodnjom hercegovačkih vina žilavke i blatine zajedno sa porodicom Kovačina postižu visok kvalitet ovog pića, što svjedoči dobijena Časna diploma od Udruženja za zaštitu austrijskog vinogradarstva na sajmu u carskom Beču 1909. godine.
Tokom poslovanja Miho kupuje nekretnine, odnosno veći broj stambenih, stambeno-poslovnih i poslovnih objekata, kao i većih površina poljoprivrednog zemljišta.


Već tada su novčano obezbjeđeni da grade stambeno-poslovni objekat na tri sprata sa velikom terasom na vrhu i potkrovljem. Kuća se nalazila između Starog i Lučkog mosta idući ka jugu sa lijeve strane. U prizemlju te zgrade nalazila se njihova trgovina na kojoj se i danas vidi natpis firme Trgovina Miho Peško. Na prvom spratu stanovao je Lazar sa suprugom Jovankom i četvero djece, Ksenijom, Tatjanom, Pavlom i Borisom. Iznad njih stanovali su Miho i njegova supruga Anna, a na trećem, Đorđe i Darinka sa djecom, Nadom, Zdravkom i Mihajlom. Etažu su koristili posluga, kuharica Liza i njen muž Petar Pis, koji je bio nadglednik na imanju (folksdojčer). Njihova djeca Irma, Helena i Karlo živjeli su sa djedom i bakom, odnosno Petrovim roditeljima iza kuće. U kući Peška stanovala je guvernanta sa kojom se isključivo govorilo njemačkim jezikom. Bila je Austrijanka i oslovljavali su je sa frojlan Mira.
“Svoju ekonomsku moć pojedini mostarski trgovci i drugi građani pokazivali su u raznim vidovima, pa i prilikom izgradnje objekata i ukrašavajući ih za svoje vlastite potrebe. Na Glavnoj ulici preko puta Šantićevog parka kod Siliftarovog ili Voljevičinog sokaka (danas Ulica Braće Balaća), nalazi se trospratnica sa ukrasnim zubastim frizom i kamenim segmentom u lučnom dijelu glavnog ulaza kamenog nadvratnika na kome su uklesani incijali M – P ćiriličnim pismom (М – П), a utisnuta je i 1900. godina, kada je objekat izgrađen. Prilikom izgradnje kuće dao je ukrasiti ulazni hodnik, plafon, krilne zidove i pod sa bojenim rizlom. Zavojne stepenice imaju ukrasnu ogradu u secesionističkom stilu, vjerovatno rad Šnatingera ili Fromera. Na trećem spratu u ogradi stepeništa još i danas postoji jedna čelična uška koja je služila za ručni lift i za izvlačenje namirnica u korpi pomoću konopa. Na međuspratnim platoima nalaze se takođe dekorativne šare u bojenom rizlu. Osmougaoni plafon u potkrovlju dekorisan je sa pastelnim bojama i ornamentima.” (Šemsudin Serdarević – 2001. godine, iz teksta video zapisa, RTV Mostar)
Na vrhuncu ekonomske moći Peško je u jednom danu kupio tri kuće na Rondou u Mostaru.
U Nevesinju su posjedovali hotel kojeg je vodio Milso Glogovac. Tu su se u ljetnim danima kada su nesnosne žege u Mostaru sklanjali. Domaćin hotela Milso ubijen je 1941. godine.

            Veći broj članova ove porodice aktivno je učestvovao u društvenom životu grada. U Prvom godišnjem izvještaju “Prosvjete” 1902./1903. godine, stoji, da je Peško Miho bio dobrotvor ovog društva. Nalazimo ga kao utemeljivača, dobrotvora izvršujućeg člana Srpskog pjevačkog društva “Gusle” iz Mostara. Iz spomenice Gusala izdate povodom obilježavanja pola vijeka postojanja i rada nalazimo podatke da je između ostalih utemeljivač i blagajnik bio Lazar M. Peško, jedno vrijeme ulogu potpredsjednika vršio je Đorđe M. Peško dok se u popisu izvršujućih članova nalaze Đorđe, Lazar, Mile i Jovanka Peško. Potpomažući članovi Gusala su: Lazar, Đorđe, Darinka i Jovanka Peško. U horu Gusala često je nastupao Mile Peško – tenor.
Miho Peško bio je član direkcije Prve srpske banke d.d. Mostar koja je osnovana 1903. godine.
U Prvom svjetskom ratu mnoge srpske porodice bile su protjerivane od strane tadašnje Austrijske vlasti u druga mjesta mahom sa većinskim hrvatskim življem. Za to vrijeme njihove kuće i trgovine bile su opljačkane i uništene. Nakon povratka u Mostar počinjali su raditi i stvarati ispočetka. Porodica Peško imala je sličnu sudbinu u tom ratu.
Poslije Mihine smrti 1930. godine, firmu su vodili njegovi sinovi Đorđe i Lazar pod nazivom “Miho Peško i sinovi”. Radila je do 1941. godine, a povremeno do 1943. godine, kada je prestala potpuno sa radom. Još dok je Miho bio živ sklopili su ugovor sa Artiljerijskim pukom II Armijske oblasti u Mostaru, za izgradnju sistema za navodnjavanje. Ovaj sistem sa kolom, koji će se u narodu kasnije nazvati “Peškino kolo”, izgrađen je na mjestu Bukovi na Neretvi. U ugovoru od sedam tačaka određeno je korištenje ovog sistema za navodnjavanje. Dopuna ovog ugovora načinjena je 9. januara 1924. godine. U njemu piše da će Miho Peško nakon isplate od 75.000 dinara, plaćajući u ratama Artiljerijskom puku II Armijske oblasti doći u posjed ove građevine sa posljednjom ratom 1.1.1930. godine. Poslije isplate Peške se obavezuju da će dio vode od ove građevine i točka prvenstveno dati ovom puku pod nagodbom kao i za druge zakupce. U slučaju da Peške ne ispune dopunu ugovora on prestaje biti važeći.
Tridesetih godina XX vijeka braća Đorđe i Lazar kupuju najveći građevinski objekat u Mostar, nazvan Đinovina. Između dva svjetska rata u poslovnom prostoru prizemlja bilo je kino “Korzo”, te četiri veće trgovine, a na spratovima dvije škole Građanska i Viša djevojačka. Poslije 1945. godine, u prizemlju se, sve do izbijanja rata 1992. godine, nalazila popularna “ZEMA”, dok su ostali prostor koristile službe Skupštine opštine Mostar.
Drugi svjetski rat ponovo donosi nedaće, progone, odvođenja i ubistva članova ove ugledne mostarske porodice. U junu 1941. godine Đorđe Peško je odveden od strane ustaša i ubijen. Tatjana – Tanja kćerka Lazara Peške, rođena je 21. juna 1924. godine u Mostaru. Kao omladinka i mlada skojevka učestvovala je u radu Muslimanske narodne biblioteke u Mostaru. Član SKOJ-a bila je od 1940. godine i KPJ od 1941. godine. Sa samo sedamnaest godina doživjela je tragičnu sudbinu u julu 1941. godine u Mostaru.
Za sada je njena pogibija prekrivena velom tajne. Nigdje u pisanim dokumentima nije do sada razriješen uzrok Tanjine pogibije.
Tokom Drugog svjetskog rata firma “Miho Peško i sinovi” prestaje sa radom, da bi nakon prestanka rata bila izvršena nacionalizacija nekretnina, a agrarnom reformom oduzeto im je poljoprivredno zemljište.
Komisija za nacionalizaciju NOS-a Mostar, izvršila je nacionalizaciju porodičnih, poslovnih i stambeno-poslovnih zgrada od porodice Lazara Peške iz Mostara i to: Lacina b.b.; Cim; Ulica JNA br. 3; Gnojnice br. 95; Dizdareva br. 6/I i 6/II; Dizdareva br. 8; Oneščukova b.b.; Maršala Tita br. 37, 40, 52 i 123 i Braće Brkića br. 23. Iz predmeta se vidi da je ovoj porodici oduzeto: sedam jednosobnih stanova; tri dvosobna; tri četverosobna stana i jedanaest poslovnih prostora. Za potrebe škole na Luci u Titovoj br. 123 napravljene su 23 učionice za osnovnu školu. Danas je u ovoj zgradi smještena Muzička škola I i II Stupnja i Muzički centar “Pavarotti”.
Jovanka, supruga pokojnog Lazara Peške, iz Gnojnica kod Mostara uputila je predstavku 1962. godine Izvršnom vijeću NR BiH – komisiji za nacionalizaciju, radi ostavljanja u svojini dva dvosobna stana u Ulici M. Tita br. 123 u Mostaru. Komisija je odbila ovu predstavku.
I pored svih poteškoća koje su pratile ovu porodicu, deset potomaka završilo je visoke škole. Izbijanjem rata, 1992. godine, posljednji potomci Mihe Peško napuštaju Mostar i to porodice Zdravka i Mihajla sa svojim unucima, ukupno njih trinaest. Danas u Mostaru u kome je živjelo šest generacija, u kome su stvarali, ulagali oko 140 godina niko od ove porodice nije prisutan. Svu pokretnu i nepokretnu imovinu po treći put su izgubili.
U Arhivu Hercegovine Mostar u građi NO – tehnički odjeljak – nalaze se projekti kuća, adaptacije i dogradnje, porodice Peško.
Na Bjelusinskom groblju nalazi se porodicna grobnica Peška:

Parcela NGD 22.3     G.7.

Na prvoj mramornoj ploči nema nikakvih podataka

Druga ploča
Tanja 1924. – 1941. skojevka poginula u ilegali od 22.6.1941. godine
Lazar 1889. – 1962.
Jovanka 1900. – 1988.

Treća ploča
Radmila 1921. – 1982.

Četvrta ploča je od miljevine i nalazi se ispod centralne (zajedničke) ploče.
Ploča je vrlo stara i prenesena je sa stare grobnice. Tekst glasi: Ovdje leže zemni ostaci porodice pokojnog Lazara i njegove supruge pokojne Jovanke koji se doseliše 1865. godine iz kotara Ljubinja sela Korlati. Ovu grobnicu sagradi Lazare* sin Mihail 1896. godine. Ostavlja u zavjet porodici ako** vremenom podiže spomenik ili grobnicu pregradi da se isti natpis stavi.

Peta ploča
Đorđe 1887. – 1941. odveden od ustaša i ubijen (27.6.1941. godine)
Darinka 1889. – 1947.

Šesta ploča
Anna 1868. – 1942.
Jovanka Joka 1904. – 1993.
Miho 1856. – 1930.
Branko 1901. – 1969.

Sedma ploča nema podataka.

Prethodni članakRukovodstvo SDS-a i PDP-a u funkciji bošnjačke politike
Naredni članakKošarac: Opozicija priželjkuje sankcije protiv Dodika