Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona uskoro bi trebala razmatrati Strategiju razvoja socijalne zaštite kantona čiji bitan segment je i Program mjera podrške mladima iz sistema javne brige u procesu osamostaljenja u HNK.
Na ovom programu i pitanju zbrinjavanja mladih iz sistema javne brige već godinama radi Catholic Relief Services (CRS) koji je ranije izradio i brojna istraživanja, ali i temelje Programa, te pokrenuo ovo pitanje u svim kantonima u Federaciji BiH.
Ovaj program sa nestrpljenjem čekaju mladi koji više nemaju pravo boravka u domovima za nezbrinutu djecu budući da je u februaru ove godine na snagu stupio novi Zakon o socijalnoj zaštiti koji nalaže da djeca sa napunjenih 18 godina moraju napustiti dom i neće se zadržavati u instituciji.
U Federaciji BiH oko 900 djece živi u različitim oblicima alternativne brige, dok godišnje sistem napušta približno 50 mladih osoba. U HNK je tokom 2023. godine registrovano oko 95 djece i mladih u javnoj brizi, a za izlazak iz sistema u ovoj godini pripremaju se dvoje mladih. Zbog njih, ali i onih koji će stasati za samostalan život u narednim godinama, ova strategija je od ogromnog značaja.
Alma Kozo, pomoćnica ministra zdravstva, rada i socijalne zaštite HNK, istakla je da Ministarstvo godinama sarađuje s CRS-om na zaštiti prava djece bez roditeljskog staranja.
Kozo objašnjava da novi Zakon o socijalnoj zaštiti ograničava boravak u ustanovama do završetka srednje škole, dok su za one koji nastavljaju školovanje predviđene naknade za studentski smještaj.
„Pripremljena je i Strategija razvoja socijalne dječje zaštite i Program mjera podrške mladima iz sistema javne brige u procesu osamostaljenja u HNK je uvršten u nju. Dokument će ovih dana biti na Vladi, a veoma je bitno i da se nastavi rad po pitanju aktivnijeg angažmana lokalnih zajednica za djecu koja izlaze iz sistema javne brige“, napominje Kozo.
Alma Kozo, pomoćnica ministra zdravstva, rada i socijalne zaštite HNK
Ona pojašnjava da je ovaj Program veoma bitan za one koji izlaze iz domova, a ne namjeravaju nastaviti sa školovanjem. Plan je da se za ovu djecu pobrine čitaj krug stručnih ljudi sa lokalnog i kantonalnog nivoa, a koji će dolaziti iz resornog kantonalnog ministarstva, opštinskih ili gradskih odjela za stambeno zbrinjavanje, zavoda za zapošljavanje, zdravstvenih ustanova i drugi.
„Moramo za tu djecu napraviti plan unaprijed, kako za njihovo stanovanje priliko izlaska iz domova, tako i za zaposlenje jer ta djeca moraju biti prioritet da se zaposle, ako ne u stuci, onda da se izvrše prekvalifikacije. Lokalne zajednice imaju stanove koji im se mogu dati na raspolaganje ili besplatno ili uz neku manju nadoknadu, a ukoliko imaju svoju imovinu mora im se pomoći u adaptaciji te imovine. Nemamo u kantonu mnogo djece koja izlaze iz domova i jako je bitno da se svima njima pomogne i da se spase“, poručuje Kozo.
Kozo naglašava da niti jedno dijete ne bi smjelo iskusiti neizvjesnost ili biti ostavljeno, te poziva lokalne zajednice na jači angažman po ovom pitanju, budući da je njihovo interesovanje do za ovaj problem do sada izostajalo.
O važnosti Programa za mlade koji izlaze iz sistema javne brige iz svog iskustva govori Saud Haljković iz Udruženja Juventus, dijete odraslo u Domu Mostar.
Haljković za mjesec dana useljava u stan koji je dobio od Grada Mostara i koji je trenutno u procesu renoviranja. On je, kako priča, imao sreće da se poklope sve karte i da dobije ovaj stan na korištenje, ali mnogi prije njega nisu bili u istoj prilici. Kaže da se mnogo toga promijenilo od kada su se ujedinili kroz udruženje Juventus. Renoviranje stana za njega osigurao je CRS koji godinama pokušava lokalnu zajednicu osvijestiti po pitanju ovoga problema. Saud je student DIF-a i uskoro upisuje četvrtu godinu na fakultetu, te će uskoro biti svoj čovjek. Njegova sestra je takođe završila fakultet i stvorila svoju porodicu, i ne samo ona, mnoga djeca bez roditelja koja su živjela sa Suadom su našla svoje mjesto pod suncem i izrasla u ozbiljne ljude, no ostaje pitanje jesu li mogli više i bolje da je bilo sistemske jake pomoći države i zajednice.
Saud Haljković
Haljković ipak podsjeća na borbu koja se prošla u zadnje vrijeme kako bi se došlo i do ovoga projekta, ali naglašava i da se i od ovoga što se sada predlaže može više. Podsjeća da je sadašnjim rješenjem predviđeno da se za oni koji nastavljaju školovanje i osamostaljuju se predviđa mjesečna pomoć za školovanje i stanovanje u iznosu od 500 maraka, što je u vremenu u kojem živimo premalo.
„Ovaj program nam je jako potreban, ali je potrebno i da se ove cifre povećaju kada su u pitanju izdvajanja za mlade. Radi se o jako malom broju ljudi i to je mizeran novac za kanton. Izdvajaju se ogromni novci za kojekakve gluposti, a čujemo priče da je i previše ovih 500 maraka“, priča Haljović.
Ono što je, prema njegovim riječima najvažnije jeste sistemski pristup ovom problemu kako bi se mladi prije nego što navrše 18 godina osposobili za život, obučili za poslove koji ih zanimaju i osamostalili.
Haljković navodi da se veliki broj njegovih prijatelja iz doma osamostalio, da su mnogi završili fakultete, udali se ili oženili i imaju djecu. Generacije prije njih su prošle, kako priča, mnogo gore jer su djeca ostajala dugo u domovima i nakon toga se nisu snalazili. Mnogo je u osamostaljenju pomoglo i udruženje oko kojih se okupljaju i preko koga traže svoja prava.
„Apelujemo da usvoje ovaj program mjera i malo više podignu svijest po pitanju mladih koji napuštaju domove. Trebaju nešto uraditi po pitanju naše budućnosti, kako nam pomoći. Ovaj program ne bi riješio sve probleme, ali bi pomogao u rješavanju mnogih problema“, zaključuje Haljković.
Dženana Mekić, projekt menadžerica CRS-ovog projekta ”Korak” podsjeća da je ova organizacija pokrenula projekat kojem je cilj da se uspostave sistemska rješenja za mlade koji napuštaju sistem javne brige.
Program mjera razvijen je u okviru projekta KORAK (Kreiranje odgovarajućih rješenja za aktivnu podršku mladima iz brige), u saradnji s CRS-om, a kada je u pitanju HNK uključeni su bili centri za socijalni rad, Dječji dom Mostar, Majčino selo iz Međugorja, Porodični centar „Ivan Pavao II“ te udruženje „Our Kids“.
„Podrška postoji u kantonima, ali je ona ad-hoc. Ona u nekim kantonima postoji, kao što je Kanon Sarajevo, a u nekima ne. Negdje ta prava nisu promovisana pa za njih mladi kojima je namijenjena i ne znaju. U svih deset kantona smo oformili radne grupe u kojima su predstavnici kantonalnih ministarstava i centara za socijalni rad, a u nekim kantonima su bile uključene i lokalne zajednice i nevladine organizacije. Najviše smo ponosni što su u radnim grupama bili i članovi Udruženja Juventus koje je jedino udruženje koje okuplja mlade kojima je to namijenjeno“, kaže Mekić.
Ona kaže da se na taj način odmah na licu mjesta može saznati da li su te mjere koje se predlažu dobre za mlade i šta su to njihove želje i potrebe. CRS je proveo i istraživanje o njihovim potrebama koje su radne grupe uzele u obzir i radile na osnovu toga.
„Najveći problem im je rješavanje stambenog pitanja, psihološka podrška i zapošljavanje“, kaže Mekić.
Dženana Mekić, projekt menadžerica CRS-ovog projekta ”Korak”
Kada je u pitanju zakonska regulativa, Mekić pojašnjava da je nacrt zakona o socijalni uslugama na federalnom nivou u proceduri i da su svi koraci za usvajanje prošli, no pitanje je kada će on biti usvojen.
Ona se osvrće i na zakonske regulative kada su u pitanju zakoni o socijalnoj zaštiti budući da je ovo pitanje regulisano različito na kantonima. Pojašnjava da je dobra praksa da se mladi izvode iz domova sa 18 godina jer nije prirodno da oni borave u istom prostoru sa malom djecom, sa druge strane naglašava da se mora naći rješenje i za tu djecu i dati im se podrška.
Pričajući o praksama u Federaciji, kao primjer daje mlade koji se nastave školovati nakon 18 godina iz Kantona Sarajevo gdje im je na primjer osiguran smještaj u studentskim domovima. Sa druge strane kao dobar primjer navodi HNK gdje je ostavljena mogućnost djeci da biraju ili da ih se smjesti u studentske domove ili da im se plaća smještaj za što im se ostavlja oko 500 maraka na raspolaganju. Takođe, u HNK je resorno ministarstvo obećalo da će mlade osobe bez staranja biti prioritet kod dobivanja stipendija.
Kada su u pitanju mladi ljudi koji su prinuđeni napustiti domove, a ne žele se nastaviti više školovati, Mekić pojašnjava da je obaveza organa starateljstva da im se obezbijedi stambeno rješenje i da se zaposle i osamostale.
Kaže da postoje i lokalne nevladine organizacije koje brinu o osamostaljenju mladih i da je dobro da se počelo sa ovim pitanjem. Usvajanjem federalnog zakona o socijalnim uslugama će biti lakše i kantonima jer će se moći prepisati dobre stvari.
Kada je u pitanju program mjera Mekić još jednom pojašnjava da se on zasniva na rezultatima ankete i potrebama mladih, ali i programima podrške koji već postoje, poput programa mjera za zapošljavanje.
„Prva oblast u Programu mjera se odnosi na psiho-socijalnu podršku i mentorstvo. U okviru ove mjere potrebno je da profesionalci redovno rade individualne razvojne planove za mlade. To je inače obaveza već u svim domovima u HNK gdje se predviđa korak po korak u razvoju djeteta. Osim tih planova predviđa se i program redovnih edukacija i program mentorstva i za mlade i program edukacije za pružatelje usluga. Drugi set mjera su mjere podrške za rješavanje stambenog pitanja koji je najizazovniji. Imali smo dobar primjer sa Gradskom upravom Mostara gdje smo sada u planu renoviranja stana za jednu mladu osobu koja će im dugoročno služiti“, kaže Mekić.
Ovakve jedinice koriste se do osposobljavanja mladih za samostalan život i plan CRS-a je da se u svakoj lokalnoj zajednici nađu ovakve stambene jedinice.
Treći segment Programa mjera je izrada zakona o socijalnom stanovanju, jer u HNK postoji više stambenih jedinica koje se i sada daju na korištenje po raznim pravima, a jednim dokumentom bi se stekla bolja slika i prioriteti dodjeljivanja.
Mjere podrške u zapošljavanju su takođe dio Programa mjera kako bi se prvo zaposlenje prihvatilo na ozbiljan način, ali i da se pomogne pri zapošljavanju.
Četvrti segment Programa jesu i mjere podrške nakon sistema izlaska javne brige, koje bi provodilo Ministarstvo zdravstva, rada i socijalne zaštite, a odnosi se na finansijsku pomoć pri izlasku iz ustanova u roku od nekoliko mjeseci do godinu dana, gdje bi se mladima pomagalo u osnovnim potrebama za život dok ne počnu imati svoja primanja.
CRS nastavlja sa aktivnostima po ovom pitanju budući da je samo Unsko-sanski kanton usvojio program mjera. Nakon toga popratit će se radna tijela dok se ne uvedu u posao i dok se ovi programi ne budu počeli primjenjivati u praksi.
