Naslovnica Vijesti Hercegovina PANDEMIJA IZ UGLA ANESTEZIOLOGA: Empatijom za svakog pacijenta

PANDEMIJA IZ UGLA ANESTEZIOLOGA: Empatijom za svakog pacijenta

„Pandemija korona virusa je, pored mnogih, otvorila i pitanje koliko smo spremni da rizikujemo za drugoga?! Nemoguće je biti hladan pred porodičnim dramama, situacijama kada iz jedne porodice više članova leži na Covid odjeljenju, brinu se, pate… Kao svjedok toga, shvatite da tada vaše mjesto ne smije da se dovede u pitanje! Vi morate biti tu, sudjelovati, dati sve od sebe ne samo kao ljekar, nego i kao čovjek. U ovakvim izazovnim vremenima vide se puni smisao i nivo odgovornosti za koji smo se mi, ljekari opredijelili, odabravši ovaj poziv“.

Ovim riječima nas u teško vrijeme epidemije korona virusa uvodi Petra Paovica, specijalista anesteziologije sa reanimatologijom u trebinjskoj Bolnici. Odgovorna prema profesiji i sa respektom prema pacijentima, ova mlada doktorica neprekidno je uključena u rad Covid odjeljenja i stanja svakog pojedinca sa kojima se bori za zdravlje i oporavak. Uprkos stručnosti, primjećujemo i svojevrsnu dozu skromnosti i iskrenosti kada nam kaže da ju je u Trebinje, nakon završenog Medicinskog fakulteta u Beogradu i rada na Univerzitetskom Kliničkom centru u Banjaluci, dovela ljubav, vrativši je hercegovačkim korijenima.

Reče nam da joj je primarno bilo da se ostvari kao supruga i majka, a uporedo usavršava u oblasti koju je specijalizirala. Na Odjeljenju anestezije i intenzivne njege Bolnice Trebinje radi nepunu deceniju i, kako smo stekli utisak, pripada onima koji malo pričaju o sebi, a mnogo više o pacijentima – najvažnijem središtu profesionalnog opredijeljenja. Za vrijeme prvog talasa epidemije korona virusa, od marta do maja bila je angažovana, kao jedini anesteziolog. Kompletan tim radio je uigrano, bez predaha, a takva disciplina zadržana je i sada. Zato više puta ističe da sugrađani mogu biti mirni jer u Bolnici ima ko o njima da brine.

„U našoj Bolnici postoje ljekari puni znanja, koji neće biti sebični da pitaju za savjet druge kolege šta je to novo, šta može da se popravi, kako da pružimo pomoć. Uoliko vidimo da ne možemo odgovoriti izazovu u nekom konkretnom slučaju, nećemo biti sujetni da ljudima obezbijedimo smještaj u nekoj drugoj intenzivnoj jedinici. Nastojaćemo da održimo kvalitet rada, kao što to činimo svih proteklih mjeseci otkako se borimo sa pandemijom“.

Upoznaje nas da je anesteziolog u Covid pandemiji bio uključen od samog početka u tim ljekara, koga predvodi infektolog, zajedno sa kolegama internistima, pulmolozima, pneumoftiziolozima, kardiolozima. Anesteziolog je angažovan oko najtežih pacijenata i kao konsultant.

„Prva dva mjeseca epidemije bila su udarna. Privikavanje na zaštitna odijela, nedostatak kiseonika ispod toga, devetočasovni boravak pod opremom, a onda kućna izolacija. Radnog vremena nema. Onog trenutka kada dođete kući ne boravite sa porodicom, već u posebnoj prostoriji. Preduzimate sve mjere dekontaminacije i čekate naredni poziv da idete u bolnicu. U tom prvom naletu epidemije do izražaja je došla ona osnovna medicina sa kojom mi možemo mnogo da uradimo dok dođemo do priče o respiratoru. To je jako bitno da se kaže, da građani znaju da ako dobiju koronu ne moraju da očajavaju da je život završen. Postoje situacije kada je teško a može se mnogo učiniti. To je svima nama nada koja preostaje u vremenu, ipak djelimične nepoznanice i još uvijek činjenice da se kraj ne može definisati. Dakle, mnogo toga se može uraditi i tim osnovnim medicinskim sredstvima, načelima, dobrom voljom, bdijenjem nad pacijentom“, ohrabruje nas Petra, a vjerujemo joj s obzirom da iza sebe ima mnogo iskustva, znanja, stručnosti i hrabrosti da se nesebično uhvati u koštac sa svakom situacijom.

petra paovica.JPG (198 KB)

Upravo takva, pripada onim mladim ljekarima koji se zalažu za konstantno obrazovanje i napredovanje u struci kojom se bave. Smatra da je neophodno ići u korak s vremenom i da se samo tako može izboriti sa raznim kliničkim slikama pa čak i ovim, nastalim kao posljedica korona virusa.

„Anestezilog mora biti u toku sa medicinskim, naučnim saznanjima i to ga obavezuje bez obzira u kom centru ili bolnici je zaposlen. Mora znati da ozbiljnost posla diktiraju okolnosti a ne suprotno. Jedan anesteziolog mora aktivno da učestvuje u svemu što se dešava na tom poslu i u samom društvu. Nažalost, ova pandemija koja je zadesila cijelo čovječanstvo pa i nas u malom Trebinju, naučila me da to jeste velika istina. Cijelim bićem se zalažem za edukaciju mladih ljekara. Uz bavljenje pacijentima, to je još jedan od ciljeva mog rada. Vjerovatno se radi o porivu duboko ukorijenjenom u činjenici da sam bila jedini mladi ljekar u svom timu kada sam došla u Trebinje. Na svom putu usavršavanja naišla sam na mnoge ljude od kojih sam dosta naučila i nikada neću zaboraviti sve koji su na mom profesionalnom putu bili nesebični u davanju znanja. Dobro je drugom prenijeti znanje i rado na tom polju dajem svoj maksimum“, kaže nam Petra i dodaje da anesteziologija traži cijelog čovjeka, te da je zahvaljujući podršci iskusnijih kolega, učvrstila uvjerenje da su ljubav i pažnja presudni na stazi kojom korača.

I upravo je pažnja ono što je za ovog mladog ljekara karakteristično. Ne samo prema kolegama, nego još opipljivije, prema pacijentima. Kako nam kaže, međusobna saradnja, topla riječ, lijep gest, dijeljenje informacija i briga o svakom čovjeku koji se liječi u trebinjskoj Bolnici učinili su da se stvori kompaktan tim ne samo na Covid, nego i Odjeljenju anestezije, na kojem radi.

„Nakon mnogo neprospavanih noći i rada, te suočavanja sa brojnim ljudskim dramama koje su dio našeg profesionalnog života, mogu da kažem da sam dio jednog dobrog tima. Uvijek ima mjesta za popravku i napredavanje, ali to je odgovornost svakog od nas ponaosob. Mislim da se uz dobru volju i ljubav prema pacijentu može ostvariti i bolji rezultat. Povremeno analiziram šta je to što determiniše naše odnose u timu ljekara. Zaključila sam da su najbolji faktori koji ujedinjuje članove jednog ljekarskog tima odnos i ljubav prema pacijentu, kao centru naših zbivanja na poslu i, to je tako i nikako drugačije! Jedan pacijent može da pomiri sve međuljudske razmirice jer u trenutku kada radite svi za jednog, tada je sve drugo među ljudima nebitno, osim tog života za koji se borimo. U anesteziologiji, kada su hitna stanja u pitanju, trenuci kada je potrebno brzo reagovati, to se tada najbolje i vidi. Tada i oni za koje ste možda mislili da su indolentni u odnosu prema struci, nerijetko postaju i najvatreniji članovi tima“, strastveno govori Petra.

Bez obzira na sve lične strepnje, ovu trebinjsku doktoricu je novonastala situacija, kako kaže, natjerala da pomjera granice unutrašnjih poimanja života, porodice i porodičnih veza u kojima je doživjela trenutke bezuslovne podrške. Bio joj je to glavni faktor olakšanja i smanjenja nivoa straha uopšte pa i straha od neizvjesnosti koje su isplivale u Covid pandemiji. Tu svrstava i neizmjernu podršku društvene zajednice, koja medicinskom osoblju, kaže, ni u jednom momentu nije izostala. Vrijeme pandemije, naziva i vremenom velike satisfakcije, kada su svi skupa spoznali da nisu sami i da pomoć dobijaju sa svih strana.

„Mnogo nam je značila sva tehnološka pomoć, oprema koju nismo imali olakšala nam je liječenje i automatski ulila sigurnost. Jedan tim ljekara iz UKC Banjaluka, na čelu sa profesorom Peđom Kovačevićem, uvaženim stručnjakom intenzivne medicine na ovim prostorima a i šire, takođe nam je pružila saradnju i veliku pomoć. On nas je uvrstio u sve podatke u edukativnom programu, što nam puno znači. Moje kolege u Banjaluci i dalje su sa mnom u kontaktu i svo znanje nesebično dijele. To je mene kao jedinog anesteziologa člana tima Covid odjeljenja u početku ohrabrilo i učinilo da znam kako da postupam i da se ponašam“.

Uporedo sa svim aktivnostima i izazovima svog poziva, Petra Paovica, kao ljekar koji sebi ne dozvoljava da stagnira, odavno izučava i terapiju bola. Domen posla anesteziologa, predstavlja joj, reče nam, jedno lijepo polje anesteziološke prakse kroz multidisciplinarni pristup pacijentu.

„Bol kao fenomen je mnogo više prisutan nego što imamo priliku da čujemo i da vidimo. Veliki procenat svjetske populacije ima neku vrstu bola, akutni ili hronični, ali svakako bol kao jedan od faktora destabilizacije čovjeka na duže staze. Anesteziolozi nisu jedini koji liječe bol, time se takođe bavi i neurolozi, ortopedi, nutricionisti, a meni je zadovoljstvo kada ostvarimo zajedničku saradnju i težimo istom cilju. Znanja iz ove oblasti ostvarila sam u Ambulanti za bol u Bijelom brijegu u Mostaru, koji su učili od čuvene osiječke škole, najstarije te vrste na našem prostoru. U okviru te edukacije došla sam do saznanja o metodi u liječenju bola, kakva je akupunktura. Ovo je široko i privlačno polje učenja, koje mi pričinjava pravo osvježenje. Kako je terapija bola svakodnevno prisutna u postoperativnom tretmanu pacijenata, na moje zadovoljstvo u prilici sam da tretiram razne vrste bolnih sindroma. Za mene je ovo izazov, koji mi otvara novo poglavlje odnosa sa pacijentom. Ta psihološka podrška ljudima, da znaju da postoji neko ko o njihovom bolu brine, a neće ih svrstati u psihijatrijsku kategoriju, veoma je oslobađajući faktor za svakog čovjeka“.

I više je nego očigledno da se Petra svim bićem pronašla i posvetila profesiji anesteziologa. Uz dvoje djece i porodične obaveze svake žene, iz sebe neprekidno izvlači snagu za nove vještine i nauke, a da u toj korelaciji uspijeva da ostane čovjek i vlastita znanja ne podredi suvoj ambiciji. Njena teza da pusta želja da se nešto postigne bez emocije predstavlja rizik za svakog ljekara da postane surovi profesionalac, što, kategorično naglašava nije njen cilj, jasna je poruka da od svega najviše teži biti i ostati u domenu humanosti, najvažnijeg aspekta ljekarske profesije i Hipokratove zakletve.

Kolegijalnošću do boljeg razumijevanja i saradnje- na prvom mjestu borba za svaki život.JPG (131 KB)

Podrška „Mayo“ klinike

„Bilo kakva vrsta podrške pacijentima ugroženim sa aspekta disanja prelazi u nadležnost anesteziologa. Mi preuzimamo pacijenta dalje, u smislu mehaničke respiratorne podrške. O tome se dosta govori u samoj pandemiji, a moram da kažem da nije sve počelo sa respiratorom, već sa srednje teškim do teškim oblicima bolesti, nakon čega se ozbiljan tim ljudi iz inostranstva odlučio na važan korak. Naime, doktor Ognjen Gajić, svjetski poznati stručnjak iz oblasti respiratornih infekcija sa „Mayo“ klinike u Americi, u saradnji sa BH akademijom nauka i umjetnosti, formirao je tim ljekara i telemedicinom povezao ljude sa prostora bivše Jugoslavije. Napravio je veoma koristan edukativni program na koji smo se i mi u Trebinju naslonili u punom kapacitetu. Prikupljaju se podaci o Covid pandemiji iz svih ustanova ovdje, kako bi nam sutra pomogli da statističke podatke obradimo. Ljudi sa ove američke klinike su nam dali svoje podatke, svoja postignuća, nesebično dijelili informacije o tome kako su oni liječili pacijente, koji lijekovi od brojnih ponuđenih su dali efekta a koji nisu, omogućili nam da razlučimo bitno od nebitnog u pandemiji i olakšali naše snalaženje, zahvaljujući svom edukativnom programu. Čak u vrijeme kada smo se žalili da nemamo dovoljno respiratora, oni su nam rekli da ćemo i sa dovoljnim brojem ljudi spremnih da rade u krizi imati dobre rezultate, što se pokazalo tačnim“.

Kad ljudskost ispliva

„Ono što je dominantno u ovom periodu korona virusa je da u nekim redovnim okolnostima u svom životnom kretanju na mnoge ljude ne obraćamo  pažnju. Na tom putu nemamo vremena da se okrenemo i vidimo ko to tu sve radi s nama, kakvi su čiji dometi. Mnoge i ne poznajemo. Onda se desi Covid  pandemija i svi moraju biti uključeni u proces liječenje. Odjednom primjećujemo ljude koji su nam do tada bili prolaznici kroz život. Postaju vrlo bitni. Da li će neko nešto da vam doda, da pita kako ste, kako su vam djeca, da li treba nešto… u doba mnogih teških drama i potresnih scena ono ljudsko izlazi na površinu. Uvid u to, da je moguće odgovoriti izazovu je nešto što je dominantno na mene ostavilo utisak u vrijeme pandemije. Da ljudi mogu pomjeriti granice svoje samoživosti je nešto što daje nadu čovjeku da je moguće da svijet bude u određenoj pa makar i maloj mjeri bolje mjesto za život!“

Anesteziološki tim Covid odjeljena trebinjske Bolnice, Petra sa kolegama, timski rad na nivou.JPG (107 KB)

Solidarnost i timski rad

„Anesteziologija je izazov za svakog ljekara. Zahtijeva čitav psihofizički trening, jako dobro definisanu pažnju i teoretsko znanje. Smatra se jednom od najzahtjevnijih specijalizacija generalno, baš zbog fizičkih aspekata posla koji podrazumijeva veliki broj manuelnih vještina, dobro znanje raznih aparata u operacionoj sali i samoj intenzivnoj njezi. Ne mogu da pričam o anesteziji a da se ne osvrnem na timski rad kao nešto što je rame uz rame sa tom strukom. Imam sreću da na Odjeljenju anestezije i intenzivne njege radim sa izuzetnim ljekarima, srednjim medicinskim kadrom i osobljem. Takva atmosfera je i na Covid odjeljenju. U tim doktora koji zbrinjavaju zaražene pacijente uključeni su i specijalizanti anestezije, a ja sam se vratila svom poslu, uz obaveznu svakodnevnu komunikaciju sa njima. U uslovima ubrzanog učenja, sazrijevanja, vanrednog stanja pokazali su se kao ljudi koji ne prezaju od rizika. To je nešto što me beskrajno raduje! Ta solidarnost koja je izašla na vidjelo, timski rad i bezrezervni angažman svakog pojedinca. Mlade koleginice specijalizanti su se poprilično navikle i savladale mnogo toga i na njih mogu u velikoj mjeri da se oslonim. Najvažnije je da pacijenti nisu na gubitku, već u sigurnim rukama“.Radiotrebinje