Prema predanju, Sveti Ilija je bio među prorocima koji su se na Tavoru poklonili Isusu Hristu na dan Preobraženja Gospodnjeg, kada se javio učenicima sa poukama nove vjere, pa se zato lik Svetog Ilije slika na preobraženskim prazničnim ikonama.
Sveti Ilija je prisutan i u viziji Svetog Јovana Bogoslova u kojoj se njegova uloga vezuje za budućnost hrišćanske crkve i drugi dolazak na zemlju Hrista Spasitelja – novo preobraženje kome se nada i u koji vjeruje hrišćanski svijet.
Prema knjizi Otkrivenja Јovanovog, drugi dolazak Hristov najaviće Sveti Ilija sa starozavjetnim prorokom Enohom i njihovim stradanjem treba da počne novo preobraženje čovječanstva.
Vjeruje se da Sveti Ilija nije umro već da se živ, plamenim kočijama, vaznio na Nebo, pa se ta scena slika na prazničkim ilindanskim ikonama.
Poznata je i scena sa Svetim Ilijom u pećini, u koju se sklonio od oholog cara Ahava, a gavran mu donosi hranu.
Ilija Tesvićanin rođen je u Tesvitu u Izrailju u devetom vijeku prije Hrista /816. godine/. Bio je žrtva progona cara Ahava koji je pod uticajem svoje žene Јezavelje napustio Mojsijevu vjeru i “slavio tuđe bogove”.
Prema narodnom vjerovanju i tradiciji, Sveti Ilija se vozi u vatrenim kočijama koja vuku četiri konja, iz čijih nozdrva izbija plamen, a grmljavina je tutnjava njegovih kola kojima se vozi po nebu i oblacima.
Sveti Ilija Gromovnik, kako ga još zovu u narodu, pada u najsušnije i najtoplije doba godine, a običaj je da se na taj praznik ne radi u polju – da se ne bi navukao gnjev svetitelja.
Ukoliko danas grmi, propašće sav rod oraha i lješnika.
Od davnina se čuva izreka „Od Svetoga Ilije, sunce sve milije“, jer se vjeruje da vrućine jenjavaju. Nakon ovog dana, prema vjerovanju, više se ne treba kupati u rijekama.
Vjeruje se da je na današnji dan dobro uzeti med radi zdravlja. Nekada je bio običaj da majke mažu djecu medom kako bi cijele godine bila zdrava. Narod vjeruje da je med koji se izvadi na Ilindan ljekovit.
Na ovaj dan mnoge porodice pripremaju pečenog pijetla kao dio svečane trpeze.
Priprema pečenog pijetla za Ilindan ima duboko simbolično značenje. U prošlosti se vjerovalo da je ovaj čin svojevrsna žrtva Svetom Iliji, pokušaj da se umilostive sile koje mogu ugroziti usjeve i domove. Pijetao se prvo prinosio kao žrtva, a potom služio kao dio gozbe, čime se, prema vjerovanju, prizivala zaštita i blagostanje.
U nekim dijelovima Srbije, običaj pečenja pijetla bio je posebno prisutan tokom godina obilježenih sušom, gradom ili drugim nedaćama. Vjerovalo se da pijetao tada simbolično „izmiruje“ dom s nebeskim silama.
Etnološki, pijetao u srpskoj tradiciji ima duboku simboliku – on je znak svjetlosti, jutra, novog dana i zaštite od zlih sila. Njegovo kukurikanje označava dolazak svjetla i rastjerivanje tame, pa se smatralo da time štiti kuću i ukućane.
