U Gacku je, ispred centralnog Spomen obilježja sa imenima 383 srpske žrtve, stradale tokom proteklog rata na području opštine Konjic, obilježen Dan stradanja Srba iz ovog hercegovačkog grada.
Udruženje Konjičana, u kome su se organizovali konjički Srbi u rasejanju po cijelom svijetu, već nekoliko godina organizuje ovaj pomen, jer je to, kako je istakao predsjednik Udruženja Zoran Pologoš, koji je i sam nakon proteklog rata ostao teški invalid, sveta dužnost svih onih koji su uspjeli preživjeti pogrom u Konjicu.
Podsjetivši da je 2. maj uzet kao Dan stradanja Konjičana, jer je tog datuma 1992. godine ispred crkve Svetog Vasilija Velikog u Konjicu ubijen Đorđo Magazin, prva nevina srpska žrtva, predsjednik Udruženja Konjičana Zoran Pologoš je istakao da su konjički Srbi dvostruki stradalnici.
„Mi smo dvostruki stradalnici, jer smo najprije stradali u ratu, sa 383 nevine žrtve, ali i u miru, raselivši se svugdje po svijetu“, istakao je Pologoš, naglasivši da je samo u Bradnici kod Konjica ubijeno 88 ljudi, ali je veliki broj, osim sela, stradao i u konjičkim logorima Čelebići i Musala, za šta je vrlo malo zločinaca procesuirano.
On je podsjetio i na činjenicu da su herojski bile odbranjeni srpski dijelovi opštine Konjic, ali su Dejtonskim mirovnim sporazumom dati Federaciji BiH, nipodaštavajući, kako je rekao, svih 383 srpske žrtve sa ovog prostora.
O podvižničkoj smrti ovih stradalnika govorio je paroh konjički, otac Milan Bužanin, koji je, nakon služenja pomena,podsjetio da, od prijeratnih oko 7.000 konjičkih Srba, u ovom gradu danas živi oko 260 do 270 starijih osoba koje žive od penzija i pomoći djece iz inostranstva.
„ Ne osjećamo sada nikakvu ugroženost, ali nas je vrlo malo, jer gotovo da i nije ostvaren nikakav povratak u Konjic, u kome je danas vrlo mali broj onih koji su radno sposobni, odnosno, svega tridesetak mlađih od 50 godina, a samo oni socijalno najugroženiji su se uspjeli nekako zaposliti“, kaže otac Milan.
Zoran Kuljanin, potomak najstradalnije konjičke porodice, koji je ujedno i sam bio logoraš u svome gradu, nikada neće zaboraviti ta vremena.
„Mi smo najstradalnija porodica iz Konjica, gdje su stradala 42 Kuljanina, a ja sam sam promijenio tri logora, što ću zauvijek nositi u sjećanjima i u srcu kao najdublju ranu, ali se i sa ranama može i mora živjeti“, rekao je Kuljanin, negodujući što se malo procesuiraju zločini nad Srbima.
Stotinu trideset šest ubijenih civila i oko 250 boraca, previsoka je cijena koja je plaćena samo zbog različite etničke pripadnosti.
