Neki ljudi, nekih godina ili priča Veselinke Telebak: PET SESTARA NA PET STRANA!

Ima tome gotovo i petnaest godina kako sam ovaj razgovor sa Veselinkom Telebak vodio u ljubinjskom naselju Vinogradi, gdje je Veselinka bila u posjeti kćerki, zetu i unučadi… Čekao ju je let za Montreal, ali ja sam taj njen  boravak u Ljubinju iskoristio da mi ispriča šta je bilo sa onih pet složnih sestara Avramovića iz Čelebića kod Konjica… od kojih je ona jedna od njih.

Iako pouzdano ne znam šta se u međuvremenu još dogodilo ili događalo sa ličnostima pomenutim u rečenom Veselinkinom kazivanju, njena priča je mi je, evo, i danas zanimljiva na svoj način. Jer govori o tome šta rat donosi mirnim i dobrim ljudima, a u širem kontekstu ponešto i o ratnim seobama iz doline Neretve… Počinje ovako:

-Ha, šta ćeš? sa sjetom, će  Veselinka Telebak. Sudbina hercegovačka, raseljavamo se i naseljavamo svijet.

Nas pet sestara Avramovića iz Čelebića kod Konjica poudavale smo se na svega trideset kilometara vazdušne linije – od konjičke Bijele do Bijelog polja kod Mostara. Život tekao dobro i lijepo, sa planom i skladom, što je najvažnije s nadom.

Živjelo se lijepo, sanjalo još ljepše…

A onda, kao što Andrić davno podsjeti u hronikama ovih prostora, “ništa ne može tako da nas prevari kao naše rođeno osećanje smirenosti i prijatnog zadovoljstva sa tokom stvari”… U dolinu Neretve grunuo je rat. Svom silinom. Rasparčao sve u paramparčad, donoseći tuge, bježanije, puteve kroz nepoznato, rasulo…

– Danas smo tamo gdje  nikad nismo ni mislile da ćemo biti: ja u Montrealu, Cvija u Višegradu, Savka u Brčkom, Dobrila u Nišu, Desa u Melburnu! Nas pet u četiri zemlje, maltene kao u Bajaginom stihu “od Aljaske do Australije”!

Priča ovo Veselinka Telebak iz mostarskog Bijelog polja, iz sela Željuše – u kom su joj protekle najbolje godine, ostvarile se najljepše želje; priča pa usput doda “tek naša đeca i unučad, kud ih sve ima, ne bi stalo na pola lista, a prije rata smo bili tu na dohvat ruke”.

O samom ratu najradije ne bi izustila ni jedne jedine riječi. A i koje su to riječi da svu njegovu avet i crnilo u životima ljudi objasne? Tek zbog kopče s njenom biografijom spomenućemo seljakanja poslije doline Neretve, u Nevesinje, Bileću, Pančevo i selo Katrga kod Kraljeva.

– U kanadski Montreal stigla sam 1995, kod sina Velimira i nevjeste Branke koji su već dvije godine bili tamo. Ni riječi francuskog jezika, naravno, nisam znala. Nigdje nisam izlazila, ni sa kim kontaktirala, osim sa svojim u kući. Imala sam problema sa koljenima, operisali su me i ugradili mi pločice. Trebalo je da idem i u školu za strance, ali pošto je bila na drugom kraju grada, s tako otežanim hodom nije dolazilo u obzir, pa sam godinu dana bila bez uobičajenih socijalnih dodataka. Izdržali smo i to, a kad su mi tamošnja unučad Milica i Luka poodrasli, vodila sam ih u obližnje obdanište i išla po njih, kuvala sam, radila u kući, koliko mi je zdravlje dopuštalo, pa je sve opet polako dolazilo na svoje mjesto… Onaj početni led i zebnja što se nakupio u meni, kao i u svakom strancu prvih mjeseci, počeo se otapati već prvih nedjelja kad bismo išli u našu crkvu Svete Trojice u Montrealu. Pošto u Kanadi puno rade, uopšte puno su zauzeti, nedjelja u crkvi je dan za opuštanje. Tu sam odmah srela neke naše, recimo Boru i Tripu Telebaka iz Bijelog polja, Voju Kovačinu iz Mostara, Radenka Rudana iz Konjica, poslije smo se upoznali sa Krajišnicima. Iz nedjelje u nedjelju bivalo je sve nekako prijatnije. U crkvi tamo i objedujemo, dolaze nam pjevači i zabavljači iz Srbije; oraspolože nas, razvesele. Posebno su mi se svidjela dva nastupa Miroslava Ilića i jedan Jove Radovanovića, učini ti se nekako: sve može otići, ali duša nikad ne odlazi iz starog kraja…

Isto tako, nastavlja Veselinka, u crkvi, znamo organizovati Hercegovačko veče, prikupiti priloge i poslati u Trebinje, a naša ovdašnja djeca se druže kroz folklorne sekcije “i pričaju srpski”.

Kao i svaka baka, ponosna je na unučad.

– Osim Velimirove djece, osnovaca Milice i Luke, u Montrealu mi je i kćerka Velinka (udata Karadeglija) i njena djeca – Dejo i Rajka, viđam ih vikendom. Dejo je student, Rajka će uskoro na studije… A, evo,  u Ljubinju sam sad malo i sa djecom moje kćerke Dese (udate Klimenta) – Jelenom i Milošem. Voljela bih da su i svi tamo s nama, ali kako je tako je… Došla sam 4. maja, no dok sam sve obišla, vrijeme je brzo proletjelo, 23. septembra ću na dalek put. Moram letjeti. Nazad, u Montreal.

– A u vašoj Željuši?

– Neki se Srbi, vidim, vraćaju. Ali od naših – nema više niko…

 

radiotrebinje.com

Prethodni članakREPUBLIKA SRPSKA JEDINSTVENA: Odbačen Inckov zakon, nema odlučivanja u institucijama BiH
Naredni članak‘MOSTARSKA ĆIĆOLINA’: Najmlađa jedinica Nevesinjske brigade na okupu