Nasilje je postalo način komunikacije među djecom

Zašto Klinika za psihijatriju UKC Tuzla nema Odjel za djecu i adolescente? S kojim uzrocima se povezuje najveći broj anksioznih poremećaja kod djece školskog uzrasta? U kojoj fazi dolaze u kliniku? Odgovore na ova pitanja dala je dr.Nermina Kravić – šefica Odjela za dječiju i adolescentnu psihijatriju UKC Tuzla.

Doktorica Kravić je nakon pucnjave u osnovnoj školi u Lukavcu na terenu radila s djecom, rositeljima i nastavnicima kako bi im pružila pomoć i podršku nakon traumatičnog iskustva.

“U saradnji sa kolegama i psilogom, donijeli smo odluku da intervenišemo i budemo na usluzi roditeljima i djeci i pomoć ponuditi direktno na terenu i dati im mogućnost da razgovaraju. To je veliko traumatsko iskustvo djece. Stalno imamo potrebu da o tome razmišljamo i izbjegavamo mjesto gdje se to desilo. Djeca i roditeljima i nastavnicama objašnjavamo kako da se nose s takvim emocijama. Djeca s kojom smo radili su u početku vjerovali da nije ništa strašno jer su mislili da nisu pucnjevi. Kada su postala svjesna, spontano su se organizovali da se sakriju, jer su bili upućeni na slučaj iz Srbije, i sakrili su se ispod stolova i na taj način stekli osjećaj sigurnosti. Kontaktirali su roditelje, policiju, jer su vjerovali da im mogu pomoći. U kontaktu smo i sa kolegama iz Srbije koji su imali sličnu situaciju. Imamo i njihove preporuke . Djeci samo treba dati mogućnost da kažu svoja osjećanja zbog te traume i straha. Pustimo ih da pričaju”, kaže Kravić.

Prava drama trajala je oko smještaja dječaka. Na kraju je smješten u psihijatrijsku bolnicu za djecu u Sarajevu. U Tuzli ne postoji odjeljenje za dječiju psihijatriju, odnosno nemaju smještajne kapacitete.

“U Tuzli postoji odjeljene za dječiju psihijatriju kao ambulanti tim za savjetovanje, ali nema smještaja. Maloljetnici nemaju  gdje biti primljeni. To jedinu usluge pruža klinika u Sarajevu, oni imaju tu mogućnost. Izbjegavamo situacije da djecu smjestimo sa odraslima. Znalo se desiti u nekim vanrednim situacijama, ali se to izbjegava. Radimo s djecom od jedne do osamnaest godina. Najveći broj pregleda koje smo obavili kod maloljetnih osoba predstavljaju poromećaji povezani sa stresom. Svaki šesti od ukupnog broja pregleda ima u svojim dijagnozama otežavajuće psihosocijalni faktor poremećaja. Najčešće su hitna stanja ta koja idu ka hospitalizaciji, a to je kada dijete želi oduzeti sebi život ili drugima, i to zahtjeva izdvajanje”, objašnjava.

Doktorica objašnjava zbog čega imamo ovakve situacije i izraženo nasilje među maloljetnicima.

“Mi moramo to gledati u kontekstu ove današnje situacije . Zadnjih 30 godina nasilje se promoviše i u medijima, školi i u porodici. Valja nam dosta raditi na tome. Treba jačati nastavno osoblje, da škola uz porodicu bude ta promjena. Internet i društvene mreže su ostavrile specifičnost u načinu komunikacije, ali i veliku otuđenost među djecom. Treba se vratiti komunikaciji i da škole to rade kroz razne sekcije”, rekavši da je nasilje postalo način komunikacije među djecom. N1

Prethodni članakHitni sastanak ministara obrazovanja u Mostaru
Naredni članakMVP U OKLOPNOM VOZILU Elitna američka jedinica evakuisala Jokića (VIDEO)