NA DANAŠNJI DAN ZAPALJENA JE SABORNA CRKVA U MOSTARU (video)

Mostarski Srbi, ma gdje bili, uvijek će se sjećati junskih dana 1992. kada su napustili svoja vjekovna ognjišta, a 15. jun 1992. kada je zapaljena Saborna crkva u Mostaru, simbol i srce srpskog identiteta Mostara.

Saborna crkva Svete Trojice u Mostaru, zapaljena je na današnji dan prije 30 godina, a dan prije počeo je egzodus Srba iz Mostara kada je ovaj grad i dolinu Neretve napustilo više od  30.000 Srba, dok je njih više stotina stradalo u tim junskim danima.

”Naša crkva je zapaljena 15. juna 1992., a naša zajednica kao i hram iščupana iz korijena ovog grada”, sjećaju se sa tugom Mostarci.

Saborna crkva prvo je zapaljena, a nakon toga je mjesec dana minirana i rušena, dok nije pao i posljednji kamen.

Za rušenje Saborne crkve niko nije odgovarao. Poznata su imena trojice Bošnjaka koji su kao pripadnici Hrvatskih oružanih snaga (HOS) zapalili crkvu.

Srbi koji su ostali u Mostaru svjedoče da je to bio jedan od najtežih dana u njihovim životima i da je bio jasan znak da Srbima u Mostaru više nema mjesta.

”To je bio jedan od najtežih dana u mom životu. Gledali smo iz stana kako crkva gori i znali da je i pred nama pakao, da Srbima u Mostaru više nema mjesta. Tako je i bilo. Sve što je uslijedilo bio je pakao. Bilo, ne ponovilo se. Nerado se sjećam tih vremena. Ne mogu. Rane su još bolne”, kaže jedna starija Mostarka koja je preživjela cijeli rat u Mostaru.

 

Interesantno svjedočenje o rušenju Saborne crkve u Mostaru zapisao je bivši vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije u svojoj knjizi ’’Preko praga’’. Vladici Grigoriju i mostarskim sveštenicima o rušenju je slikovito govorio izvjesni Sakib.

’’Više godina nakon rata sjedište Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske vraćeno je u Mostar. Jedne večeri sam stajao ispred Stare crkve kada sam sreo čudnog čovjeka u maskirnoj uniformi.

Otac Radivoje mi je objasnio ko je taj čovjek. Zamolio sam ga da o tome sve zapiše u ljetopis. Sakiba su prvi put naši sveštenici upoznali krajem 2009, pošto je došao u crkvene kancelarije u Mostaru.

Tražio je pomoć i hranu i pomogli su mu. Od tada je dosta redovno dolazio po pomoć, otprilike svakih četrdesetak dana, da bi nakon petog ili šestog puta zatražio da razgovara sa našim sveštenikom. Početkom novembra 2010. u prostorijama crkvene opštine desio se i taj razgovor, bolje reći, Sakibova pokajna ispovijest. Od prvog dana rata 1991. dobrovoljno je pristupio jedinkama HOS-a. Učestvovao je u borbama protiv srpskih snaga i snaga JNA u Slavoniji i u Bosanskom Brodu.

U proljeće 1992. godine sa svojom jedinicom HOS-a došao je u Hercegovinu, najprije u Metković, pa u Čapljinu, gdje su držali čapljinsku kasarnu u blokadi. Krajem maja i tokom juna Sakib dolazi u Mostar. Učestvovao je u borbama koje opisuje kao ne toliko žestoke, jer su se vojska i Srbi, iz ko zna kojeg razloga, povlačili skoro bez ikakvog otpora.

Palili su, rušili i pljačkali srpske kuće. Kada su muslimansko-hrvatske snage u potpunosti ovladale lijevom obalom Neretve, on je bio prisutan paljenju Sabornog hrama, Stare škole i Stare crkve. Detaljno je opisivao paljenje Sabornog hrama. Kaže da je unutrašnjost crkve polijevana benzinom. Drveni pod, ikonostas, pregrade u zvoniku, balkone u crkvi-sve su polili benzinom. Vojnici su pucali i gađali svetitelje na ikonostasu. Jedan od vojnika je mokrio na grobu mitropolita Leontija. Šenlučilo se u dvorištu crkve.

Poslije polijevanja benzinom crkva je zapaljena i gorjela je cijeli dan. Sve je ovo pričao sa velikim uzbuđenjem i osjećajem krivice što je u svemu tome lično učestvovao. Pričao je kako je kasnije dovezena velika količina eksploziva, preko Starog mosta u nekom renou i da je crkva minirana. On nije bio prisutan tokom samog miniranja’’, dio je svjedočenja zapisanog u priči ’’Sakib’’ u knjizi ’’Preko praga’’.

Nastavak priče kaže da se 6. januara 2012. Sakib zapalio ispred hrvatske ambasade u Sarajevu zbog ukidanja invalidnine kao pripadniku HOS-a. Opekotine su bile teške, pa je preminuo u sarajevskoj bolnici.

Obnova crkve počela je 2010. godine i ona se opet gordo izdigla nad Mostarom, te svjedoči  viševjekovno postojanju Srba u ovom gradu.  Završeni su građevinski radovi, ali ne i unutrašnjost i parter.

 

Najviše sredstava za obnovu Hrama izdvojile su Republike Srpska i Republika Srbija, a priloge je dalo i više od hiljadu pojedinačnih priložnika među kojima i mostarski Bošnjaci i Hrvati.

Saborna crkva u Mostaru je izgrađena 1873. godine i bila je jedan od najvećih i najljepših pravoslavnih hramova na Balkanu. Nacionalni je spomenik BiH.

Prethodni članakPojačavaju pritisak na kompaniju Fajzer: Zemlje EU traže izmjene ugovora o nabavkama vakcina, milioni na zalihama
Naredni članakKošarkaška reprezentacija Srbije ostala bez Bogdana Bogdanovića