U Hrvatskom domu herceg Stjepan Kosača u srijedu je svečano predstavljena monografija „70 godina Simfonijskog orkestra Mostar“, autora Antona Šarca i Josipa Marinovića. Djelo, koje na više od 450 stranica donosi bogatu istoriju, dokumente i svjedočanstva o stvaralačkom putu jednog od najvažnijih muzičkih ansambala u Bosni i Hercegovini, predstavljeno je uz prisustvo pokrovitelja izdanja, predsjednika Hrvatskog narodnog sabora BiH Dragana Čovića.
Svečanost je započela svečanom i emotivnom izvedbom Händelovog „Hallelujaha“ u interpretaciji Hora Hrvatskog narodnog kazališta Mostar i Simfonijskog orkestra Mostar, simbolično ističući pobjedu života, umjetnosti i trajanja kroz sedam decenija izazova i uspjeha.
Sedam decenija postojanja i stvaralaštva
Autor monografije Anton Šarac naglasio je kako je ovo izdanje hommage 70 godina dugoj tradiciji Orkestra, ali i potvrda njegovog kontinuiteta i značaja:
„Večeras nas je okupila svečanost obilježavanja 70. rođendana Simfonijskog orkestra Mostar, jednog od živućih simbola evropskog identiteta Grada Mostara“, istakao je Šarac.
Podsjetio je da Orkestar „nije tek uspomena na zlatne godine, nego trajni dokaz kulturnog identiteta Mostara“, te da je izrastao na temeljima bogate muzičke tradicije koja seže još u 19. stoljeće. Posebno je istakao ulogu mostarske Muzičke škole kao „stalnog rasadnika talenata“, kao i snagu duha članova Orkestra koji su, uprkos ratnim razaranjima, nastavili čuvati umjetnost i muziku.
Koautor monografije Josip Marinović objasnio je kako je stvaranje knjige bilo velik izazov zbog manjka arhivske građe – mnogi dokumenti uništeni su tokom rata. Ipak, kontaktiranjem bivših članova i njihovih porodica, te potomstava širom svijeta, prikupljena je dragocjena građa.
„Građa je postala toliko opsežna da je prvotno planirana fotomonografija prerasla u djelo koje tekstom i slikom prikazuje 150 godina glazbene tradicije Mostara“, kazao je Marinović, dodajući da monografija predstavlja trajni spomen svima koji su doprinosili muzičkom životu grada.
Novi dom umjetnosti
Direktor Hrvatskog narodnog kazališta Mostar Ivan Vukoja naglasio je da prisutnost Simfonijskog orkestra ima kulturni, ali i društveni, politički i nacionalni značaj. Podsjetio je na radove koji su u toku na dovršetku zgrade HNK Mostar, u kojoj će svoje prostorije dobiti i Simfonijski orkestar, kao i buduće muzičke i dramske akademije Sveučilišta u Mostaru.
„Mostar će tako dobiti prostor u kojem će se moći producirati vrhunske dramske, operne i baletne predstave“, istakao je Vukoja.
Direktor Simfonijskog orkestra Mostar Damir Bunoza dodao je da je obilježavanje jubileja prilika da se oda priznanje svima koji su kroz sedam decenija utkali dio sebe u razvoj Orkestra. Naglasio je viziju Orkestra kao krovne kulturne institucije regije, mjesta edukacije i stvaralaštva te inspiracije za nove generacije muzičara.
Ponos grada i regije
Gradonačelnik Mostara Mario Kordić podsjetio je da monografija nije samo istorijski dokument nego zbirka ljudskih priča i sudbina koje su oblikovale Orkestar. Istakao je ponos na mostarsku publiku i kulturnu sredinu grada koja, kako je rekao, „otvoreno prima sve koji žele u miru i kulturi dijeliti život i iskustva“.
Predsjednica Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona Marija Buhač istakla je važnost djelovanja Orkestra za kulturni razvoj regije, poželjevši da „harmonija i sklad Simfonijskog orkestra dugo uveseljavaju društvo i podižu ga u kulturne visine“.
Zastupnica u Parlamentarnoj skupštini BiH Darijana Filipović čestitala je Orkestru jubilej, naglašavajući snagu stvaralaštva koje se održalo kroz sedam decenija, uprkos brojnim izazovima. Izrazila je nadu da će Orkestar i dalje ostavljati snažan pečat budućim generacijama i biti mjesto razvoja mladih muzičkih talenata.
Sveukupno, predstavljanje monografije o Simfonijskom orkestru Mostar bilo je večer sjećanja, zahvalnosti i ponosa – ali i najava novih poglavlja kulturnog života grada na Neretvi.
Bogata istorija
”Večeras nas je okupila svečanost obilježavanja 70. rođendana Simfonijskog orkestra Mostar, jednog od živućih simbola evropskog identiteta grada Mostara. Ali, večeras nismo ovdje tek da se prisjetimo njegovih najboljih vremena i zlatnih godina, kao i svih onih koji su ga činili – glazbenika, dirigenata i direktora, tolikih suradnika – stalnih i povremenih, nego da iznova osjetimo zdrav ponos što je u našem gradu rođen, stasao i 70. rođendan dočekao glazbeni kolektiv koji je još od sredine 20. stoljeća ime i slavu ovoga grada pronosio našom zemljom, Evropom i svijetom.
U proljeće sada već davne 1954. godine, kada je službeno osnovan, Simfonijski orkestar nije se slučajno rodio baš u ovom gradu. Izrastao na temeljima organiziranog glazbenog djelovanja, razvijenog od druge polovine 19. stoljeća, a kojem su pridonijela prije svega pjevačka društva i njihove glazbene sekcije – zborovi, tamburaški orkestri, limene glazbe i salonski orkestri, koji su bili nositelji kulturnog i glazbenog života grada, Simfonijski orkestar je s vremenom postao respektabilna institucija na čiji su poziv u Mostar dolazili brojni umjetnici koji su svojim nastupima ostavili neizbrisiv pečat u njegovom razvoju. Sama činjenica da je ove godine punih 150 godina otkako je u Mostar dospio prvi klavir i kao takav bio prvi u ovoj zemlji, od kada su se ovdje počela glazbeno obrazovati nadarena djeca i kada su u ovom gradu nastali – i danas očuvani – prvi notni zapisi, bila je zdrav temelj na kojem se brižno gradila glazbena kultura i s njom vezan način življenja primjeren srednjoevropskoj kulturi i civilizaciji. Na takvim zasadima, posebno nakon Berlinskoga kongresa 1878. godine i formiranja austrougarskih vojnih orkestara, pod vodstvom ponajprije u Mostar tada pristiglih čeških muzičara, ovdje je zaživjela evropska glazbena bajka, kojoj su poseban poticaj i doprinos svojim radom – do sredine prošlog stoljeća – davala mostarska glazbeno-pjevačka društva Hrvoje i Gusle.
Upravo u takvom ozračju prve polovine 20. stoljeća mostarsko je podneblje iznjedrilo donedavno gotovo zaboravljenog začetnika bosanskohercegovačke etnomuzikologije i prvog doktora muzikologije u BiH Branka Marića, kao i primadonu svjetskog glasa, prvu solisticu u Mostaru i prvu opernu divu u BiH Bahriju Nuri Hadžić, za koju je njemački kompozitor Richard Strauss rekao da je njena izvedba glavne uloge u operi Salome 1939. godine u švicarskom Zürichu, glas koji je čekao – punih 35 godina.
Imajući sve ovo u vidu, nije stoga ni začuđujuće da je u takvim okolnostima, na inicijativu dvoje entuzijasta – nastavnice Muzičke škole Pauline Loose i prvog čovjeka mostarskog Narodnog pozorišta Safeta Ćišića, s početkom 50-ih godina prošlog stoljeća u Mostaru stasala ovakva glazbena institucija, s kojom je Mostar postao jedan od tri grada u tadašnjoj Jugoslaviji koji je imao samostalni simfonijski orkestar. Osnutak ovog profesionalnog kolektiva, čiji je rad obilježio kulturni život Mostara druge polovine 20. stoljeća, bio je krupan događaj koji je označio prekretnicu u kulturnom i glazbenom napretku grada i njegovog znatno šireg okruženja. Večeras smo dužni spomenuti prve članove Orkestra, one koji su 8. 5. 1954. započeli mostarsku simfonijsku priču. Na čelu s direktorom Karlom Malečekom i dirigentom Alfredom Tučekom, bili su to: Vlatko Cipra, Koman Valić, Lav Vrdoljak, Franjo Fišera, Rajmond Happ, Paula Musa, Vera Šarac, Bogumil Klobučar, Stevo Flamaceta, Salko Mujičić, Stanko Mlinar, Mahmud Kokanović, Stjepan Špigel, Anton Marold, Franjo Grüner, Edita Katić, Milojka Mrav, Ilija Vasilj i Ivan Bojčić.
Pojedini velikani naše glazbene scene, poput spomenutog dirigenta i kompozitora Alfreda Tučeka i operne dive Blaženke Cigić Bajke, dio svoga umjetničkog i stvaralačkog puta prošli su upravo s mostarskim Simfonijskim orkestrom, a uz stalne dirigente Abida Kusturicu, Franu Krasovca, Pavla Medakovića, Adama Jasinskog i Ilmara Lapinša – za njegovim se dirigentskim pultom izmijenila plejada ponajboljih dirigenata – od Borisa Papandopula, Adama Bjelinskog, Mladena Pozajića, Oskara Danona, Julija Marića, Nike Baće, sve do Radovana Papovića, Luigija Sagrestana, Nikice i Stipice Kalogjere i brojnih drugih. Istodobno su za ovaj Orkestar napisana neprolazna djela glazbene baštine, poput Papandopulove Poeme o Mostaru, Tučekove poeme Na Neretvi, Kulenovićeva Šantićevog nokturna, Orkestarske priče Esada Krese i dr.
Unatoč brojnim poteškoćama koje su ga u sedam decenija pratile, od činjenice da Orkestar nikad nije imao vlastitu koncertnu dvoranu do posebno teške krize 60-ih i prve polovine 70-ih godina, kada je zbog nerazumijevanja tadašnjih struktura vlasti došlo do kadrovskog osipanja, a opstanak same institucije bio doveden u pitanje, presudnu ulogu u njegovom razvoju, uz sve druge institucije, imala je mostarska Muzička škola I. i II. stupnja, koja je postala stalni rasadnik glazbenih talenata koji je neprestano jačao ovaj hram kulture. Njezini nastavnici, počevši od Vicka i Milke Padovan, Zdravke Cice Grahovac, Franje Peternela, Ante Vezilića, Vilke Jutta, Melihe Kulukčije, Minje Kolaković, Srebrenke Salković, Vesne Ćubele, Zlate Eterović, Amire Voljevice… suradnjom s Orkestrom i poticajem njegovom uspješnom radu, bili su snaga i nadahnuće koje je moralo rezultirati kvalitetom kakvu je Orkestar nudio i ocjenom koju je od evropskih glazbenih stručnjaka redovno imao.
Nažalost, s početkom ratnih djelovanja 90-ih godina, Simfonijski orkestar proživljavao je sudbinu svoga grada i njegovih ljudi. U ratnom plamenu uništena je zgrada Orkestra, hram kulture koji je decenijama brižno čuvao glazbene instrumente, pisanu i fotografsku građu, notne zapise – cjelokupno svjedočanstvo o jednoj respektabilnoj instituciji s kojom se Mostar s pravom uvrštavao na svjetsku mapu kulturnih zbivanja. No, u svemu tome zasigurno je najveća tragedija bila pogibija dugogodišnjeg člana Orkestra, oboista Eduarda Vidovića.
Budući da je ovaj glazbeni kolektiv bio međunarodnog karaktera, s početkom ratnih djelovanja mnogi su članovi napustili grad, čime je Orkestar – uz infrastrukturno stradanje – ostao i bez najvećeg dijela glazbenika. Ni ta činjenica koja bi, razumljivo, svakog obeshrabrila, nije bila jača od entuzijazma dijela njegovih članova da se ipak spasi, sačuva i obnovi sve ono što je ljudskim rukama moguće spasiti kako bi Orkestar nastavio živjeti. Tadašnji mladi klarinetist, u to vrijeme možda i među najmlađim članovima Simfonijskog orkestra, Dražan Milas, vođen ljubavlju prema Orkestru i ovom gradu, upustio se u avanturu bitke s vatrenom stihijom kako bi iz zgrade Simfonijskog orkestra uspio spasiti barem koji instrument, notni zapis, fotografiju ili bilo koju uspomenu. Njegovim imenovanjem za prvog čovjeka Orkestra ratnih godina, Dražan Milas je – zajedno s kolektivom koji su činili Tomislav Ivačić, Paula Musa, Tibor Bauer, Konrad Vidović, Darko Nikolić, Jovan Popara, Nikola Maričić, Oliver Jurica, Marko Begić, Vilma Tarčuki, Berislav Vidović, Neven Ereš i Zdenko Vladić – postao istinski most koji je prebrodio sve nedaće i s kojim je kolektiv nastavio živjeti. Upravo su se u tom teškom vremenu brigom za Orkestar, svatko na svoj način, iskazali oni glazbenici koji su prve glazbene korake načinili sa Simfonijskim orkestrom i Muzičkom školom i kojima su ove institucije bile snažan vjetar u leđa glazbenom uspjehu znatno dalje od ovoga grada: počevši od primadone Blaženke Cigić-Milić, prve mostarske dirigentice Darjane Blaće do violiniste Miljenka Puljića. Također, svjestan važnosti Orkestra u prošlosti i budućnosti Mostara, posebno značajnu ulogu u tom i kasnijem vremenu, ulažući često i nadljudske napore u želji da Orkestar napreduje, imao je dubrovački glazbenik i današnji direktor Dubrovačkog simfonijskog orkestra gosp. Slobodan Begić. Bilo je vrijeme kada je ovaj glazbeni kolektiv održao i značajne koncertne turneje – od Italije, Austrije do Latvije.
Premda mirnodopsko i razdoblje s puno obećanja, ni s početkom 21. stoljeća Orkestar nije bio oslobođen teških iskušenja. No, i u takvom je ambijentu, okolnostima nesređene društveno-političke i ekonomske situacije u zemlji, Simfonijski orkestar Mostar opstao i ostvario dobre rezultate. Iako u svečanom ozračju, i večeras je potrebno upozoriti na trenutni status mostarskog Simfonijskog orkestra i na neodrživost naslijeđene prakse kojom mu se još uvijek ne priznaje status – kakav s obzirom na svoju tradiciju i umjetnička dostignuća – uistinu zavređuje.
Bogata, ali istodobno teška povijest mostarskog Orkestra, nakon prve monografije 1979. godine, nastale u prigodi 25. rođendana ovoga kolektiva, trebala je u novom izdanju i u novom ruhu biti iznova zapisana. No, uništenjem dokumentacije, odlaskom brojnih glazbenika i odmakom vremena, taj se posao činio gotovo nemogućim. Međutim, stupajući u kontakt s nekadašnjim članovima, dirigentima, direktorima, suradnicima i njihovim potomcima, od Novog Zelanda, preko brojnih evropskih zemalja – Češke, Srbije, Litve, Francuske, Velike Britanije, Hrvatske, Crne Gore, Švedske, pa sve do Kanade, o čemu će više reći kolega koautor Josip Marinović, uspjelo se na jednom mjestu skupiti i kao trajno svjedočanstvo o instituciji koja je od Mostara stvorila kulturnu scenu dostojnu velikih evropskih centara, ostaviti ne samo generacijama koje dolaze, nego i svima onima koji ovaj grad pohode i za njegovu se povijest zanimaju.
Posebnu zahvalnost, uz sve one koji su ustupanjem dokumentacije i fotografija iz obiteljskih zbirki pomogli da ovo djelo ugleda svjetlost dana, večeras dugujemo dugogodišnjoj suradnici i korepetitorici Orkestra prof. Melihi Kulukčiji, potom prof. Vesni Ćubeli i prof. Amiri Voljevici, koje su – osim gotovo cjeloživotne suradnje s Orkestrom i obrazovanjem mladih glazbenika koji su postajali dijelom ovoga orkestra – svojim mudrim savjetima i profesorskom preciznošću, kao i ustupanjem arhivske građe, doprinijele da večeras u rukama možemo imati monografiju koja ničiji rad neće umanjiti, nikog zanemariti, a pritom podjednako progovoriti o svima koji su se kroz 70 godina svojim radom utkali u život Simfonijskog orkestra. Istodobno, iskrena zahvala ide i recenzentima gospodi Dražanu Milasu i Slobodanu Begiću, koji su se savjetima, poticajima, pomoći u radu – znanjem i strpljenjem utkali u stranice monografije posvećene 70-godišnjici rada ovoga glazbenog kolektiva.
I na kraju, zahvala i svima vama koji ste svojim dolaskom večeras, a na poseban način supružnicima – Medaković iz Beograda, Papović – iz Podgorice, Begić i Baća – iz Dubrovnika, kao i mnogim drugim koji su za ovu prigodu pristigli iz krajeva znatno udaljenih od Mostara i Bosne i Hercegovine, iskazali čast i poštovanje prema uloženom trudu i radu u nastanku ovoga djela!”.
