Drugog dana avgusta, na Ilindan, Mostar je oduvijek živio po jednom nepisanom pravilu – toga dana u Neretvu se nije ulazilo. Starije generacije i danas pamte upozorenja svojih majki i baka koja su se prenosila s koljena na koljeno: „Danas nećeš na kupanje. Neretva riče.“
Za mnoge je to bila samo stara priča, ali za Mostarce nekadašnjeg vremena – pravilo koje se nije dovodilo u pitanje.
Legenda kaže da se jednom godišnje, u noći između 1. i 2. avgusta, kada se obilježava praznik Svetog Ilije, iz dubokih virova i brzaka začuje neobičan šum. Neki tvrde da je to samo huk rijeke, dok se drugi zaklinju da su jasno čuli riku. Upravo po toj rici Neretva, prema narodnom predanju, doziva svoje žrtve.
Stari Mostarci kazuju da se iz dubina tada oglašavaju čudesna podvodna bića koja se okupljaju kako bi izabrala onoga koga će rijeka uzeti sebi. Zbog toga se vjerovalo da se posebno oko podneva ne smije tražiti osvježenje u njenim hladnim vodama.
Roditelji su toga dana budno pazili na djecu, ne dopuštajući im da prilaze obali. Oni koji su odrastali uz Neretvu vjerovali su da njenu tajanstvenu riku mogu čuti samo oni koji rijeku iskreno vole i poštuju njena pravila.
Uz ovu legendu vezuje se i priča o mladiću kojeg su Mostarci prozvali Žuti, prema boji njegove kose i obrva.
Bilo je to, kaže predanje, u vrijeme kada je Mostar bio mali grad. Jednog vrelog avgustovskog dana u njega je stigao naočit, uglađen i obrazovan mladić. Niko nije znao odakle je došao niti kako se zove, a ni on o tome nije govorio. Obilazio je dućane, razgovarao sa ljudima i brzo stekao njihove simpatije.
Ne znajući za nepisano pravilo koje su poštovali svi stanovnici grada, umoran od nesnosne žege spustio se do Neretve. Pažljivo je složio odjeću na stijenu i zaplivao u njenoj hladnoj, plavoj vodi.
Više ga niko nije vidio.
Danima su najvještiji mostarski plivači pretraživali virove, pećine i brzake pokušavajući da pronađu njegovo tijelo. Uzalud. Žuti je nestao kao da ga je rijeka progutala. Ostala je samo njegova uredno složena odjeća na obali, koju niko nije smio da dotakne. Ljudi su zazirali od nje, osjećajući da se dogodilo nešto što se ne može objasniti.
Po gradu su se širile priče. Neki su tvrdili da su noću oko njegove odjeće viđali neobična bića kako igraju kolo, a prije svitanja nestaju u dubinama Neretve. Drugi su na to samo odmahivali glavom, ali niko nije imao objašnjenje.
Vrijeme je prolazilo i priča je polako padala u zaborav.
A onda se, jednog jesenjeg dana, Žuti iznenada ponovo pojavio na mostarskim ulicama.
Ljudi su se sklanjali pred njim. Bio je obučen u onu istu odjeću koja je mjesecima stajala na obali rijeke. Lutao je gradom bez cilja, nijem i odsutan, ne odgovarajući ni na jedno pitanje. Noći je provodio skrivajući se po pećinama uz Neretvu, a danju je tumarao ulicama kao čovjek koji više ne pripada ni ovom ni nekom drugom svijetu.
Tako je živio nekoliko godina, sve dok jednog dana nije krenuo uzvodno, prema sjeveru, i zauvijek nestao.
Najstariji Mostarci pričali su da su ga podvodna bića odvela u svoj svijet i držala kao roba, sve dok se jedna vila nije zaljubila u njega. Saznavši da je bio stranac koji nije znao za pravila rijeke, zamolila je svog oca da ga vrati među ljude. On je pristao, ali pod jednim uslovom – da mladić do kraja života ostane nijem i nikada ne otkrije tajnu vilinskog svijeta skrivenog u dubinama Neretve.
Upravo iz te priče, prema narodnom predanju, nastala je i danas poznata mostarska izreka: „Nadrljao k'o Žuti.“
Da li je zaista bilo tako ili je riječ o još jednoj priči koju je vrijeme pretvorilo u legendu, niko ne može sa sigurnošću reći. Ali jedno je ostalo nepromijenjeno – i danas će mnogi Mostarci, kada osvane Ilindan, sa osmijehom, ali i dozom poštovanja, ponoviti staro upozorenje svojih predaka:
„Danas se ne kupa. Neretva riče.“
