Rekao bih da svi, a tu na prvo mjesto stavljam sebe, moramo razmišljati kako da neprestano učimo kako se svijet mijenja dobrotom. Tako nećemo padati u apatiju. To jest, manje ćemo padati nego što padamo, kaže mostarski paroh Radivoje Krulj.
U intervjuu za Top Portal povodom pravoslavnog Božića govori o aktuelnoj situaciji, položaju Srba u Mostaru, situaciji u društvu. Njegova božićna poruka je da otvorimo srca za ljubav prema Bogu i prema ljudima.
U kakvom raspoloženju i kakvoj situaciju se dočekuje Božić u Mostaru?
Često dobijem ovakvo pitanje i uvijek se sjetim one poznate maksime iz Nadrealista: “Situacija je teška!”. Nedavno sam na internetu otkrio crtež 4-godišnje djevojčice sa više, dječje-nevješto ispisanih poruka, a jedna od njih mi se posebno učinila zanimljivom i upečatljivom. Glasila je: “Tužni ste zato što niste dobri”. Mislim da djeca na najbolji način, u nekoliko riječi objašnjavaju sve što nas snalazi. Rekao bih da u cijeloj zemlji, pa i u Mostaru vlada neka vrsta tuge, a koja, opet, proizlazi iz stanja neprevazilaženja unutrašnjeg zla: gordosti, naopakog ponosa, nepopustljivosti, nespremnosti da se radi na sebi. I to je, rekao bih, ono što se osjeća stalno, a ne samo uoči Božića. Iako nas Bog uči da poniziti svoj ego nije poniženje, nego da je upravo gordost i nespremnost da se u susret izađe drugom ljudskom biću poniženje ljudskog roda. Poruka Božića je da se ide protiv tog poniženja, da pobjedimo zlo u sebi, da pobijedimo sebe, da smo spremni zatražiti i dati oproštaj, jer i pjesnik kaže da je „pokajanje (preumljenje) najljepši cvijet ljuskog poštenja“.
Svakodnevno ste u svakom dijelom Mostara, kakavi su po Vama, odnosi među ljudima?
Hercegovina, a pogotovo Mostar njeguje jedan jako specifičan mentalitet. Ljudi su, s jedne strane, nažalost jako gordi, ali s druge, opet spremni da daju sve od sebe u težnji da se osjećaju časno i dobro. A to je, nekako, jako karakteristično za ljude koji puno pate, pa s jedne strane, kreiraju i karaktere i kolektivne identitete kao grandiozne oklope, dok su, s druge strane, kao djeca koja daju puno ljubavi, jer su željna da je dobiju. Rekao bih i da je to stoga, jer i sami sebe ne volimo na istinski način. Kada se to tako sagledava, rekao bih da je situacija daleko bolja nego što se u medijima predstavlja. Jer, nekako, imam osjećaj da se ljudi lome pod teretima grandioznih predstava o sebi, a onda ih neko još dodatno tovari prevelikim očekivanjima da se stvari, preko noći, mogu promijeniti. Neće tako brzo, ali družeći se sa Mostarcima svih vjerskih i etničkih pripadnosti, gajim nadu da to ide u tom pravcu. Vjerujem da će biti dobro i da će Mostar procvjetati u svakom smislu te riječi.
Može li vjera, odnosno vjerski lideri napraviti ono što nije politika na planu pomirenja?
Često se zaboravlja da su i vjerski lideri samo ljudska bića, uslovljena određenim okolnostima i mogućnostima, te da je najčešće najlakše od njih nešto očekivati nego sam činiti. Bilo je tu i još uvijek, nažalost, ima mnogo promašaja. Često vjerski lideri izlaze iz okvira vjere i propovijedaju ono što ne piše u svetim knjigama. To nije dobro, čak je i štetno. O političkim liderima neću ni da govorim i o njihovim promašajima, jer bi nam trebalo na tone papira i ne znam da li bi sve gluposti koje izgovore i tada stale na papir, ali i među njima ima pozitivnih izuzetaka. Mislim da samo zajedno vjerski i politički lideri mogu napraviti ozbiljan iskorak na planu pomirenja, prije svega da krenemo od rada na sebi i na dobroj volji. Ako bude dobre volje, onda će biti i rješenja i napredka. To nas opominju i anđeli koji su pjevali nad vitlejemskom pećinom: „Slava na visini Bogu, a na zemlji mir među ljudima dobra volja“.
Vi ste poznati po tome što ste uvijek veliki optimista, da li su ljudi i društvo uopšte previše upali u apatiju?
Daleko sam ja od velikog optimiste. Ono što znam i što se učim od otaca Crkve jeste da trebamo vjerovati da ljude moramo voljeti kakvi oni jesu i da će onda ljubav činiti to čudo promjene. Apatija nastaje kada puno očekujemo, pa možda i puno radimo da bismo sebi stvorili sliku da se naša prevelika očekivanja ostvaruju. Veliki ruski teolog, otac Aleksandar Šmeman je jednom napisao da dobar čovjek jeste dobar zato što „prihvata“ ljude kakvi oni jesu, „pokriva“ ih svojom dobrotom, da je dobrota prekrasna, nešto najprekrasnije na zemlji, a da su, s druge strane “moralni ljudi” aktivisti koji su obuzeti težnjom da drugim ljudima nameću principe i “dobro”, i koji lako padaju u osuđivanje, gnjev i mržnju. Rekao bih da svi, a tu na prvo mjesto stavljam sebe, moramo razmišljati kako da neprestano učimo kako se svijet mijenja dobrotom. Tako nećemo padati u apatiju. To jest, manje ćemo padati nego što padamo. Preporučio bih vašim čitaocima najnoviji intervju našeg vladike Grigorija koga je prije neki dan dao za beogradski Nin, iz njega se po ovom pitanju i mnogim drugim pitanjima može mnogo naučiti.
Gdje su rješenja?
Rješenje je da radimo na sebi i da mijenjamo sebe i da tako mijenjamo ljude oko nas i čitav svijet. Dokle se stiglo sa izgradnjom Saborne crkve u Mostaru. Vaš plan je da se završi naredne godine kada se obilježava 800 godina Eparhje zahumsko-hecegovačke i primorske. Hoćete li uspjeti? Stigli smo do samog kraja grubih građevinskih radova. Pomenuti jubilej ćemo slaviti tokom 2019. i 2020.godine. Na čelu sa našim episkopom, dobrim ljudima i vjernim narodom siguran sam da ćemo uspjeti.
Koja je Vaša poruka za Božić?
Moja božićna poruka neka bude: Otvorimo samo mali prozorčić u našem srcu za Boga i dopustimo mu da uđe i da se nastani u nas, dopustimo da preko nas dejstvuje ljubav Božija pazeći na onog najmanjeg pored nas, radujmo se drugom i drugačijem radujući se dolasku i rođenju Hristovom! Mir Božiji, Hristos se rodi – Vaistinu se rodi!
