Knjiga Sande Rašković Ivić Život ide dalje nije ispisana uobičajeno, već prije svega bolom. Njen tekst izraz je duboke samospoznaje, a može se čitati i kao literarno-stručni “priručnik” za suočavanje sa bolom i tugom, koji su sastavni dio života svih nas.
Knjiga Sande Rašković Ivić Život ide dalje nije ispisana uobičajeno, već prije svega bolom. Njen tekst izraz je duboke samospoznaje, a može se čitati i kao literarno-stručni “priručnik” za suočavanje sa bolom i tugom, koji su sastavni dio života svih nas.
Zapravo, suočavanja sa bolom neprebolom, bolom koji je intenzivniji od svih drugih, a to je roditeljski, majčinski bol za izgubljenim djetetom. Kad nastaju ovako naglašeno ispovjedne knjige? Onda kada tugovanje za našim najmilijima uđe u fazu prihvatanja, a činjenice o njihovom odlasku, kao i saznanja da smo odlascima najmilijih i mi trajno izmijenjeni, emotivno presloženi. Kad se taj bol za upokojenom suprugom i djecom zgusne kod našeg velikog pjesnika Jovana Jovanovića Zmaja, on je napisao jednu od najpotresnijih ispovijesti u čitavoj srpskoj književnosti i jednu od najboljih pjesničkih zbirki srpske poezije pod naslovom “Đulići uveoci”. U uvodnom uveoku Zmaj kaže: “Sve što dalje vreme hiti, Sve se većma prošlost grli, Sve se većma moji mrtvi, Meni čine neumrli…”
Samo se iz ove unutrašnje duhovne snage može prihvatiti bol kao trajno stanje našeg bića. Duboke duše više pate, kaže Ivo Andrić. Samo duša okupana u suzama može da ispiše riječi koje gospođa Sanda Rašković Ivić bilježi na kraju poglavlja o sinu Jovanu: “Bilo je čudesno i jedinstveno moje drago dete i zato hoću da tu njegovu beskrajnu ljubav prenesem dalje, onima koje volim, jer ljubav nema kraj”.
Možda su navedene riječi i ključno mjesto dragocjene knjige “Život ide dalje”, a spoznaja koju iskazuju rodno mjesto svih ispisanih redaka prije i poslije njih. Onaj momenat kad shvatamo da je ljubav bezgranična i svevremenska, jer ne bi inače bila tolika sila, kada osjetimo koliko nas čvrsto veže sa onima kojih više nema, njima koji nastavljaju da žive sa nama i kroz nas.
Zato Sanda Rašković Ivić kaže na jednom mjestu da tuga za odlaskom najmilijih treba da se dovede u nekakav saodnos sa darovima radosti koje smo dobijali od njih.
U znaku ovih riječi je i završetak poglavlja o Jovanu Raškoviću, znamenitom autorkinom ocu: “Žalila sam što trenutke sreće u mome daljem životu nisam mogla da podelim sa tatom. Mnogo puta, naročito u teškim trenucima, tata mi mnogo nedostaje. Pitam se i pokušavam da dokonam šta bi mi on rekao, kakav savet bi mi dao. I kad pomislim na tatu, prelije me osećanje ljubavi i zahvalnosti za sve što mi je pružio, za znanje, ljubav, podršku, što mi je sve zajedno dalo snagu da se suočim sa životnim poteškoćama. Moj tata je bio emotivni, profesionalni i politički uzor. I danas sam mirna, jer znam da je njegova velika slobodoljubiva duša dočekala moju mamu i moga sina Jovana, tamo s druge strane”. Zar ova pitanja i ovo osjećanje, iskreno i ko suza čisto, nisu pouzdani znaci da nas najdraži nikad ne napuštaju.
Knjiga Sande Rašković Ivić “Život ide dalje”, sa podnaslovnim određenjem “Kako pronaći smisao i kada ga nema”, ljekovito je djelo, nastalo kao plod ličnih iskustava jedne hrabre, tople i nježne žene te profesionalnih iskustava iz terapeutske prakse. Napisana je lijepo, jezikom koji ni u tragovima ne podsjeća na suvoparnost i beživotnost stručnih radova. Budući da autorku krasi visoka lična kultura, knjiga je premrežena umjesnim literarnim analogijama i brižljivo izabranim citatima, koji na poseban način smisaono obilježavaju njen sadržaj.
Knjiga o bolu, djelo “Život ide dalje”, završava se jednim važnim dodatkom: testamentarnim političkim i nacionalnim zavještanjem Jovana Raškovića i autorkinim zapisom o ocu, svega nekoliko godina nakon njegovog preranog odlaska. Tako se tuga za ocem, predvodnikom krajiških Srba, prožima sa osjećanjem kolektivne tragedije, kojom je obilježena završnica za naš narod pogibeljnog dvadesetog vijeka.
Šta nam se poručuje iz ova dva teksta? Da rat u pomenutom vremenu nije bio opcija za Srbe, a da je on trebao onima koji su izgradili “negacijske identitete”, poričući ono što su do juče bili; da ne smijemo da ogriješimo dušu i da u nepočinstvima oponašamo naše protivnike; da u politici biti mekan i naivan, čestit i nepohlepan, ne znači nerazumijevanje ove vještine, već suštinsko svjedočenje njenih državotvornih i nacionalnih sadržaja; da Srbi izvan matice – kako u vrijeme djelovanja Jovana Raškovića tako i danas – sudbinu moraju sagledavati i rješavati s obzirom na unutrašnji kontekst svoje situacije, koju oni najbolje razumijevaju, a da pripadnost jedinstvenoj srpskoj kulturi, a to znači dubinska veza sa Srbijom, nije isto što i politikantsko uvlačenje u dnevnopolitičke opcije, zapravo, partijske ili lične potrebe.
Da onaj koji ovo piše ima mogućnosti koje nema, on bi ova dva teksta s kraja knjige “Život ide dalje” poslao na adrese svih pripadnika našega naroda, smatrajući ih opominjućim i ljekovitim, u jednom momentu kada se nastavlja naša mentalitetska sklonost da svoju putanju ne osmišljavamo, već se prepuštamo hudim uraganima vlastite lakomislenosti.
Dodajući svojoj knjizi i ova dva teksta Sanda Rašković Ivić iskazuje i ključne crte svoga nacionalnog, intelektualnog i političkog lika, koji je u saglasju sa krupnom figurom njenog oca, čije razložne uvide smo, po pravilu, dockan počeli prizivati.
Čitavom ovom knjigom, koju nije bilo lako napisati, koja se otiskuje podvižničkom snagom, gospođa Sanda Rašković Ivić potvrđuje da je dostojna svih svojih upokojenih. Odlaskom (posebice preranim) najmilijih, dio nas sa njima odlazi, ali i dio njih živi u nama i kroz nas, ali samo onda ako ih ne iznevjerimo!
Glas Srpske
