KAZALIŠTE, ŽLICA, KRUH, OBITELJ Zašto su Srbi odbacili neke riječi misleći da su hrvatske

Kazalište, žlica, kruh, obitelj… samo su neke od riječi za koje većina Srba vjeruje da su izvorno hrvatske. Pa je to i razlog zbog čega ih rijetko srećemo u srpskom govornom i pisanom jeziku. Ali istina je zapravo drugačija.

Vrlo često se za riječi kao što su kazalište, nazor, pozor, žlica, obitelj, vrhnje, prilježno, zrakoplov i druge navodi da su hrvatske. Međutim, ako pogledamo natrag u istoriju jezika, ali i ne tako davno, ako otvorimo djela najvećih srpskih književnika, vidjećemo da se mnoge od ovih riječi nalaze u njihovim djelima. Isto tako, ne moramo se baviti samo savremenim književnim jezikom – mnoge od pomenutih riječi nalaze se u različitim srpskim narodnim govorima. Takođe, mnogi su srpski normativisti nekada prijedlog nakon smatrali kroatizmom, a poslije srpskim ekvivalentom, ali je i ta riječ nepravedno izdvojena iz srpskog korpusa. Isto važi za tisuću, dapače i druge – objašnjava za Blic prof. dr Marina Nikolić sa Instituta za srpski jezik SANU.

Interesantno i provokativno pitanje jeste čije su to, zapravo, riječi. Sagovornica Blica kaže da odgovor pak nije nimalo kontroverzan.

– To su zajedničke riječi, nalazimo ih u leksičkom korpusu oba standarda. Namjerno kažem standarda, a ne jezika, jer je to istorijski jedan jezik, ali su to dva danas različita standardna jezika – srpski i hrvatski. Mnogi poznati lingvisti ističu da su to politički jezici, a da je u osnovi jedan lingvistički, takozvani vukovski jezik. Šta to znači? U vrijeme kada su se standardizovali, za svoju osnovu uzimali su rad Vuka Karadžića. Imajući u vidu jedinstvenu (socio)lingvističku situaciju u državama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije, važno je napomenuti da je nužno strogo razgraničiti pojmove kao što su: novi standardni jezici koji su tek nedavno nastali (kao što je bošnjački) ili su, možda, u procesu nastajanja (crnogorski). Hrvatski u tom smislu ima stabilniju normu, u odnosu na dva pomenuta, ali se hrvatska jezička norma, osim na leksičkom planu, gotovo uopšte ne razlikuje od srpske – objašnjava dr Nikolić.

 “Pogrešna” riječ

Ipak, zbog čega za pomenute riječi mislimo da su izvorno hrvatske, a srpske su. Zašto su ih Srbi odbacili kao tuđe riječi.

– Imam zanimljivu anegdotu povodom ovog pitanja. Naime, jednom prilikom, poznati srpski lingvista, zagovornik teze da hrvatski jezik zapravo ne postoji, te da je to sve srpski jezik, podvukao je u nekom mom radu riječ kriterij uz napomenu da je treba izbaciti iz teksta jer je u pitanju kroatizam, a da je naša reč kriterijum! Vidite, sužavanje leksičkog bogatstva srpskog jezika, koje se evidentno desilo, nekada je posljedica srpskih, odnosno hrvatskih lingvista. Poznat je slučaj jednog profesora u školi u Hrvatskoj, koji je dobio otkaz jer je koristio riječ tavanica umjesto hrvatske – strop. Nažalost, pravda je u ovom slučaju bila dostižna tek poslije smrti nesrećnog profesora. Nekada su ljudi zbog „pogrešne“ riječi gubili glavu, išli na Goli otok, a danas mogu izgubiti i posao – kaže Marina Nikolić.

U jednom trenutku, posebno nakon raspada zajedničke države, a posljedično i rastakanja srpskohrvatskog na posebne standarde, neka među najvećim imenima jugoslovenske lingvstike borili su se u Zagrebu da dokažu i pokažu koliko su velike razlike između srpskog i hrvatskog jezika.

FOTO: RAS SRBIJA

– Sljedstveno tome, izlazili su i razlikovni riječnici, doduše sa mnogo grešaka i nepreciznosti. Naravno, nećete čuti u srpskom standardu sustav, uvijek će biti sistem, ali razinu umjesto nivoa možete svakodnevno. Još jedan razlog može biti taj što su u srpskom standardu riječi poput vrhnje geografski markirane, odnosno ne koriste se na cijelom jezičkom prostoru, pa zato mnogima ne zvuče kao da su dio srpskog jezika. Kruh, hrenovke i grah zajedničke su riječi, danas češće u zapadnom dijelu srpskog jezičkog prostora, ali ih svakako ima u srpskim dijalektima i veoma su žive i aktivno se upotrebljavaju. Svemu u prilog možemo završiti jednim Njegoševim citatom: Sve se čovjek bruka za čovjekom; gleda majmun sebe u zrcalo – kaže prof. dr Nikolić.

Njegovanje jezika

Zanimljivo je da su Srbi pomenute riječi u većini odbacili smatrajući ih pogrešno hrvatskim, ali bez rezerve prihvataju mnoge anglicizme.

– Srpski jezik, za razliku od recimo slovenačkog, pa i hrvatskog, otvoren je za strane uticaje. Neki od razloga za čuvanje riječi slovenskog porijekla leže u tome da su slovenački i hrvatski narod bili okruženi drugim jezicima, prije svega njemačkim, i da su se na taj način čuvali od asimilacije. Njihovi govori su nekada bili jezici slovenskih naroda Austro-Ugarske, dakle u dugotrajnom kontaktu s njemačkim jezikom. Srpski jezik nije imao takvu vrstu spoljnih faktora koji bi uticali na stepen promena, odnosno priliv novih riječi. Ne treba na silu uvoditi, niti izmišljati nove riječi, ali treba biti oprezan prilikom upotrebe pozajmljenica, posebno u stilovima ili jezičkim situacijama gdje to nije neophodno ili potrebno – kaže sagovornica Blica nedjelje.

Na koji nacin bi trebalo da se njeguje srpski jezik, a da poput Hrvata ne mora, često i na silu, da se izmišljaju novi izrazi za nove pojmove?

– Srpski jezik se njeguje na više načina. Pojedinačno – čitanjem, govorenjem, recitovanjem, ličnim angažovanjem na polju lingvističke kulture, pa i učenjem stranih jezika, jer ste tu suočeni sa prevođenjem i bogatstvom sinonima u različitim jezicima, pa i u svom maternjem. Institucionalno – jezik se čuva jasnom i stabilnom jezičkom politikom, u kojoj partneri treba da budu lingvisti i institucije koje se bave maternjim jezikom i donosioci odluka, koji sprovode jezičku politiku i pružaju potporu jezičkom planiranju, podstičući naučne, obrazovne, kulture institucije, prevodilačke, strukovne, izdavačke organizacije i slično – zaključuje prof. dr Marina Nikolić.

Prethodni članakRadovan Vukoje: Kupujmo domaće, jer imamo vrhunske proizvode
Naredni članakSUTRA POČINJE ZIMA