Nekada je dovoljan samo jedan telefonski poziv da čovjeku vrati nadu. Jedna odluka da promijeni nečiju sudbinu. Jedno dobro djelo da podsjeti da humanost nije nestala.
U vremenu kada su loše vijesti postale svakodnevica, iz Mostara stiže priča koja vraća vjeru u ljude.
Prije pet godina jedan mladi Mostarac pobijedio je opaku bolest. Vjerovao je da je najteži životni period iza njega. Međutim, pojavila se sumnja da se bolest ponovo vratila. Da bi se reagovalo na vrijeme, bio mu je neophodan specijalistički pregled u Zagrebu – jedino mjesto gdje se takva dijagnostika može obaviti. Naime, PET CT/PSMA snimak se ne može uraditi u Mostaru. Aparat postoji u Banjoj Luci, ali nemaju reagenasa.
Cijena pregleda i potrebnih pretraga u Zagrebu je bila veća od 3.500 eura.
Za njega, to je bio nedostižan iznos.
Plata mu je višestruko manja od potrebnog novca, opterećena svakodnevnim životnim troškovima. Kod kuće ga čekaju bolesna majka, nezaposleni brat i maloljetno dijete koje sam odgaja. Kao samohrani otac znao je da mora ostati zdrav kako bi mogao raditi i biti oslonac svojoj porodici.
Kredit nije mogao dobiti. Novac nije imao od koga posuditi, jer nije znao kako bi ga vratio.
“Pomirio sam se s tim da neću otići na pregled. Znao sam da je to možda moja posljednja šansa za liječenje, ali jednostavno nisam imao izlaza”, priča danas.
A onda je zazvonio telefon.
Na drugoj strani bila je vijest koja je promijenila sve.
Jedan Mostarac, koji danas živi i radi u Zagrebu, čuo je za njegovu životnu borbu preko zajedničkih prijatelja. Nije postavljao pitanja, nije tražio objašnjenja, nije želio da se o tome govori.
Samo je rekao da će platiti sve.
Pregledi su ubrzo zakazani. Urađene su neophodne pretrage, a nakon njih određena terapija koja je mladiću dala novu priliku za život.
“Da nisam otišao na taj pregled, vjerovatno bi vrlo brzo bilo prekasno. Ovaj čovjek mi nije dao samo novac. Dao mi je priliku da se liječim, da živim, da budem uz svoje dijete i porodicu. Takva dobrota ne može se ničim vratiti”, kaže sagovornik.
Posebnu zahvalnost uputio je i Kancelariji Republike Srpske u Mostaru, kao i Humanitarnom društvu “Dobrotvor”, čija su pomoć, angažman i susretljivost bili presudni da se sve organizuje u najkraćem roku.
Ni čovjek koji je finansirao liječenje ne želi da se zna njegovo ime.
To, kaže, nije važno.
“Jedino želim da apelujem na sve koji mogu da pogledaju oko sebe i pomognu nekome. Mnogo je ljudi kojima je potrebna ruka spasa. Nekome ono što je nama malo može značiti život. Sve što radim, poželim samo jedno – neka Bog zdravljem i srećom vrati mojoj djeci. Ne želim da se hvalim. Kako kaže stih – Neko to od gore vidi sve”, rekao je Mostarac sa zagrebačkom adresom.
Dodaje da je Mostar oduvijek bio grad u kojem su ljudi jedni drugima otvarali vrata i pružali ruku kada je bilo najteže.
“Ne smijemo dozvoliti da izgubimo tu ljudskost. Nije važno kako se ko zove, kojem narodu pripada ili u kojem dijelu grada živi. Kada je čovjek u nevolji, jedino što je važno jeste da ostanemo ljudi.”
Stari Mostarci često kažu da je “čovjek čovjeku najveće bogatstvo” i da “dobro djelo nikada ne ostaje neuzvraćeno”. Upravo takve priče podsjećaju da se vrijednost jednog grada ne mjeri njegovim ulicama i zgradama, već ljudima koji u njemu žive.
Možda javnost nikada neće saznati ime čovjeka koji je platio liječenje svom sugrađaninu.
Ali ćemo pamtiti ono mnogo važnije – da je nečijim nesebičnim gestom jedan otac dobio novu šansu da odgaja svoje dijete, jedna porodica nadu, a Mostar još jedan razlog da vjeruje kako dobrota nije nestala.
Jer, ponekad nije potrebno učiniti veliko čudo.
Dovoljno je javiti se na telefon, pružiti ruku i nekome promijeniti život.
Možda upravo danas, baš nečije malo može postati nečije – sve.
