Iguman manastira Žitomislić Danilo Pavlović, sveštenik je sa nesumnjivom harizmom i autoritetom, ne samo među svojim vjernicima, već i ljudima drugih vjera i nacija. Iguman Danilo, među prvim sveštenicima, došao je nakon rata u dolinu Neretve gdje je godinama marljivo obnavljao manastir, manastirski kompleks, ali i međuljudske odnose. Saradnja koju ima sa predstavnicima drugih vjerskih zajednica često se uzima kao primjer. Iguman Danilo zbog toga je dobitnik i više nagrada i priznanja.
Povodom Vaskrsa razgovarali smo o ovom velikom prazniku, ali i aktuelnim temama.
Vaskrs je najveći hrišćanski praznik. Kako ga pravoslavni vjernici dočekuju u današnjim vremenima?
-Vaskrs je najveći hrišćanski praznik i praznik pobjede života nad smrću. Isus je radi ljudi pretrpio stradanje i krst i zato uoči Vaskrsa najprije se sjećamo njegovih djela koja se odnose na spasenje svih ljudi, a to je stradanje i smrt na krstu. Prošavši kroz to, on je pobijedio smrt svojim vaskrsnućem. Za ljude koji ne vjeruju Vaskrs takođe ima dobru poruku, jer je to praznik koji svjedoči i poručuje da dobro uvijek pobjeđuje.
Danas se puno govori o univerzalnim porukama dobra. Da li se te poruke žive, da li dolaze do srca ljudi?
-Svako vrijeme u istoriji ima ljude koji su autentični svjedoci dobra. Nekada su ti ljudi u manjini, nekada njihove poruke nisu prepoznate, ali dobro nikad neće ostati sakriveno. Ljudi koji čine dobro možda ne dobivaju satisfakciju odmah, ali će svakako biti prepoznati.
U vremenu apatije i sveopšteg nezadovoljstva, kakve Vi poruke možete poslati vjernici i svim ljudima?
-Stvari kod nas su dosta neizdefinisane za razliku od drugih evropskih zemalja. U BiH se 97 odsto ljudi izjašnjava vjernicima. Ako bi to zaista bilo tako onda bi ova zemlja ličila na raj. U drugim zemljama za koje ćemo mi vrlo često reći da su ateističke i da su odbacili Boga, ti procenti su mnogi manji, ali ono što je tamo prepoznatljivo jeste da ljudi koji se izjašnjavaju kao vjernici redovno idu na bogosluženja i žive po postulatima te vjere koju su odabrali. Kod nas su izmiješani nacionalizam i religijska pripadnost i ljudi se često iz tih pobuda izjašnjavaju da su vjernici. Mislim da bi svi mi vjerski službenici trebali da budemo autentični predstavnici i propovjednici vjerskih postulata. To znači – čovjek koji vjeruje u Boga trebao bi da tu svoju vjeru u Boga pokazuje u odnosu prema drugom čovjeku. Nigdje nema više korupcije, mita, zakidanja plata radnicima, raznih nepravilnosti. Mislim da bi trebali da utičemo na naše društvo da živimo po osnovnim postulatima vjere i da moramo biti saosjećajni prema patnji drugih ljudi.
Dotakli ste se situacije u BiH, iz koje odlazi sve više ljudi zbog stvari koje ste upravo naveli, kakva je situacija kada je u pitanju život Srba u Mostaru i dolini Neretve?
-Fenomen odlaska ljudi iz naše zemlje očigledno nije vezan za nacionalnu pripadnost. Svjedoci smo da mnogo ljudi odlazi. Mnogo ljudi je napustilo i Mostar i potražilo svoju sreću u drugim zemljama. To nisu ljudi koji su bez posla i materijalna situacija nije osnovni motiv. Ljudi napuštaju ovu zemlju zato što u njoj nisu sigurni, zato što ne vide srećniju budućnost i nemaju sigurnost. Novinari me često pitaju šta bih poručio ljudima- da li da ostanu ili napuste BiH. Vrlo je teško odgovoriti na to pitanje, jer ljudi samo moraju da donesu odluku šta će sa svojim životom. Ljudi koji upravljaju ovom zemljom bi trebalo da se pozabave tim pitanjem, a svi mi koji smo odlučili da ostanemo ovdje da učinimo da život u našoj zemlji bude bolji.
Što se tiče života srpske zajednice to je takođe kompleksno pitanje. Srbi koji su se vratili u Mostar odlučili su da žive ovdje u punom kapacitetu i to su pokazali. Imamo generaciju koja se već rodila ovdje poslije rata, ljudi koji su odrasli u Mostaru u poslijeratnom periodu. Problemi su nezaposlenost, nezastupljenost Srba u institucijama. Ima mnogo nepravilnosti. Naročito je problem sa političkim predstavnicima Srba u Gradu Mostaru i Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Mislim da u narednom periodu moramo snažnije vršiti pritisak na vladajuće stranke da ne imenuju Srbe iz svojih stranaka, već Srbe koji su autentični predstavnici srpske zajednice. To opet ne umanjuje odgovornost srpske zajednice da se ozbiljno postavi po tom pitanju i da predlaže ozbiljne ljude na takve aukcije.
Neizostavno pitanje je i ono oko međureligijske saradnje u Mostaru. Vaša saradnja s predstavnicima Katoličke crkve i Islamske zajednice često se spominje kao primjer dobre saradnje vjerskih zajednica. Da li se to reflektuje i na vjernike?
-Iako ne postoji zvanična međureligijska saradnja u Mostaru, postoji odlična neformalna saradnja. Imamo izvanredne odnose sa velikim brojem katoličkih svećenika, ali ipak moram izdvojiti saradnju sa fra Ikom Skokom koja traje godinama. Prava je sreća da je na čelo Islamske zajednice u Mostaru došao Salem efendija Dedović, čovjek koji je uvijek bio otvoren za dijalog. Imamo dobre odnose i narod to dobro prepoznaje. Ljudi to lijepo prihvataju i onda su i sami spremni na saradnju. Nema više Bogova, svi vjerujemo u istog Boga i na tome trebamo graditi jedinstvo. Trebamo vjerovati u dobrotu među ljudima i poštovati drugog čovjeka.
