”Svi smo dijelili isti povratnički status: porušene crkve – zapaljene kuće, loši uslovi života, ali u svima nama plamtila je jedna želja – da sve to obnovimo i živimo ovdje dostojanstveno. Svako novorođeno dijete i krštenje za mene su bili jasne Božije poruke da moramo opstati. Danas kad se osvrnemo oko sebe vidimo da se mnogo toga uradilo”, naglašava otac Danilo.
MOSTAR – Aprila, sada već daleke 2002. , tada mladi monah Danilo Pavlović stiže u manastir Žitomislić, porušen do temelja, kao što je bilo i sve srpsko u dolini Neretve.
Danas manastir u Žitu svijetli poput bisera i mjesto je susreta mnogih. Život pravoslavne zajednice obnovljen je, baš kao i skoro sve bogomolje od Čapljine do Konjica za šta ogromne zasluge ima upravo Danilo Pavlović, iguman manastira.
”Proteklo je petnaest godina od kako sam došao u Manastir Žitomislić koji je tada bio strašna ruševina. Ništa manje strašno izgledala je hrpa kamenja porušene Saborne crkve, a ostale crkve od Konjica do Mostara bile su zapaljene, razrušene i devastirane. U mostarskoj Staroj crkvi koja je jedina imala krov vrata i prozore služili smo svake nedelje sa malom grupom vjernika, ljudi koji su ostali u Mostaru i na sopstvenoj koži osjetili najteže posljedice rata. U ostalim crkvama gdje bi služili, nosili smo sa sobom svu potrebnu opremu za bogosluženje i uvijek bi izlazili prašnjave obuće”, prisjeća se iguman Danilo.
Srbi su tada počeli da se vraćaju u dolinu Neretve i uvijek ga je radovao susret sa mladim ljudima i djecom. Bilo je to vrijeme velikih odluka ljudi koji su se vratili, velike vjere i upornosti za opstankom.
”Svi smo dijelili isti povratnički status: porušene crkve – zapaljene kuće, loši uslovi života, ali u svima nama plamtila je jedna želja – da sve to obnovimo i živimo ovdje dostojanstveno. Svako novorođeno dijete i krštenje za mene su bili jasne Božije poruke da moramo opstati. Danas kad se osvrnemo oko sebe vidimo da se mnogo toga uradilo”, naglašava otac Danilo.
Obnovljen je manastir Žitomislić, te crkve u Čapljini, Konjicu, mostarskim naseljima Bijelo polje i Blagaj, dok je obnova Saborne crkve u toku. Obnovljene su mnoge kuće i cijela sela.
”Naša sela su mahom obnovljena, a u njima trudom povratnika crkve ponovo uspostavljene i obnovljene, čini mi se svaka je ljepša nego što je bila. Vjenčao sam brojne parove, krstio njihovu djecu i dirljivo mi je kada vidim kako su sada to već odrasli cure i momci”, dodaje.
Pored svega toga, trebalo je ponovo sagraditi i porušene odnose s ljudima drugih vjera i nacija, što je tada izgledalo gotovo nemoguće.
Kada je 2002. godine stupio na mostarsko tlo shvatio je kako je došao čas da sve ovo u šta je vjerovao od najranije mladosti treba da sprovede u djelo.
”Sjećam se bilo je vrijeme Božića i riješio sam da odem u katedralu na ponoćnu misu. Sveštenstvo je mojim dolaskom bilo zatečeno, ali je narod oduševljeno odreagovao. Nakon toga katolički sveštenici počeli su da dolaze na naša bogosluženja i evo danas je to postala uobičajena stvar. Franjevački samostan u Mostaru i naš manastir saradjuju zahvaljujući doskorašnjem gvardijanu i velikom trudbeniku na istom polju dijaloga, fra Iku Skoki. Što se Islamske Zajednice tiče takođe sarađujemo sa velikim povjerenjem i međusobnim uvažavanjem. U brojnim projektima veliku podršku i stub činio nam je tadašnji glavni imam, a današnji mostarski muftija uvaženi Salem efendija Dedović, koji svojom staloženošću i prirodnom od Boga darovanom mu mudrošću daje poseban ton našoj saradnji, koja je iskrena, ljudska i prijateljska” priča iguman.
Sa tugom spominje i Ernu Danon Cipra koja je vodila jevrejsku zajednicu i svima bila snažan oslonac, a koja se upokojila prije nekoliko mjeseci.
Zbog svega navedenog Iguman Danilo nedavno je za međureligijski dijalog nagrađen ”Večernjakovim pečatom”.
”Ovo je jedno od mojih osnovnih uvjerenja a samim tim i ključna oblast moga djelovanja u proteklih osamnaest godina koliko sam sveštenik. Dijalog je osnova komunikacije medju ljudima a graditi medjureligijski dijalog smatram svetom i jevanđelskom djelatnošću”, kaže Danilo.
U BiH koja je opterećena ratnom prošlošću veoma je teško uspostavljati povjerenje, brisati predrasude, izlaziti iz okvira samodovoljnosti. Zato smatra da je jako važno biti otvoren prema svakom čovjeku i pristupati mu sa velikim povjerenjem.
”Za ovakav stav imamo prototip u Hristovoj ličnosti i njegovom pristupu prema ljudima. On bezgraničnom i božanskom ljubavlju grli svako ljudsko biće. Upravo Hristos postavlja temelje za sve ono što danas nazivamo borbom za ljudska prava i jednakost. On uspostavlja istinski dijalog, podjednako sa ženama i muškarcima, grešnicima i onima koji sebe takvim ne smatraju, obrazovanima i neobrazovanima. Za Njega nacionalna pripadnost nikome ne garantuje superiornost nad drugima, On podiže potlačene, isceljuje bolesne, brine se za siromašne. Stoga mi koji propovjedamo Hristovu nauku nemamo drugog puta osim ovoga koji nam je pokazan i posvjedočen”, poručuje iguman Danilo.
Ne misli da je uradio nešto posebno osim što je radio svoj posao.
Poznati franjevac i profesor na Filozofskom fakultetu u Mostru fra Iko Skoko kaže da je iguman Danilo čovjek dijaloga, tolerancije i mira. ”Unio je svojim dolaskom u dolinu Neretve oživljavanje međureligijskog dijaloga. Svojom širinom posmatranja događaja, čovjek je koji okuplja”, navodi fra Iko.
Muftija Dedović ističe da je iguman Danilo čovjek mira i izgradnje mostova među ljudima. ”On je mirotvorac i graditelj mostova i saradnje. Zadovoljstvo je imat takve ljude i kao saradnike i kao prijatelje”, kaže muftija Dedović.
Iguman Danilo zamonašio se 1999. godine u manastiru Tvrdoš gdje je došao iz Vršca po završetku školovanja. Od 2002. je iguman manastira Žitomislić u kome sada boravi šestočano bratstvo.
Manastir Žitomislić je u današnjem obliku sagrađen 1566. godine u isto vrijeme kada i Stari most u Mostaru, a postoje dokazi da je sagrađen i ranije.
Porušen je do temelja 1992. godine, a njegova obnova počela je 2002. godine i završena je 2005. godine, kada ga je osveštao blaženopočivši patrijarh srpski Pavle.
Manastir Žitomilić nalazi se na pola puta između Mostara i Čapljine u istoimenom mjestu. Jedan je od najstarijih i najznačajnijih pravoslavnih manastira u BiH i proglašen je za nacionalni spomenik.
Tekst: Sanja Bjelica Šagovnović
Foto: Luka Kurilić
