Na slavu manastira Žitomislić Blagovijesti, 7. aprila 2005. godine osvećen je obnovljeni manastir Žitomisilić, koji je u posljednjem ratu, zapaljen, miniran i porušen do temelja. Osveštao ga je blaženopočivši patrijarh srpski Pavle sa svim episkopima Srpske pravoslavne crkve. Bio je to najveći događaj za srpski narod u dolini Neretve, nakon rata i simbol nade za narod koji se vraćao na svoja porušena ognjišta. Sutra, na Blagovijesti, manastir Žitomisilić proslavlja dvadeset godina od obnove.
Manastir Žitomislić sagrađen je 1566. godine, iste godine kada i Stari most u Mostaru. Zadužbina je porodice Miloradovića, koja je 1566. godine od nevesinjskog kadije dobila dozvolu za obnavljanje manastira, što ukazuje da je na tom mjestu i ranije postojao hram. Od tada do danas manastir Žitomislić je najznačajniji duhovni i kulturni centar pravoslavnih vjernika u Hercegovini. U njemu je 1848. godine otvorena prva bogoslovska škola u BiH, a kasnije škola za opismenjavanje srpske djece. Manastir je nakon obnove 2005. godine proglašen za nacionalni spomenik BiH. Manastir je posvećen Blagovještenju Presvete Bogorodice i nalazi se u mjestu Žitomislići, dvadesetak kilometara južno od Mostara, na lijevoj obali Neretve.
Iguman manastira Žitomisilić, arhimandrit Danilo Pavlović došao je 2002. godine u Žitomsilić na ruševine i zajedno sa sabraćom, koji su i danas bratstvo manastira, Lazarom i Konstantinom, dizao kamen po kamen manastira Žitomsilić, ali i ostalih porušenih svetinja u dolini Neretve. Dizao se iz pepela i manastir i život ljudi, a 2005. bio je ”Vaskrs Žitomislića”.
Iguman Danilo u intervjuu za Top Portal govori o obnovi i životu u manastiru Žitomsilić i dolini Nereteve. Iako je bilo sve razrušeno, iako je bilo teško, iguman ističe, da se uvijek osjećalo da je ovo mjesto sveto i da je tu milost Presvete Bogorodice i Mučenika Žitomislićkih.
Razgovarala: Sanja Bjelica Šagovnović
Dvadeset je godina od obnove i osvećenja manastira Žitomislić. Igumane, možete li se prisjetiti kako je sve izgledalo prije više od dvadeset godina? Kako je bilo kada ste došli ovdje?
To je više od dvadeset godina. Mi smo došli ovdje u aprilu 2002. i počeli sa rekonstrukcijom i raščišćavanjem manastira. Nabavljena su prva sredstva. U aprilu 2002. godine ja preuzimam manastir i postajem iguman. Pošto nije bilo smještaja, jer je svaka crkva tada bila porušena u dolini Neretve dolazili smo iz Tvrdoša, a u decembru smo iznajmili stan u Mostaru i otpočeli da živimo ovdje. Preuzeli smo parohiju mostarsku i konjičku i iz Mostara pratili radove. Te 2003. se počelo zidati i u junu 2003. smo već bili obnovili jedan dio konaka i preselili se u zgradu nekadašnje škole. Od 2003. do 2005. su bili najveći radovi. Radove je vodio Zavod za zaštitu spomenika iz Banja Luke, naravno i federalni Zavod za zaštitu spomenika. Novac koji smo dobili darovao je biznismen porijeklom iz Stoca, Vuk Hamović i od tog novca je izgrađena crkva. Onda su počela pristizati i druga sredstva od vlada Republike Srpske i Srbije i drugih donatora, tako da smo obnovili crkvu, stari konak i zgradu stare škole u prvom dijelu obnove. U maju 2005. godine je bilo zakazano osvećenje manastira. Tadašnji vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije je zatražio od patrijarha Pavla da Arhijerejski sabor otpočne tog 5.maja 2005. u Manastiru Žitomislić.
Kakao se dogodilo upravo to da vi lično dođete u Manastir Žitomislić?
Ja sam zamonašen 1999. u Manastiru Tvrdoš i bio sam starješina Saborne crkve u Trebinju. Vladika je imao dilemu koga da pošalje u Žitomislić. Bilo je neizvjesno kako će sve to biti i nije želio da ikome to nametne. Ja sam do tada više puta dolazio u Žitomislić i služio na ruševinama, služio u Mostaru u Staroj crkvi i Metkoviću na porušenoj crkvi. Meni je Žitomislić već tada ostavio snažan utisak. Ja sam tada ponudio vladici to i rekao da ako ima dilemu, ja preuzimam to i ići ću u Žitomislić. To je bila moja želja i bilo mi je izazovno da ovdje otpočnem obnovu. Sa mnom su došli otac Lazar i otac Konstantin i sva trojica smo od početka ovdje.
Bratstvo Manastira Žitomsilić
Manastir se dizao iz pepela i zidao kamen po kamen isto kao što je i građen. Koliko je bilo teško?
Ovo je jedan veliki projekt zato što je manastir obnovljen baš onako kako ga opisuje Aneks 8. Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno Zakon o rekonstrukciji nacionalnih spomenika, odnosno baš da mora biti od istog materijala i građen istom tehnologijom gradnje. Sav stari kamen koji je nađen na ruševini je vraćen na mjesto. Zato je godinu dana trajalo raščišćavanje ruševine, stručnjaci Zavoda zapisivali su i numerisali svaki kamen i vraćali ga bukvalno na prvobitni položaj. Ova crkva i manastirski kompleks su vraćeni u prvobitni izgled kakav je imao. Danas turistima izgleda nevjerovatno da je manastir bio porušen, jer je obnovljen u toj mjeri da izgleda da nikada nije rušen kontinuitet njegovog postojanja.
Manastir je porušen u junu 1992. godine, ali je dio manastirskog blaga, umjetnina i svetinja spašen. Kako je bilo tih dana kada su monahinje napustile manastir?
Manastir je srušen u junu 1992. Ovdje su živjele sestre monahinje koje su živjele od 60-tih godina prošlog vijeka i oživjele manastir, jer je monaštvo u Drugom svjetskom ratu ubijeno. One su obnovile manastir i bile su do kraja. Pred rat su nevoljno evakuisane u manastir Tvrdoš i manastir Dobrićevo. Uspjele su da sačuvaju umjetnine, rukopisne knjige, ikone koje su neprocjenjive vrijednosti. Rukopisne knjige su iz 14. vijeka, a najstarija ikona u Muzeju Žitomislić je iz 16. vijeka. Zahvaljujući njima mi ih danas imamo u muzeju. Manastir je nakon njihovog odlaska najprije bio opljačkan i zapaljen i onda miniran i do temelja porušen. Imamo čak i jedan video zapis koji svjedoči o tome kako vojska ulazi u Manastir i počinje da ga pali.
Dolazimo do dana osvećenja Manastira. To je bio veliki dan, ne samo za Manastir, već i za cijeli pravoslavni narod u dolini Neretve. Osvećenje je održano pod sloganom ”Vaskrs Žitomislića”. Možete li se prisjetili toga dana?
Te 2005. u maju je bio zakazan događaj osvećenja i to je bio prvi veliki crkveni događaj koji se tiče Srba ovdje. Bilo je nevjerovatno i zamisliti da se to događa. Bilo je nekoliko hiljada ljudi iz cijele Hercegovine koji su sa oduševljenjem prihvatali činjenicu da je manastir obnovljen. Služio je patrijarh Pavle sa svim episkopima Srpske pravoslavne crkve. Bilo je Predsjedništvo BiH, predsjednik Republike Srbije, predsjednik Republike Srpske, ministri, diplomatski kor i svi značajni ljudi. Taj događaj je ostao upamćen kao veliki i jak impuls ljudima da ostanu na svojim ognjištima i da se vrate. Povratak je počeo 1998. a značajniji nakon toga 2005. i dalje. Naš povratak ovdje je bila poruka ljudima, sigurnost i signal da je Crkva tu i da podržava povratak.
Dolaskom Crkve i Vas ovdje, krenuo je značajniji povratak. Iz Žitomislića su obnavljane sve svetinje na području Mostara. Kako je tada bilo i možete li povući paralelu između toga kako je bilo tada i kako je danas s obzirom da tada ni iz Republike Srpske nije bilo političke podrške za povratak, a Srbi ni ovdje nisu bili dočekani raširenih ruku?
Tadašnja vlast u Republici Srpskoj nije blagonaklono gledala na to da se ljudi vraćaju, nosila se ta stigma o izdaji. Međutim, ljudi su vrlo hrabro krenuli da se vraćaju na svoja ognjišta. Ono što treba napomenuti jeste da su kao i crkve bile porušene sve srpske kuće u Mostaru i okolini. Bila su porušena i uništena cijela sela. Ljudi su se vraćali u jednu prostoriju ili garažu i živjeli u vrlo teškim uslovima. Ljudi iz takvih uslova su došli dotle da su obnovili svoje domove. To nije lako. Ljudi su se vraćali i prolazili kroz taj proces. Radovali smo se kada neko dobije vodu ili struju ili popravi kupatilo. Zajedno sa narodom smo prošli sve to. Tako je bilo od Metkovića do Konjica. Mi smo odavde opsluživali Sabornu crkvu i to je bio značajna zajednica koja se okupljala. Ljudi su se okupljali oko crkve i jako voljeli svoju crkvu i okupljali se oko nje. Nedelja je bila jako lijepa u mostarskoj Staroj crkvi. Ona je od početka bila puna vjernika. Crkva u Bijelom polju je bila minirana, a oltar otvoren. Ona je služila kao nekakav bunker. I ta crkva je bila u jako lošem stanju. Ljudi su u početku bili jako uplašeni i nepovjerljivi i nisu znali kako će se situacija odvijati, ali malo po malo smo stali na svoje noge. U Potocima se javila inicijativa od mlađih ljudi koji su zatražili da otpočnemo sa obnovom. Iz ničega smo krenuli raščišćavati parohijski dom i crkvu. Danas u Potocima imamo sjajnu zajednicu ljudi i jako obnovljenu crkvu i dom. Od tada je išla Čapljina, Blagaj i sve je bilo u istom stanju, ali je postojala snažna volja ljudi da se ovdje živi normalno i mislim da smo mi u dobroj mjeri uspjeli da se vratimo i da dobijemo neki status u ovom gradu.
Iz Žitomislića se počela obnavljati i Saborna crkva, ovdje je održana velika donatorska večera 2008. godine?.
Saborna crkva je najveći i najizazovniji projekat i njena ruševina je bila velika. Obnovljena je stara crkva sredstvima Njemačke ambasade, a onda i Vladičanski dvor u sklopu obnove Starog mosta. Ovdje u Žitomisliću, 2008. godine je održana donatorska večera gdje su skupljena značajna sredstva za početak obnove Saborne crkve i ta donatorska večera je opet bila veliki događaj koji je okupio značajne ljude. Bilo je značajano što su prikupljena sredstva ali i što se priča o obnovi Saborne crkve podigla na veliki nivo. Od tada je Saborna crkva počela da se raščišćava i obnavlja. Njena obnova na žalost još nije završen, ali se nadamo da ćemo se i tome radovati ubrzo. Njena obnova je svakako značajna, jer je Saborna crkva nama svima značajna, ne samo što je katedralna crkva već i što je jedan simbol grada i svjedoči o našem nekadašnjem postojanju ovdje i tome koliko je srpska zajednica bila jaka i moćna da podigne takvu crkvu. U to vrijeme je bila najveća crkva na Balkanu. U BiH sigurno najveća. Mi smo bili zajednica koja je mogla da izgradi takav objekat i zato je na nama da je obnovimo ponovo i da ona zasija ponovo u svome punom sjaju.
Gradeći život crkve i povratnika ovdje gradili ste i život sa drugim vjerskim zajednicama ovdje, čini se jako uspješno?
Meni je bilo bitno da se naši ljudi osjećaju ovdje kao u svojoj kući, da ovaj manastir bude njihova kuća i da se osjećaju sigurno i mislim da se tako i osjećaju, ne samo žitelji Žitomislića nego svi koji ovdje dođu. Isto tako nam je bilo bitno da uspostavimo dobre odnose sa drugim vjerskim zajednicama i zato smo odmah počeli komunikaciju sa katoličkim sveštenstvom, naročito sa umirovljenim biskupom Ratkom Perićem, ali ništa manju saradnju sa Islamskom vjerskom zajednicom tako da smo mi i sa prijašnjim muftijom i vjerskim službenicima uspostavili komunikaciju. To je postalo vidljivo. Mislim da je taj međureligijski dijalog ovdje u Mostaru i Hercegovini značajniji nego što je to bilo organizovano na državnom nivou. Mislim da Međureligijsko vijeće danas ne funkcioniše u punom kapacitetu nažalost. Mi ništa ovdje nismo formalno imali nego smo jednostavno zahvaljujući ljudima koji su iskazali volju za saradnjom uspjeli. Jako je bitno da vjernici sve tri vjerske zajednice to doživljavaju sa oduševljenjem. Svaki moj odlazak u Katoličku crkvu za Božić ili Vaskrs to doživljavaju sa oduševljenjem i ovdje kada naši vjernici vide katoličke sveštenike bude im drago. Ljudi imaju kapacitet za dijalog i normalan suživot, jer to nije nešto što je došlo sa strane ili je neki veliki projekat, to je ono što ljudi imaju u sebi i znaju da žive jedni kraj drugih.
Prije četiri godine otvoren je Muzej Manastira Žitomislić u kome je smještena velika i značajna riznica. Možete li javnost još jednom podsjetiti koju vrijednost čuva Muzej Žitomsilić.
Manastir Žitomislić ima veliku i značajnu riznicu. To je jedna od tri velike riznice u BiH. Jedna je u Sarajevu, jedna u Tuzli i jedna ovdje. U našoj riznici su ikone iz tri grupe. Ikone srpskih autora, grčkih i ruskih. Najstarija ikona je iz 16. vijeka. One su vrlo značajne i umjetnički vrijedne, ali pokazuje i da su naši monasi ovdje, a bilo je 50 generacija, ja sam pedeseti iguman ovdje, imali dobre veze sa Rusijom, Svetom gorom, Jerusalimom. Imamo rukopisne knjige iz 14. vijeka što potvrđuje da je ovaj manastir u 16. vijeku obnovljen i da je postojao mnogo ranije. To je nešto što u BiH nije uobičajeno i zato ovaj muzej ima svoju vrijednost, jer on čuva nacionalno blago BiH. To je zaštićena pokretna imovina, ali je i vlasništvo našeg manastira i crkve i to govori o našem vjekovnom postojanju ovdje. Kada dođe neko od stranaca bude fasciniran šta imamo.
Podsjećam da smo Muzej Žitomsilić osnovali 2019 godine i onda je počela kriza sa koronom i 2021. smo osnovali Fondaciju Muzej Manastira Žitomislić s namjerom da se u njemu događa i kulturni život. Već tri godine svaki mjesec imamo bar po jedan kulturni događaj. To su izložbe, promocije knjiga, okrugli stolovi, tribine, imali smo i pozorišnu predstavu. Radimo sa sva tri naroda ovdje. Imamo i potpisanu saradnju sa Nikšićem. Radili smo i sa Splitom. Izašli smo izvan granica BiH, a nosili smo našu izložbu i u Beč.
Kakav je danas položaj manastira s obzirom da je postao ne samo vjerski već i turistički centar i mjesto okupljanja Srba iz doline Neretve?
Manastir je prepoznat kao mjesto gdje ljudi rado dolaze. Naš narod doživljava ovo kao njihovo mjesto. Svjedoci smo toga i da imamo mnogo prijatelja koji su drugih vjera koji ovdje rado dolaze. U turističkom smislu ovo je značajna destinacija. Mislim da smo imali preko 18.000 posjetilaca prošle godine. Na magistralnom smo putu. Blizu je Mostar, Međugorje i more. Ljudi od maja do kraja oktobra ovdje svraćaju. Imamo organizovane ljude koji rade na dočeku turista. To je značajna grana kojom se manastir bavi. Imamo veliki vinograd od 6.5 hektara i oko 500 posađenih maslina. To je još jedna djelatnost kojom namjeravamo da se bavimo.
BiH je složena, a Mostar možda najsloženiji grad u BiH. Kompleksniji je možda što žive sva tri naroda na jednom mjestu. Srbi su mala zajednica ovdje. Tužno mi je da kažem povratnika, jer smo mi svoji na svome ovdje i imamo već generacije koje su se poslije rata ovdje rodile, odškolovale i sada se vjenčavaju. Mi nismo velika zajednica. Imamo mnogo problema u smislu ekonomskog opstanka, zapošljavanja i nezastupljenosti Srba u institucijama, jezika, obrazovanja…Ipak mi ovdje postojimo i svoji smo na svome. Niko od ljudi nema dilemu zbog toga što se vratio. Značajna je ta veza našeg naroda sa svojom crkvom. Svjesni su svoga identiteta na fini način koji nije agresivan, ali u isto vrijeme niko nema dilemu o tome ko je i šta je.
