Nema srpskog autora, od 1892. godine kome ne predstavlja čast da u čuvenom Kolu i prepoznatljivim plavim koricama najstarijeg srpskog izdavača ugleda svoju knjigu.
To što se moja knjiga “Starostavna knjiga Petra Kočića” pojavila u ovoj ediciji, svečani je trenutak u mom dosadašnjem proučavanju, prezentovanju i predavanju srpske književnosti. U kulturi čije bitno obilježje nije kontinuitet, 781 knjiga, a ona čiji sam ja autor označena je ovim brojem, predstavlja tradiciju dostojnu pažnje i poštovanja. Pišući u jednom radu o srpskim piscima iz Bosne i Hercegovine čija djela su objavljena u plavim koricama, nepogrešivo osjećam u kakvom sam se društvu našao, u kome, gajim nadu da je tako – kao naglašeno neskroman čovjek – nisam uljez.
Imao sam prijatnu obavezu da za Zadrugino Kolo, 2023. godine, priredim knjigu izabranih pripovjedačkih ostvarenja krajiškog pisca Đure Damjanovića, najbližeg srodnika i najdirektnijeg nastavljača Petra Kočića i Branka Ćopića. Srpskim piscima iz Bosne i Hercegovine objavljivanje knjige u Zadruzi bila je specijalna vrsta priznanja. Reprezentativni izbor iz pripovjedačkog opusa Petra Kočića pod naslovom “S planine i ispod planine”, objavljen je 1907. godine u Kolu Srpske književne zadruge.
Smatram da nije neumjesno da ovom prilikom, i kao član Upravnog odbora Srpske književne zadruge, kažem: srpska književnost koja nastaje izvan prostora današnje Srbije sve više je zastupljena u izdanjima ove srpske kuće, što je živa potvrda njene integralne nacionalne kulturne orijentacije, one koju su njeni osnivači ugradili u njene temelje. U posljednjih desetak godina bavio sam se proučavanjem i reizdavanjem književnog djela Petra Kočića. Započeo sam ovaj rad istraživanjem bogate recepcije o ovom piscu, posebno one časopisne, a zatim sam sačinio i tematski zbornik o našem piscu, u kojem sam napravio strogu selekciju radova, a zatim ukazao na glavne interpretativne putanje. O Kočiću se još za njegovog nedugog života, i kratkog stvaralačkog vijeka, više pisalo nego što je on sam napisao. On je suštinski bio pisac jedne knjige. Već u osvrtu na prvu Kočićevu zbirku pripovjedaka iz 1902. godine, Jovan Skerlić je markirao gotovo sve glavne vrline njegove poetike i estetike. U brojnim tekstovima prvi ljudi srpske nauke o književnosti dvadesetog vijeka iznosili su dragocjene uvide o djelu ovoga pisca, nerijetko se, međutim, isticalo i ono što je već davno uočeno. Trudio sam se u ovih jedanaest radova o Kočiću da ne kucam na otvorena vrata, da na drugi način ne ponavljam ono što je već rečeno.
Isticao sam da je sloboda najčešća riječ koja se u Knjizi Petra Kočića upotrebljava. Ova riječ nije književni motiv, već temeljna etička kategorija, vrijednost kojoj se bezuslovno služi. Kod našeg pisca sloboda je prevashodno značila slobodu njegovog porobljenog naroda u Bosni i Hercegovini. Svi njegovi junaci, komični i tragični, prije svega su slobodni ljudi. Ne znam za srpskog pisca, osim najvećeg, Petra Petrovića Njegoša, kod koga je ova riječ učestalija i važnija. Istinu, slobodu i otadžbinu vidio sam kao sveto trojstvo koje je iznad svega drugog kod ovog srpskog pisca. Kočić je pripadao onim stvaraocima kod kojih književnost nije bila apartna činjenica, već vid ljudske djelatnosti kojom se posvećuje najvišim životnim vrijednostima.
Neobičan je bio književni postupak kod Kočića. Ovjekovječio je svoje zemljake, od kojih su ga mnogi, poput čuvenog Davida Štrpca, nadživjeli. Kada je Milan Karanović u “Politici”, tridesetih godina dvadesetog vijeka objavio tekst pod naslovom “Pomrle ličnosti Kočićevih pripovjedaka”, književnom tumaču nije preostalo drugo nego da se začudno ne zapita: da li je riječ o beletrizaciji stvarnosti ili postvarenju fikcije.
Opsjednut pričanjem tvorac jednog od najvećih pričala u srpskoj književnosti, Simeuna Đaka, Kočić je u priči vidio sakralizaciju pamtiteljstva kao uslova opstanka svoga naroda. Tako je oživio usmenu riječ i zavičajni jezik, da se neukima može učiniti da on i nije bio ništa drugo nego zapisivač, a u pitanju je, zapravo, najviše pripovjedačko majstorstvo. Kroz starostavnu riječ, čudesnim moćima srpskog jezika, njegovo pamtiteljstvo je oslonac nalazilo u srpskom srednjovjekovlju i Kosovu kao ključnoj tački nacionalnog bića. Istovremeno, Kočićeva usmenost tražila je svoje jemstvo i u pismenosti, pa njegovi junaci imaju veliko povjerenje u knjigu i pisanu riječ.
U bogatoj slojevitosti svoje umjetničke riječi, Kočić je spajao i ono što je prividno nespojivo. U legendarni okvir, u mejdane Simeuna Đaka, utisnuo je oporu stvarnost svoje epohe, mirio je usmenost sa pisanošću, ali i Simeuna sa podrivačem njegovih zanosa, onim iza kace, koji nesputanoj mašti određuje zemaljski kroj. Kad se njih dvojica izmire na kraju čudesne priče “Rakijo, majko”, to je jedan od najupečatljivijih momenata Kočićevog pripovjedačkog univerzuma. Mire se drevnost i savremenost, stvarnost i fikcija, suština priče i istina života.
Na kraju “Starostavne knjige Petra Kočića” nalazi se tekst “Biografija jednog slobodoljublja”, detaljan pregled života i rada ovog pisca. Kočić spada u onu vrstu pisaca bez čije biografije je nemoguće razumjeti njegovo djelo. U onome što je do sada o njemu napisano jedna ovakva cjelovita biografija je upadljivo nedostajala. Tako je ova knjiga po svojoj sadržini ispala naglašeno starinska, posvećena životu, djelu i recepciji Petra Kočića. Ja je i ne doživljavam kao naučnu, iako više od pola radova ima naučnu aparaturu. Nisam pristao na olakšice naučnog pristupa, smatrajući da se izvornim pripovjedačima u kakve spada Kočić i ne može čestito približiti visokom učenošću teorijskih apstrakcija. Ako se način spoznaje neizostavno mora prilagoditi predmetu spoznavanja, kako nas je učio veliki Nikola Milošević, onda “zorli kabaste” teorijske konstrukcije, ne pristaju uz Petra Kočića.
Ima još jedan razlog zbog kojeg je ova knjiga za mene iznimno važna, više od onog što svaka knjiga znači svome autoru. Ona je posvećena posljednjoj suzi moje supruge Danke, suzi koja nije puštana zbog preranog odlaska, već zbog naše Ive i mene. Pred tim podvigom ostaću udivljen dok sam živ, a ova posveta je samo skromni izraz poštovanja prema onima koji su bili bolji od nas.
