Portal RTS-a objavio je zanimljiv tekst koji prenosimo u cjelosti.
Prošle nedjelje, listao sam Pravopis bosanskoga jezika za osnovne i srednje škole i Pravopis crnogorskoga jezika…
BOSANSKI 1. Bosanski jezik je termin koji ne priznaju jezički stručnjaci u Beogradu, a mislim da je slična situacija i u Zagrebu. A koje je glavno obilježje tog jezičkog idioma? U tački 155 Pravopisa bosanskoga jezika stoji da su „riječi iz arapskog, perzijskog i turskog jezika najbrojnije posuđenice u bosanskome jeziku…“.
A to su: mosur (kalem), fara (radost), devar (islamski vjerski običaj po kojem se povodom nečije smrti novcem dariva sirotinja za otkup pokojnikove duše), hutba (propovijed petkom i za bajram), tekbir (u islamu učenje odnosno izgovaranje u više navrata Alahu-ekber), tešdid (označava udvostručene konsonante u arapskom jeziku)…
A šta je zajedničko svim ovim riječima? Arhaične su, u medijima ih nema, već uglavnom u verskim tekstovima. Samo onaj ko živi u sadašnjosti može otići u budućnost. Ko živi u prošlosti tamo i ostaje.
BOSANSKI 2. Koje su još reči ušle u građu Pravopisa bosanskoga jezika? One pocrpene iz dela pisaca poznatih po biranom jeziku i stilu: Meše Selimovića, Skendera Kulenovića, Ćamila Sijarića, Asima Pece…
Lepo. Samo, zar to nisu srpski pisci? Primeri iz njihovih dela nalaze se i u Pravopisu srpskoga jezika. Kojim jezikom su govorili? Zar je Asim Peco, nekada profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, pisao na bosanskom?
Ovde nemamo samo jednu istinu: naša je samo jedna od istina.
BOSANSKI 3. Bosanski se u nečemu razilazi od srpskog (a mislim i od hrvatskog) jezika. Na primjer, u promjeni romanskih ličnih imena: u nominativu će biti Petrarca, u genitivu Petrarke, a prisvojni pridjev će glasiti Petrarkin. Original se čuva u osnovnom obliku, a u kosim padežima i u prisvojnom pridevu piše se kao što se govori. Pa gdje to još ima?
Kod Vuka Stefanovića Karadžića. U prevodu Novog zavjeta, u nominativu stoji Isus Hristos (prezime samo donekle adaptirano, ostao grčki sufiks), u zavisnim padežima je Hrista, Hristu, a prisvojni pridjev glasi Hristov. Zašto?
Ne prevodi se sveto ime kada je u osnovnom obliku. Tako je bar u srpskom. A Petrarka, ma koliko veliki pjesnik, nije proglašen za sveca.
CRNOGORSKI 1. I crnogorski jezik sa svojim pravopisom izaziva kontroverze. U tom pravopisu, u četvrtom od devet Pravopisnih načela stoji sljedeće: „Opštecrnogorski fonemi ć, đ, ć (umekšano s), z’ (umekšano z), nastali jekavskim jotovanjem, dio su crnogorske standardnojezičke norme.“
Srpski lingvista Sreto Tanasić tvrdi da je glas ć raširen na cjelokupnom ijekavskom području srpskoga jezika. Isto je i sa glasom đ u reči đed.
Zato je besmisleno vraćati se dijalektima da bi se utvrdila posebnost jezika, jer „nijedan dijalekat koji postoji u Crnoj Gori ne realizuje se samo u granicama države Crne Gore“.
CRNOGORSKI 2. U hrvatskom jeziku, koliko je meni poznato, sve skraćenice su promjenljive i mogu imati padežne nastavke. U srpskom ima i onih koje su nepromjenljive, gde nije stvoren običaj da se pri govorenju speluju pa ne dobijaju morfološke nastavke.
Tako se SAD čita „Sjedinjene Američke Države”, NE: „es-a-de“.
U crnogorskom pravopisu stoji da „pravila imaju svoje izuzetke u onim slučajevima koje je ustalila duga upotrebna tradicija. Tako se npr. SAD čita kao ‘es-a-de‘“. Izgleda da su izabrali stranu.
CRNOGORSKI 3. Socijalni femininativi su, prema definiciji profesora Klajna, izvedenice ženskog roda sa značenjem profesionalnog ili nekog drugog društvenog statusa, npr. čistačica, šefica i sl.
Međutim, takve riječi novijeg datuma, za koje se zalažu neke političke grupacije, nisu, bar za sada, dio standardnog srpskog jezika.
Dio crnogorskog jesu: u njihovom pravopisu sam našao optimistkinju, psihološkinju, racionalistkinju. Izgleda da ipak ne govorimo isti jezik: dok srpski lingvisti smatraju da ove „rodno senzitivne“ novotarije nisu dobro uklopljene u naš jezički sistem, za crnogorski nisu sporne.
