Predsjednik Liberalno – demokratske stranke Čedomir Jovanović jedan je od najboljih poznavalaca političkih prilika u regiji, uvijek oštar na jeziku i zbog svojih liberalnih stavova nerijetko izložen žestokim napadima i kritikama.
S pokojnim Zoranom Đinđićem, Jovanović je srušio Miloševićev režim. Nakon Đinđićeve pogibije bio je potpredsjednik Vlade, a 2005. nakon raskola s tadašnjim predsjednikom Demokratske stranke Borisom Tadićem napušta stranku i osniva LDP.
Jedan je od rijetkih u Srbiji koji zagovara priznavanje Kosova, ulazak u NATO, priznaje genocida u Srebrenici, posjećuje gay parade.
Tijekom vikenda boravio je u Mostaru odakle je njegova supruga. Na poziv ”Mostarskog kruga” održao je tribinu o pomirenju koja je bila jako posjećena, a uoči tribine s njim smo razgovarali o situaciju u Srbiji, BiH i regionu, pomirenju, perspektivama.
Prije svega moram Vas pitati koga ćete podržati u predsjedničkoj utrci u Srbiji, jer još niste iznijeli svoj stav?
Za mene je uvijek najvažnija politika. Ovo su izbori bez politike i to je za mene jedna velika lična prepreka. Uvijek sam bio političkim kampanjama, ali do sada nijedan kandidat nije zaslužio podršku i nije uradio ono što po mom mišljenju treba da bi dobio moju podršku. To nije pitanje hira, za mene je politika previše ozbiljna da bi bilo kome indirektno mogao da kažem kako u izborima da se ponaša tako što ću prvo ja reći šta su moji ciljevi. Od predsjednika Srbije očekujem da siječe gordijeve čvorove. Očekujem da zauzme jasan stav prema Kosovu tako što će reći da Srbija više svoju šansu neće tražiti u osporavanju kosovske nezavisnosti, tako što će pokazati razumijevanje za državu koja je na Kosovu stvorena, tako što će razumjeti da jedino kroz prosperitet te države možemo stići do bolje budućnosti za srpsku zajednicu na Kosovu i do normalizacije odnosa Beograda i Prištine. Od predsjednika Srbije očekujem jasnu politiku prema Bosni, očekujem jasan politički plan kojim bi se reformirali odnosi u Bosni koji su na ivici sukoba jer se ne može živjeti u improviziranoj državi stvorenoj prije dvadesetdvije godine u Daytonu da bi se prešlo iz rata u kakav – takav mir. Očekujem vrlo jasan stav o regionalnoj politici, nedvosmislen stav o europskim integracijama i vrlo jasan stav o Rusiju koja svoju šansu traži u eskalaciji sukoba na prostoru bivše Jugoslavije.
Ja još nisam čula da ijedan od kandidata ima stavove slične onome to ste naveli, posebno kad je u pitanju Kosovo?
Točno je, postoji apsolutna suglasnost i to ne zbog toga što se ne zna šta se na Kosovu dešava, već zbog toga što u Srbiji još uvijek dominira politički stav da se može ignorirati realnost. Ja se s tim ne slažem. Zbog toga kažem da ne postoji nijedan argument koji bi mogao da vam kažem u prilog neke podrške bilo kom kandidatu.
Tko će dobiti predsjedničke izbore u Srbiji?
Izbore će dobiti Vučić. I to će biti kraj konstituiranja njegove vlasti koji je započet 2012. godine. Nakon toga ostaje nam pitanje šta će Vučić sa Srbijom kakva je danas i šta će Vučić sa čitavim regionom, jer je nemoguće nastaviti dalje politiku koju je on do sada vodio, bez obzira govorimo li o unutarnjim odnosima, odnosima Beograda- Sarajeva, Beograda – Zagreba, Beograda – Prištine.
Na šta konkretno mislite kad kažete da ne može tako dalje?
Na ambicije da se istovremeno sjedi na jednoj stolici u Briselu, na drugoj u Moskvi.
Hoće li Vučić onda imati apsolutnu vlast, biti i predsjednik, ali i upravljat Vladom?
Model kojim se upravlja godinama Srbijom je nepromijenjen. Sutra će Vučić imati apsolutni vlast, kao što je to prije njega imao Tadić, prije Tadića Koštunica, prije Koštunice Milošević. Ono što je činjenica je da se mijenjaju protagonisti jednog istog koncepta i zbog toga manje više na kraju imaju identičnu sudbinu. Kako je Tomislav Nikolić nestao u sedam dana. To je sudbina političara koji pristaju da budu protagonisti politike koja ne samo što pojede njih kao pojedince, ona je proždrla čitave narode.
U Sarajevu smo krajem prošlog tjedna imali samit premijera zapadnog Balkana odakle su se čule poruke o neophodnosti pomirenja, ekonomske suradnje, zajedničkih projekata. Te poruke čuli smo i puno puta ranije. Jesu li to po Vama samo obične floskule ili iskrene politike?
Ima tu svega. Ima i svijesti o neodrživosti sadašnjih odnosa, o jalovosti te politike koja je danas dominantna, ali i slabosti da se iskorači onako kako bi trebalo ako želimo da se nešto konkretno promjeni. Ti sastanci govore o nedostatku političke suštine, a samim tim i smisla. Mislim da je Vučić bio iskren kada je rekao da sutra nakon sastanka opet svako ode na svoju stranu i to je utisak i ono što je loše. Prije nego što se pronađe smisao na tom nivou, on mora postojati unutar svakog od naših društava. Ne može Izetbegović praviti plan za region, ako nema plan za Bosnu. Ne može Vučić pobjeći u Sarajevo pa kandidirati veliku ideju, ako nema ideju za Srbiju. To važi i za Makedoniju, Kosovo, Crnu Goru i cijeli ovaj prostor. Sretnemo se, ispričamo i to meni liči na one susrete devedesetih godina kada su lideri bivših jugoslavenskih republika putovali iz jedne u drugu tražeći rješenje za raspad jugoslavenske države. Ovdje ništa ne funkcionira, od Mostara do Sarajeva i tako u svim zemljama čiji su se lideri sastajali u Sarajevu. Hajde prvo dokažite se u svojim zemljama, pa kao sposobni lideri dođite ovdje i izložite veliku ideju.
Znam da pratite i dobro poznajte i situaciju u BiH. Tko je po Vama najveći krivac za situaciju imamo u BiH?
Situacija je loša i to je direktna posljedica odsustva perspektive koja nedostaje jer nema nove politike. Jedno od pravila života na ovim prostorima je da je uvijek odgovoran netko drugi. Ja sam uvijek bio za to da tražimo odgovornost. Ako Bosna ne funkcionira onda postavljam pitanje šta Srbi treba da urade, šta treba da uradi Republika Srpska, šta treba da uradi Srbija da bi ona funkcionirala. Ne tražim izgovore u Čovićevom miniranju BiH kroz partnerstvo s Dodikom zbog toga što traži šansu za hrvatski narod u prekompoziciji Bosne i novoj arhitekturi, niti u Izetbegovićevim slabostima tražim odgovornost. Mene interesira to što smo puno lošeg uradili, a propustili puno toga dobrog. Bosna je nesigurna zbog nemoći Dodika da na bilo koji drugi način politički djeluje osim ukoliko ne ruši BiH. On je ekonomski neefikasan, on je Republiku Srpsku doveo u stanje neproglašenog rata koji inicira svojom pogrešnom politikom. Referendum, način na koji je obilježio 9.siječanj, reakciji na revizuju, tužbe BiH protiv Srbije govore o njegovoj nesposobnosti da svoju političku budućnost veže za BiH, već naprotiv on bježi od Sarajeva jer ne zna šta bi na tom planu radio tražeći utočište u Srbiji koja ni sama sa sobom ne zna šta će. Kada govorimo o Mostaru ili Sarajevu, mi smo samo sebi najveći neprijatelji, pa tek onda možemo da govorimo o nekome sa strane tko nam unosi nemir. Čin mi se da nismo trajno oprostili od devedesetih i da je moguće očekivati neku novu eskalaciju nesporazuma i sukoba na koje do jučer nitko nije mogao da pomisli. Ne govorim o ratu, već o potpunoj destrukciji i odsustvu bilo kakve perspektive kada je u pitanju normalan život na ovom prostoru.
Najutjecajniji mediji u svijetu zadnjih mjeseci bave se zapadnim Balkanom, nestabilnošću, pa čak spominju novo crtanje karata i granica. Jesu li to po Vama samo spinovi i zastrašivanje ljude ili postoji realna opasnost za mir i stabilnost, te opasnost od novih sukoba?
Kad nemate jasan plan, kad ne vodite društvo iz krize, kada je jedni odgovor na krizu otvaranje nekog novog žarišta onda je epilog nažalost takav . Pa nitko 1991. nije vjerovao u ono što se desilo 1992.
Bojite li se Vi da bi moglo doći do destabilizacije prilika?
Ja se bojim, mene to brine. Ne znam ni za jedan rat koji su svi željeli i planirali. Kako je počeo Prvi svjetski rat, pa Drugi. Tko je u proljeće 1992. vjerovao da će vaš grad biti onakav kakav je bio pola godine kasnije.
Šta je po Vama izlaz za situaciju kakvu imamo u regionu, odnosno za loše odnose i nepovjerenje?
Ja ne znam šta je izlaz, ali mislim da bi bilo najbolje da svatko sebe dovede u red. Da kažemo – ok Bakire znamo za Dodika, znamo za Vučića, znamo za Čovića, znamo za Srebrenicu, za sve drugo. Da dovedemo sebe u red, da nam budu normalni ljudi predsjednici, premijeri, ministri. Da dođe neka pamet koja valjda postoji među nama. To će nas sačuvati onih grešaka koje su napravljene devedesetih kada su najgori među nama odlučivali o našim sudbinama.
Vidite li možda nekoga tko bi BiH mogao izvući iz blata?
Jedan čovjek može da upropasti zemlju, ali jedan čovjek ne može zemlju da napravi. Ima divnog svijeta, ima mladih ljudi, pametnih. U Americi sam upoznao puno pametnih mladih ljudi porijeklom iz BiH, sa jakim planovima i idejama, ali nezadovoljnih jer to ne može da dođe do izražaja. Naredna godina je godina izbora, ali ne želim da se miješam u vašu unutrašnju politiku. Ali jedini način da sačuvamo jedni druge je da svako počne da misli o ličnoj odgovornosti. Svako vrijeme ima svoje breme, ali sukoba i rata nema. Na tu stranu ne idemo. Toliko volimo svoju djecu da ih na to nećemo osuditi.
Dnevni list
