Bogojavljenje je jedan od najljepših i najznačajnijih hrišćanskih praznika za koji se u narodu vežu mnogi običaji.
Jedno od prednja, vezano za ovaj praznik, je i ono da se tačno u ponoć otvara nebo i da baš tada treba poželjeti jednu želju koju će Bog da ostvari.
Кada u ponoć nastupi Bogojavljenje, kada svi mi mali i veliki, podjednako stidljivo podvrnemo krajičak zavjese, da iz sobne tame osmotrimo beskrajno zvjezdano nebo, u isti tren uznijećemo žive želje pod svod koji se samo u taj čas otvara. Tada će se mnogi vratiti u vrijeme čitanki u kojima još uvijek pronalaze sjaj iz ”Bogojavljenske noći” našeg Mostarca Svetozara Ćorovića.
Ovu pripovijetku donosimo vam u cijelosti, baš onakvu kako je napisao Svetozar Ćorović davne 1900. godine.
Bogojavljenska noć
Približuje se ponoć. Čitavu kasabu obavio je gusti mrak i samo što u maloj, sirotinjskoj kućici, tamo na kraj mahale, još treperi slaba svjetlost. To se kratka svijeća, lojanica, bori sa smrću… Dogorila je skoro do kraja, pa se onaj zlaćani plamen povija, drhće i lagano puckara, razbacujući sitne, modrikaste pjege i jedva osvjetljujući onaj dio sobe, gdje, na poderanom dušeku, leži bolesna žena, u zadnjim časovima. .. Blizu glave njezine je malo pendžerče. .. Kraj njega sjedi mršavi i blijedi sedmogodišnji mališa, pa zamišljeno gleda u nebo. Nalaktio se na kraj pendžera, podnimio se rukom, pa niti se miče, niti govori. Kao da je od kamena. Samo ako bolesnica katkada jače jaukne, okrene joj se i, gotovo šapatom, zapita: — Majko, boli li te puno? – Oh… boli… A on je tiho pogladi po obrazu. — Neboj se, sve će proći. Pa se opet okrene i gleda kao prije. Po sveme nebu osule se zvjezde i kao da se smješkaju na njega. A on ih gleda. .. gleda i nikada da odvrati očiju. Kao da to i nijesu zvijezde, nego razne lijepe igračke, koje tako rado i tako dugo gledaju. Jedna zatrepta, poleti i iščeznu u noći, ostavivši za sobom svijetao trag… Mali pogleda i, kao da to prije nije ni vidjeo, blago se osmjehnu.
— Sad će — tiho prošapta. On je mislio, da će sada popadati još nekoliko zvijezda i tada će biti ono, što upravo i čeka: da će se otvoriti nebesa. Baš jutros razgovarao se sa svojim drugovima u školi, (a išao je u prvi razred) te jedan reče, da se uvijek o ponoći, uoči Bogojavljenja, otvore nebesa. I tad, šta god ko zaželi, neka zaište, pa će mu se ispuniti. Sva djeca rekoše, da će čekati ponoć.
-Ja ću iskati zlatna konja, reče jedno.
— Ja carske haljine! — Ja karuce!
— Ja sablju od almaza!
Samo je on šutio.
— A ti šta ćeš? — zapitaše ga.
— Ja. .. da mi ozdravi majka…
On, u istinu, i nije imao veće želje od te. .. Jadna njegova majka!… Dva mjeseca leži i muči se, a nikoga kod nje, da je podvori, osim njega. Samo još komšinica Ana što je svako jutro obilazi i donosi joj ponuda. . . I on je, odmah iza akšama, sjeo kod toga pendžera i počeo gledati u nebo, čekajući, da se otvori. Sjutra je Bogojavljenje i večeras se mora otvoriti!… Već je smislio i rečenicu, koju će reći. Ali mora brzo izgovoriti, pošto se nebo za čas zatvori.
— Bože, da mi ozdravi majka! – tako će reći. Tada, nije sumnje, Bog će ga poslušati, te joj poslati zdravlje. I ona će tada ustati sa svoga dušeka. Neće biti blijeda i mršava, nego puna i rumena, niti će biti ovako tužna i sjetna, nego vesela, potpuno vesela, te će se s njime, kao i prije, šaliti, nositi ga u naručju i pjevati mu onu njegovu omiljenu pjesmu:
Božić, Božić bata,
Nosi kitu zla ga,
Da pozlati vrata
I oboja poboja
I svu kuću do kraja.
Osim toga ona će zarađivati i kupovati mu kolača od šećera, kao nekada. Sašiće mu i lijepe, nove haljine, da ne ide u dronjcima, kao sada.
– Majko – zovnu je tiho.
— A…….- odazva se bolesnica, stenjući.
-Još malo, pa ćeš ozdraviti – reče joj nekako pouzdano, a zatajao je kako će ozdraviti. Htio je najprije da joj izmoli od Boga zdravlje, pa tek ujutru, kad se probudi zdrava i vesela, da joj kaže, kako je čekao otvaranje nebesa i kako je on Boga umolio. .. Svijeća, koja je sve do sada dogorijevala, prasnu i utrnu se. U sobi zavlada mrak. Mali se, u prvi mah, trže; no odmah, zatim, još se jače priljubi uz pendžer i gledaše…
— Samo da panu još nekolike zvijezde, pa će se nebo otvoriti – prošapta. I željno čekaše, hoće li još koja zatreptati i ugasiti se. Zvijezde su blistale i osmjehivale se, isto kao i prije.
— Bože, da mi ozdravi majka! – ponovi opet poluglasno svoju molitvu, samo da ne bi zaboravio i zbunio se, ako se iznenada otvore nebesa.
— Spavaj… — tiho izgovori bolesnica, po šaputanju osjećajući, da još nije zaspao.
— Spavaj ti, majko. Sad ću ja! — odgovori joj, ne okrećući se.
Na polju se čulo zviždanje. To je noćni stražar dozivao svoga druga. Iz daljine je odjeknuo drugi zvužduk… I sve se opet umiri.
— Brže će — reče mali, pa opet poče ponavljati molitvu.. Doduše sad je osjećao neku težinu u glavi. Sama se spuštaše na prsa, a trepavice, kao od olova, po katkada se sklapahu.
— Bože, da mi ozdravi majka! – šaputao je monotono, kao kad lekciju uči. A glava mu sve teža i teža. Ujedndput, kao da nestade svijeh zvijezda sa neba. .. Pa nije to da su trepnule i iščezle, nego kao da ih neko zakloni mračnim čaravom… A u daljini kao da poče nešto tutnjati, pa sve jače. .. sve jače. I ukoliko se tutanj približavao, utoliko se sve više i više razlijevala neka čudna svjetlost. Ona, malo po malo, osvijetli sobicu jače, nego što je lojanica osvjetljavala. .. Dok jedanput strašno sinu. I blisnu tolika svjetlost da malome čisto zaslijepi oči.
,,Otvorila se nebesa”, kao da mu sinu kroz glavu. Glasno izgovori naučene rikeči:
—Bože , da mi ozdravi majka!
Kako to reče, svjetlosti nestade. Mrak i opet obujmi sve… A toga istoga časa on lijepo ugleda majku, kako se diže sa dušeka i ide njemu, da ga zagrli. Ona bijaše sada tako lijepa, krepka, zdrava, kakvu je poznavao, dok je bio vrlo mali… On vrisnu od radosti i poleti joj na prsa. A ona ga pritisnu i poče ljubiti, toplo ljubiti. Ti poljupci bijahu mu tako dragi, tako slatki!… Čisto ne zna, šta bi radio od prevelike sreće. Pa i on zagrli nju i poče joj vraćati još toplije i još slađe. Zora je osvanula, kad se probudio. Polako otvori oči, protra ih, pa onda pogleda oko sebe. Sjeti se one svjetlosti i kako je molio Boga za majku. Polako ustade i pogleda na njezino mjesto.
— Je li ustala? — prošapta tiho.
Približi joj se i nadnese se nad njom. A ona je ležala mirno, nepomično, blijedožuta, kao svetiteljka.
– Spava – prošapta mali. Ipak je bio radoznao, da vidi, hoće li moći ustati i zagrliti ga. Ta to mora biti, jer je on to želio, kad su se nebesa otvorila. –
Majko – zovnu je tiho.
Ona se ne odazva.
– Majko!
Ona šuti.
— Spava — prošapta i opet. Pa se izmače malo podalje i sjede, čekajući, da se probudi.
U tome dođe i komšinica Ana. Ona, ulazeći u sobu, malo jače lupnu vratima.
Mali metnu prst na usta.
— Majka spava — prošaputa.
Komšinica zastade i pogleda u bolesnicu. Zatim naglo priđe i uhvati je za ruku. Ruka je bila hladna. Njojzi naletiše suze na oči i htjede vrisnuti, ali se sjeti da je mali tu, pa se uzdrža.
— Spava — reče i ona, okrećući se njemu i uzevši ga za ruku.
– Hajde ti u mene, dok se ona probudi.
Mali se zatezaše. Zastade, promisli se malo.
– Hajdemo, reče najpošlje. – Ama polako, da je ne probudimo.
I na prstima pođe.
A kad je došao do vrata, nije mogao, da je opet ne pogleda. Ponovo se vrati njojzi i lagano, sasvim lagano poljubi je u široki rukav, kojii se opustio preko dušeka.
– Spavaj majko… Ja te neću probuditi…
