U Sabornom hramu Svetog preobraženja Gospodnjeg u Trebinju, Njegova svetost patrijarh srpski Irinej uveo je arhimandrita Dimitrija u tron episkopa Eparhije Zahumsko-hercegovačke i Primorske. Vladika Dimitrije održao je besjedu nakon ustoličenja za episkopa Eparhije Zahumsko-hercegovačke i Primorske, a potom dao blagoslov narodu.
Besjedu vladike Dimitrija prenosimo u cijelosti:
Vaša svetosti, oci i braćo arhijereji naše pomjesne Crkve, preuzvišeni oci biskupi, uvaženi gospodine muftijo, gospodine predsjedniče Republike Srpske, gospodo velikodostojnici države i društva BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske; časni oci prezviteri i đakoni, draga braćo i sestre, bogoljubivi monasi i monahinje, ljubljeni narode Božiji!
Humska zemlja i Travunija, Neretva i Paganija, i još šire oblasti, poznatije od vladavine Hercega od Svetog Save – Stefana Vukčića Kosače – kao Hercegovina, vijekovima su predstavljale granicu Istoka i Zapada; nekada na razmeđini zapadnog i istočnog Carstva, onda na razmeđi crkvenih jurisdikcija Istoka i Zapada, na međi Raške i Bosne, Bosne i Ugarske, Ugarske i Osmanskog carstva, Osmanskog carstva i Venecije, kasnije i Osmanskog carstva i Austrougarske, bila je konačno i sama u sebi razgraničena svim ovim drevnim razgraničenjima, čak i u srcima svojih stanovnika. Znajući to, mislim da na nama svima ovdje okupljenima nije da prenebregavamo nekad zaista tragičnu istoriju ovih krajeva i negiramo razlike među nama, nego da ih pokušamo doživjeti kao izazov i blagoslov sjećajući se Solženjicinove misli, koja je koliko jevanđelska, toliko, čini mi se, i opšteljudska: Postepeno mi je – kaže on – otkriveno, da linija koja odvaja dobro i zlo, ne prolazi granicama država, niti između klasa, niti između političkih partija (a mi bismo mogli reći niti linijom naših ovdašnjih razgraničenja i razlika) već kroz svako ljudsko srce… Zato se ja danas molim Gospodu da nestanu unutrašnje granice u nama, da pobijedi dobro i da budemo prepoznati kao mirotvorci, otvoreni za stalnu saradnju i dijalog, kao noseće stubove mira i razvoja na ovim prostorima.
Krštenje ove zemlje, uči nas sâmo Sveto Pismo, započeli su još u prvome vijeku Sveti apostoli Pavle i Tit o čemu svjedoče mnogi naši manastiri koji stoje na temeljima iz ranohrišćanskog doba, kao i mnoga crkvišta, krstionice i groblja iz tih vremena. Burni događaji šestoga i sedmoga vijeka, dolazak Slovena u ove krajeve, misija svete braće Ćirila i Metodija i crkveni raskoli donose tektonske promjene na ovom tlu na kome će dukljansku dinastiju Vojisavljevića smijeniti Nemanjići. Iz svoje prijestonice u Blagaju, ovom zemljom je vladao Nemanjin brat Miroslav, koji je poznat po prepisu Jevanđelja, našoj najstarijoj knjizi. Svjedok toga vremena je njegov bratanac Rastko – besmrtni princ hercegovački; kao prvi arhiepiskop srpski Sveti Sava, uspio je izdejstvovati autokefalnost naše crkve i uspostaviti našu Eparhiju prije tačno 800 godina.
Od te 1219. godine i prestonog Stona i pelješkog Jadrana, pa preko Zaloma, Polimlja i Lima, do Tvrdoša i Onogošta, Ostroga, Duži i Mostara, pa opet Tvrdoša, Trebinja i današnjih dana, istorija ove zemlje i njenih ljudi je u znaku krsta, stradanja i vaskrsavanja. Kao što su Svetog Savu nadahnjivali odjeci apostolske propovijedi kojom je natopljena ova drevna zemlja, propovijedi onih koji su čuli, sagledali i rukama opipali ovaploćenu Riječ života vječnoga (up. Ι Jov. 1, 1-2), tako je ohristovljena riječ i lik Svetog Save nadahnjivala i ovdašnje episkope, među kojima su i Sveti Sava Drugi i Sveti Danilo Humski kao i Sveti Vasilije Tvrdoški i Ostroški. Odatle se misao prelijevala i svetom Petru Cetinjskom, neraskidivo vezujući Hercegovinu i Crnu Goru u jedinstven duhovni prostor, i rađajući prosvjetljujuću iskru u našem narodu, te je tako Hercegovina sa Dubrovnikom u devetnaestom i početkom dvedesetog vijeka bila nosilac kulturnog i društvenog preporoda i slobodarskih ideja. Naši velikani su britkost uma izražavali kroz najljepšu poeziju, kao Šantić i Dučić, ili kroz pravno-političke oglede, kao Bogišić, kroz opise istorijskih događaja i stvarnosti, kao braća Ćorovići, ili su prosto bili pioniri prosvetnog i svakog drugog napretka kao sveštenici: Mićo Ljubibratić, Prokopije Čokorilo, Joanikije Pamučina, Nićifor Dučić, Stevan Pravica i mnogi drugi, sve do Svetog vladike Sveštenomučenika Petra Zimonjića. Hercegovina i danas, sa svojim osobenim geografskim položajem, sa bogatstvom karaktera ljudi koji u njoj žive i u nju dolaze, iako mala po veličini, nadamo se, može ponovo biti jedan od pokretača sveopšteg preporoda.
Zato će se i ubuduće naša Episkopija truditi da ohrabri mlade ljude i teologe koji ulazeći u dijalog sa stručnjacima iz oblasti filosofije, ekonomije, pravnih nauka, medicine, psihologije, umjetnosti i tehnike, treba da budu spremni da svakome koji od nas traži razlog naše nade, sa krotošću daju odgovor, imajući dobru savjest (up. 1. Petrova 3, 15), i da na globalnom naučnom i kulturnom planu pokušaju naći ulogu hrišćanske teologije i etosa koji iz nje proističe, u oblikovanju stvarnosti u kojoj živimo.
Koliko je to u mojoj moći pažnju ću posvetiti obrazovanju i vaspitanju mladih ljudi i djece, poštujući njihovu bogodanu slobodu i integritet, znajući da su oni jedini pravi i dostojni nasljednici neprekinute istorijske niti ovih prostora i našeg opstanka i bitovanja, koje je postojano jedino ako je utvrđeno i na vjeri i na znanju. NJegovaćemo i Hercegovcima urođenu sabornost, brinući se o starima i nemoćnima, pozivajući sve na solidarnost, socijalnu odgovornost i istinsku brigu jednih o drugima. Ova će odgovornost za bližnje, nadamo se, voditi zajednici i društvu u kojoj će čestitost, marljivost i poštenje biti cijenjeni i dovoljni za život dostojan čovjeka.
Trudiću se da nam takozvane velike teme, pa bile one sasvim legitimne i vrijedne promišljanja i djelanja, kao što su pomenute teme socijalne pravde ili na primer teme političke kulture i poštenja, ne zaklone brata i sestru koji žive pored nas i potrebuju pomoć, razumijevanje ili prosto živu riječ utjehe. Upravo suprotno, konkretan čovjek koji živi pored nas i njegovo dobro, biće moj jedini motiv za društvenu angažovanost, kako je to uostalom bivalo i do sada u vrijeme mojih neposrednih i voljenih prethodnika, a naših zajedničkih otaca, učitelja i preporoditelja ove Episkopije, Vladike Atanasija i Vladike Grigorija.
Vaša Svetosti i braćo arhijereji,
Od prvog humskog episkopa Žičke autokefalne arhiepiskopije Ilariona, pa do današnjeg dana sedamdesetjedan episkop je služio ovom sveštenom Tronu.
Blagodarim na ukazanom povjerenju i odgovornosti, ponavljajući riječi Svetih Otaca za koje oni kažu da se odnose na samog Gospoda i njegovo stradanje: ne protivrječim, niti se protivim (Is. 50,5; 53,7); nego priklanjajući se pod krepku ruku Božju, sa Svetim Grigorijem Bogoslovom svjedočim da, kao što se nije dobro otimati za arhijerejstvo, isto tako ga ne treba ni odbacivati. Sa druge strane, blagodariti Bogu za ovu službu riječima nije moguće, a vjerovatno ni primjereno. Blagodariti za ovu službu znači živjeti za drugoga! Ako me ljubiš, napasaj ovce moje, kaže Gospod srceznalac Apostolu Petru. Rekao bi čovjek, ni veće službe i Tajne zbog koje je sam Sin Božiji prolio Krv Svoju, niti jednostavnije zapovijesti; ali, čini mi se da je upravo takav i čitav hrišćanski život – mi ljubav prema Bogu pokazujemo, mjerimo i provjeravamo odnosom prema bližnjima. Po apostolu Jovanu to znači ne ljubiti riječju ni jezikom nego djelom i istinom (up.1. Jov. 3,18).
U tome je za mene velika utjeha. Od svih nas se traži jedno isto, život u ljubavi prema Bogu i bližnjima. Najveća misija i program Crkve tako bi trebalo biti dejstvo i sijanje te Hristove ljubavi u Tijelu NJegovom koje smo mi. Zato i govori Gospod: Kao što ja vas ljubih, da i vi ljubite jedni druge. Po tome će svi poznati da ste moji učenici ako budete imali ljubav među sobom (Jov. 13, 34-35).
Sveštenstvo, tako, ne zastupa Hrista koji je odsutan i kome je potreban zamjenik na zemlji, nego zajedno sa narodom, posebno kada smo okupljeni na Svetoj Liturgiji, svetotajinski aktualizuje Hristovo konstantno, neprekidno i vječno prisustvo u Crkvi. Jer, Tijelo Hristovo nikada nije bez svoje Glave, NJegova Nevjesta Crkva ne može, ni u vremenu ni u vječnosti, biti udova, jer ima besmrtnog Ženika. Zato svi mi imamo nepogrešivo jevanđelsko pravilo: Znate – kaže Gospod – da oni koji se smatraju vladarima narodâ gospodare njima, i velikaši njihovi vladaju nad njima. Ali među vama da ne bude tako; nego koji hoće da bude među vama veliki, neka vam služi; i koji hoće među vama da bude prvi, neka bude svima sluga. Jer Sin Čovječiji nije došao da mu služe nego da služi, i da dade život svoj u otkup za mnoge (Mr. 10. 42-45).
Kao što vidimo, u Crkvi Hristovoj ne postoji drugi izvor prvenstva, slave i moći osim sile Krsta i tajne krstolikog služenja o kojoj Sveti Zlatoust dodaje još i to da: hirotonija ne vodi u vlast, ne preuzdiže u visinu, ne daje gospodarenje; one koje je Otac provjerio, njih je po svojoj vlasti udostojio da služe braći svojoj (PG 48,950).
Draga braćo i sestre,
Neka bi dao Gospod da i među nama u Crkvi hercegovačkoj ostane sve blagoobrazno i uredno (1.Kor. 14, 40), kao što je dosad i bilo; pošto Bog nije Bog nereda nego mira (1.Kor. 14, 33). Naše različite službe i darovi treba da budu osnova zajednice a ne povod za otuđenje, jer, različiti su naši darovi, ali je Duh isti. I različite su naše službe, ali je Gospod isti. I različita su dejstva, ali je isti Bog koji dejstvuje sve u svima nama“ (up. 1.Kor, 12, 4-6). Pazimo dakle dobro da obraz Božiji i ikona Hristova u našim bližnjima ne bude zasijenjena bilo čime; bilo pretpostavljenim njihovim grijehom, bilo našom umišljenom pravednošću. Naš sopstveni život uvijek vrednujmo jevanđelskim zapovijestima, a na život bližnjeg gledajmo očima Onoga koji dođe u svijet da život svoj položi za prijatelje svoje (Jov. 15, 13) i spase grešnike od kojih sam prvi ja (1. Tim. 1, 15).
Pošto radost ove pedesetničke službe zahtijeva, ali i običaj nalaže, u ovom trenutku u kome nam sam Sveti Duh sve daruje i sabira svoju Crkvu, ipak je i dozvoljeno i primjereno zablagodariti za Njegove darove, vidljive i nevidljive. Govoriću riječima i u duhu riječi jednog svima nama poznatog i savremenog učitelja Crkve, oca Aleksandra Šmemana, koje ću pokušati da učinim i riječima svih nas ovdje sabranih.
Svako ko je sposoban da blagodari, dostojan je spasenja i vječne radosti.
Blagodarimo Tebi, Gospode, što si izvolio da primiš službu ovu, Evharistiju, koja se prinosi Svetoj Trojici, Ocu i Sinu i Svetome Duhu, i koja ispunjava naša srca radošću, mirom i pravednošću u Duhu Svetome (Rim. 14,1).
Blagodarimo Tebi, Gospode, što si nam otkrio Sebe i dao nam predukus Tvoga Carstva.
Blagodarimo Tebi, Gospode, što si nas sjedinio jedne sa drugima u služenju Tebi i Tvojoj svetoj Crkvi.
Blagodarimo Tebi, Gospode, za sve naše prethodnike kroz istoriju, za mučenike, sveštenike, monahe, ratnike, radnike, zadužbinare i domaćine, čestite i marljive domaćice, zatočnike slobode, pravde i poštenja, koji su i nama proputili i pokazali put Bogočovjeka.
Blagodarimo Tebi, Gospode, za obnavljanje ove eparhije krajem prošlog vijeka, i za dvojicu arhijereja Atanasija i Grigorija, mojih ljubljenih otaca i prethodnika iz tog vremena; oni su nas kroz riječi, a najviše kroz primjer, poučili da smo svi sluge, ali i da svi imamo odgovornost za ovu veliku Tajnu Sabranja u kome stojimo, koja je Hristos u nama – nada slave (up. Kol. 1, 27).Blagodarimo Tebi, Gospode, što nam pomažeš da nadvladavamo sve teškoće, napore, strasti i iskušenja, ustanovljavajući među nama mir i uzajamnu ljubav u zajednici Svetog Duha.
Blagodarimo Tebi, Gospode, i za dopuštena stradanja kroz koja prolazimo; ona nas očišćuju od sebičnosti i podsećaju na “jedino potrebno”, na Tvoje vječno Carstvo.
Blagodarimo Tebi, Gospode, što si nam dao ovu zemlju gdje možemo slobodno da Ti služimo i slavimo Sveto Preobraženje u ovom hramu u Trebinju, Vaznesenje u Čapljini, Pedesetnicu u Mostaru i Gacku, Blagovijesti u Dubrovniku i Žitomisliću, Majku Božiju u Tvrdošu, Zavali, Dobrićevu i na Korčuli, Svete Apostole u Petropavlovu, Svetog Vasilija, zaštitnika Hercegovine, u Mrkonjićima, Svetoga Savu u Bileći, Svetog Dimitrija u Nevesinju, Svetog Lazara Kosovskog u Dabru, Božić u LJubinju, a Vaskrs u mučeničkim Prebilovcima.
Blagodarimo Tebi Gospode, i za živu Crkvu rasijanu po svim ovim mjestima – skupa sveštenstvo i narod. Kao što je hleb ovaj koji prelomismo bio rasijan po gorama a sabran postade jedan, tako neka se sabere Crkva Tvoja sa svih krajeva zemlje u Carstvo Tvoje! (Didahi, ΙΧ, 4)
Blagodarimo Tebi, Gospode, za naše porodice – za naše roditelje: za njihovu žrtvu, za ljubav ali i za njihovu pažljivu strogost. Blagodarimo Ti za očinski savjet i bratski zagrljaj, za sestrinsku suzu i majčinsku brigu, a naročito Ti blagodarimo za djecu, koja nas uče kako da slavimo ime Tvoje u radosti, pokretu i svetoj graji.
Blagodarimo Tebi, Gospode, za sve prijatelje koje smo sreli na našem životnom putu. Neka bi naša uzajamna odanost i poštovanje ostali neokrnjeni u vremenu i postali izvor naše vječne radosti.
Blagodarimo Tebi, Gospode, za naše monaške porodice, za sabraću monahe, jer kao obluci u moru, vođeni promislom i ljubavlju Božijom, oblikovali smo i oblikujemo jedni druge edabi se i Hristos u nama uobličio (Gl. 4, 17).
Blagodarimo Tebi, Gospode, za sestre monahinje; njihova služba Crkvi, ljubav prema svima i mjera u svemu otkriva nam jednu skoro zaboravljenu, a u njima opet obnovljenu, autentičnu gospodstvenost i plemstvo duha.
Blagodarimo Tebi, Gospode, zbog svega i za sve.
Veliki si Gospode, i čudesna su djela Tvoja, i nema riječi dostojne da opjeva sva čudesa Tvoja!
Gospode, dobro nam je ovdje biti. Amin.
