Piše: Galit Peleg, ambasador Izraela u BiH
Često slušamo da se organiziraju protetsi zbog Gaze. Da je ovaj val bijesa izraz borbe za ljudska prava, slobodu i pravdu. No, vrijedi reći otvoreno: nikada se zapravo nije radilo o Gazi. Niti, u biti, o Palestincima. U srži svega nalazi se nešto dublje i opasnije – antisemitizam i odbijanje da se prihvati postojanje židovske države.
Ako je, zaista, riječ o ljudskim pravima, postavlja se logično pitanje: gdje su povorke za ujgurske muslimane u Kini, zatvarane u logore, prisilno sterilizirane i „preodgajane“? Gdje su bojkotiranja Irana, zemlje u kojoj se disidente javno vješa, a žene zatvara zbog skidanja marame? Zašto nismo svjedočili „danima bijesa“ kada su Palestinci ubijali jedni druge? I gdje je gnjev zbog Druza koji se i danas otimaju i ubijaju u Siriji?
Dvostruki standardi teško se mogu ignorisati. Izrael se drži pod povećalom kakvom nijedna druga država na svijetu nije izložena. Ne zato što je to besprijekorna država – nijedna država nije – nego zato što je jevrejska.
Važno je naglasiti da savremeni antisemitizam može postojati i bez kukastih krstova i bez glasnih uvreda. Nerijetko se skriva pod zastavom „ljudskih prava“, koristeći parole poput: „Od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna“ ili „Cionisti nisu dobrodošli“. No, te parole nisu pozivi na pravdu, nego na uništenje. Jer „od rijeke do mora“ zapravo znači od Jordana do Sredozemnog mora – drugim riječima, cijeli Izrael. A kakav je to mir koji počinje s nestankom cijelog jednog naroda?
Usto, koriste se optužbe s riječima poput genocid, gladovanje i kolonijalizam – koje podsjećaju na stare krvne klevete protiv Jevreja, kada su ih stoljećima optuživali da truju bunare ili šire bolesti.
Ironija je očita: cionizam – pojam koji se danas s tolikom lakoćom izvrće u uvredu – u svojoj je biti nacionalni pokret jevrejskog naroda. Nimalo različit od evropskih nacionalnih pokreta 19. stoljeća. Nastao je kao odgovor na stoljeća progona, pogroma i na kraju genocida. Odbijati jevrejima pravo koje se priznaje drugima nije pravda – to je čista diskriminacija.
Primjera ne nedostaje. Samo u protekloj godini sinagoge su napadnute u Australiji, Francuskoj i, prošle sedmice, u Čileu. To nisu protesti protiv izraelske vojske, nego napadi mržnje na židovske zajednice udaljene hiljadama kilometara od sukoba. Kada se sinagoga zapali tokom Šabata, kada jevrejske škole trebaju naoružano osiguranje, kada ortodoksne Jevreje tuku na ulicama Kanade, kada se po zidovima ispisuju parole „Smrt IDF-u“ ili „Ubij cioniste“ – to nije aktivizam. To je terorizam prerušen u protest.
Čak ni kulturna baština nije pošteđena. Sarajevska Hagada, jevrejski rukopis iz 14. stoljeća koji je preživio i naciste, nedavno je poslužio direktoru Zemaljskog muzeja BiH, deklariranom pristaši propalestinskog pokreta, kao politički alat. Umjesto da bude most među religijama, koristi ga kako bi navodno podržao „dobrog Židova“ – onoga koji odbacuje cionizam – i osudio „lošeg Židova“ – onoga koji podupire Izrael.
Nije nevažno podsjetiti da je sam sukob između Izraela i Palestinaca krajnje složen. Ne može se svesti na hashtagove i viralne video isječke. Riječ je o strašnom masakru koji je počinila palestinska teroristička organizacija, koja je ujedno i izabrana vlast u Gazi. Radi se o iatoriji, vjeri, geopolitičkim interesima, traumi i suprotstavljenim nacionalnim težnjama. No, umjesto da se suoče s tom složenošću, mnogi biraju jednostavnu, crno-bijelu priču: Izrael je agresor. Palestinci su žrtve. Sve ostalo je NEBITNO.
Takav narativ nije samo intelektualno zaostao – on je i opasan. Potpiruje nasilje nad Jevrejima diljem svijeta, poistovjećujući Izrael sa jevrejskim identitetom i potom kažnjavajući Jevreje globalno zbog samog postojanja te države. To nije kritika. To je mržnja.
Naravno da je legitimno kritikovati izraelske politike. Izraelci to rade svaki dan – to je bit demokratije. Ali negirati pravo države da postoji? Tražiti da nestane „od rijeke do mora“? Pozivati na smrt njezinih vojnika, zabranjivati cioniste u javnim prostorima, napadati Jevreje zbog njihovih uvjerenja – to nije antikolonijalizam. To je antisemitizam.
I nije nevažno primijetiti: današnja koalicija antiizraelskih snaga okuplja radikalnu ljevicu, islamističke ekstremiste i tradicionalne antisemite – nespojive saveznike koje povezuje opsesija židovskom moći, stvarnom ili umišljenom. U taj pokret uvlače i mnoge mlade ljude, najčešće dobronamjerne, ali neupućene u istoriju, sukob ili značenje slogana koje ponavljaju, nudeći im mržnju upakovanu u jezik pravde.
Ovdje nije riječ samo o vanjskoj politici. Pitanje je mnogo dublje: imaju li Jevreji isto pravo kao i svi drugi narodi – da žive slobodno, sigurno i sa suverenitetom u svojoj istorijskoj domovini? Upravo to jest cionizam. I upravo to je danas pod udarom.
Ne smijemo dopustiti da se antisemitizam skriva iza maske aktivizma. Treba ga nazvati pravim imenom. Jer kada neko kaže „Izrael ne bi trebao postojati“, ono što zapravo govori jest: „Jevreji moraju biti slabi“. A to nije politički stav – to je čista mržnja.
To smo već gledali u istoriji. Lica se mijenjaju. Zastave se mijenjaju. No meta ostaje ista. Razlika je samo u jednom: jevrejski narod danas ima državu koja ga može braniti.
