Ako smo nešto naučili tokom deset godina Đanija Infantina na čelu Fife, onda je to da je više uvijek bolje. Više takmičenja, više utakmica, više novca – novo Svjetsko klupsko prvenstvo, prošireno Svjetsko prvenstvo i veće cijene ulaznica.
Infantino je, čini se, širom otvorio vrata mogućnosti da naredno Svjetsko prvenstvo bude prošireno na 64 reprezentacije.
– Ako manjim zemljama ne pružite priliku da učestvuju, neće imati podstrek da nastave da napreduju – rekao je Infantino.
Međutim, manjim zemljama nije uskraćena prilika da igraju. Ako su dovoljno dobre, izbore plasman. To su pokazali Zelenortska Ostrva, Kurasao, Јordan i Uzbekistan.
Posmatrano isključivo kroz format takmičenja, ideja ima određenu logiku. Po dvije najbolje reprezentacije iz svake od 16 grupa plasirale bi se u nokaut fazu, pa više ne bi bilo potrebe dalje prolaze i pojedine trećeplasirane ekipe.
Ali, da li zaista postoji još neki logičan razlog za proširenje na 64 tima?
Ko stoji iza prijedloga?
Svjetsko prvenstvo 2030. godine obilježiće vijek od prvog Mundijala, koji je 1930. održan u Urugvaju.
Glavni domaćini turnira biće Maroko, Portugalija i Španija, ali će prve tri utakmice biti odigrane u Urugvaju, Argentini i Paragvaju kao zemljama koje obilježavaju stogodišnjicu prvenstva.
U aprilu 2025. godine, Јužnoamerička konfederacija predložila je da se Svjetsko prvenstvo samo 2030. proširi na 64 reprezentacije, kako bi preuzela organizaciju dodatne četiri grupe.
Predsjednik KONMEBOL-a Aleksandro Domingez rekao je da bi se tako obezbijedilo da “niko na planeti ne ostane izvan slavlja”.
Ta ideja, međutim, nije naišla na širu podršku.
Predsjednik Uefe Aleksander Čeferin ocijenio ju je kao “lošu ideju” i za samo takmičenje i za kvalifikacije.
Predsjednik KONKAKAF-a (Centralna Amerika i Karibi) Viktor Montaljani izjavio je prošle godine da bi to narušilo “širi fudbalski ekosistem”.
Sličan stav iznio je i predsjednik Azijske fudbalske konfederacije šeik Salman bin Ibrahim el Kalifa, koji je upozorio da bi novo proširenje moglo da donese “haos”.
Ipak, ništa od toga ne znači da se to neće dogoditi, jer konačnu odluku donosi Savjet Fife, koji ima 37 članova.
Da li bi proširenje umanjilo vrijednost Svjetskog prvenstva?
Turnir sa 64 reprezentacije ima dvije glavne prednosti – prirodniji sistem takmičenja i više prilika za reprezentacije u usponu.
Upravo tu drugu stranu Infantino ističe kao najvažniju, posebno poslije uspjeha Zelenortskih Ostrva.
Fifa je uoči turnira bila izložena kritikama da nove reprezentacije neće biti dovoljno konkurentne.
Međutim, Zelenortska Ostrva su odigrala neriješeno sa Španijom i Urugvajem, osvojila drugo mjesto u grupi, a zatim u osmini finala namučila Argentinu, koja je tek poslije produžetaka pobijedila sa 3:2.
Ipak, bajkovite priče moraju da se posmatraju zajedno sa kvalitetom samog takmičenja.
Haiti, Irak, Јordan, Panama, Tunis i Uzbekistan nisu osvojili nijedan bod, a grupna faza ovogodišnjeg Mundijala donijela je vrlo malo neizvjesnosti za najjače reprezentacije.
Sa još većim brojem učesnika bilo bi još teže zamisliti da nosioci grupa ispadnu već u prvoj fazi, kao što su to ranije činile Belgija (2022), Njemačka (2018), Španija (2014), Italija (2010) i Francuska (2002).
Postavlja se i pitanje kome bi pripala nova mjesta.
Prema kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2026, dodatni učesnici bili bi:
AFK: Indonezija (118), Oman (79), Ujedinjeni Arapski Emirati (68);
Uefa: Danska (21), Italija (12), Poljska (36);
KONKAKAF: Honduras (65), Јamajka (71), Surinam (125);
KONMEBOL: Bolivija (77), Venecuela (49);
OFK: Nova Kaledonija (151);
Afrika: Burkina Faso (62), Kamerun (44), Gabon (86), Nigerija (26);
Od tih reprezentacija samo šest se nalazi među prvih 50 na Fifinoj rang-listi – tri evropske, dvije afričke i jedna južnoamerička.
U tome leži suština problema. Azijska konfederacija i KONKAKAF pokazale su se kao slabije, što su potvrdili i rezultati na ovogodišnjem turniru.
Čak devet od deset afričkih reprezentacija prošlo je grupnu fazu, dok su dalje otišle samo dvije od devet azijskih selekcija i tri od šest reprezentacija KONKAKAF-a, među kojima su bili i domaćini.
Novi Zeland, koji je osvojio samo jedan bod i završio posljednji u grupi, jedina je reprezentacija iz Okeanije koja se nalazi među prvih 150 na svjetskoj rang-listi.
Postoji argument da bi, ukoliko već dolazi do novog proširenja, Evropa trebalo da dobije više mjesta kako bi se sačuvao takmičarski kvalitet.
S druge strane, ima i onih koji smatraju da veći broj učesnika doprinosi razvoju fudbala u manjim zemljama.
Infantino će proširenje predstaviti kao dobrobit za svjetski fudbal, ali ostaje pitanje da li je ono zaista dobro za samo takmičenje.
U tom slučaju bi skoro trećina od 211 članica Fife učestvovala na Svjetskom prvenstvu.
Da li bi grupna faza onda postala samo svojevrsne međukontinentalne kvalifikacije za ono što je, u suštini, nokaut turnir?
Logistički izazovi turnira sa 64 reprezentacije
Proširenje na 64 tima značilo bi dodavanje još četiri grupe sa po četiri reprezentacije. Više grupa znači i više vremena.
Ovogodišnji Mundijal trajao je 39 dana. Dodatne 24 utakmice zahtijevale bi još 20 termina, odnosno najmanje pet dodatnih dana.
Međutim, ovogodišnji turnir bio je specifičan jer se igrao u više vremenskih zona i na brojnim natkrivenim stadionima.
Fifa je mogla da rasporedi mečeve tokom perioda od 14 časova u jednom danu i tako zadrži ekskluzivne televizijske termine.
To u budućnosti neće biti tako jednostavno, čak ni sa 48 reprezentacija.
Klimatske promjene sve više otežavaju igranje tokom dana, što su pokazali i rekordni toplotni talasi u Evropi posljednjih nedjelja.
Malo je zemalja koje raspolažu zatvorenim stadionima poput Atlante, Dalasa, Hjustona i Vankuvera.
Očekuje se da će Svjetsko prvenstvo u Saudijskoj Arabiji biti pomjereno na januar 2035. godine, ali nije jasno kako će se ostali domaćini ubuduće nositi sa ovim problemom.
Do ove godine samo jednom su dve države zajednički organizovale Svjetsko prvenstvo – Јapan i Јužna Koreja 2002.
Teško je zamisliti da će jedna zemlja u budućnosti sama moći da organizuje Mundijal, pa čak i Saudijska Arabija.
Da li nas zato očekuju kandidature poput Velike Britanije i Skandinavije ili država istočne Evrope? I kako bi azijske ili afričke zemlje finansirale organizaciju takvog događaja?
Samo neki od izazova su:
– veći broj gradova domaćina i stadiona;
– najmanje 64 vrhunska trenažna centra;
– dovoljan broj hotela za navijače;
– razvijena saobraćajna infrastruktura i logistika.
Da li je sve, ipak, prije svega zbog novca?
Јedno od ključnih Infantinovih obećanja prilikom izbora za predsjednika Fife bilo je da će obezbijediti više novca za razvoj fudbala.
Svaki nacionalni savez sada u četvorogodišnjem ciklusu dobija osam miliona dolara, a manje zemlje i dodatnih 1,2 miliona.
Kontinentalne konfederacije dobijaju po 60 miliona dolara za razvoj, promociju i organizaciju fudbala.
Upravo zato se očekuje da Infantino naredne godine ponovo bude izabran bez protivkandidata.
Taj novac, međutim, mora odnekud da dođe, a glavni izvor prihoda je Svjetsko prvenstvo.
Turnir sa 64 reprezentacije donio bi veće prihode od televizijskih prava, sponzora i prodaje ulaznica.
Fifa tvrdi da ima odgovornost da razvija svjetski fudbal i da je put ka tom cilju sve više takmičenja i sve više utakmica.
Kritičari, međutim, smatraju da postoji granica poslije koje dalje širenje više nije dobro ni za fudbal ni za samo Svjetsko prvenstvo.
