Ranog jutra u junu 2024. godine, Bas je automobilom stao pored kampera svojih roditelja, parkiranog u sunčanoj marini na sjeveru Nizozemske.
Njegovi otac i majka, Jan i Els, proveli su veći dio bračnog života na vodi. Sada, kada su u sedamdesetim godinama, više nisu mogli brinuti o kući na vodi. Sljedeće najbolje stambeno rješenje za život u blizini vode bio je njihov kamper, parkiran nedaleko od jahti i malih čamaca.
Posljednje putovanje
Jan i Els ušli su u automobil svog sina. Bilo je to posljednje putovanje na koje je poveo svoje roditelje, piše BBC.
Istovremeno, za Jana i Els vožnja do lokalnog hospicija (ustanove za palijativnu njegu) predstavljala je njihovo posljednje putovanje.
Tog jutra, u 10.30 časova, ljekari će im dati smrtonosnu dozu lijekova i zajedno će umrijeti. Ova praksa u Nizozemskoj poznata je kao dvojna eutanazija.
Iako je veoma rijetka, ova praksa je zakonita. Međutim, svake godine sve više Nizozemaca odlučuje se na ovakav način okončati život.
Tri dana prije zakazanog termina u hospiciju, gdje će zajedno okončati život, Els i Jan razgovarali su s BBC-jem u svom kamperu.
Jan je imao stalne bolove, koji su bili posljedica dugogodišnjeg prevoženja tereta unutrašnjim plovnim putevima Nizozemske. Els je imala demenciju.
Brojni mediji širom svijeta prenijeli su njihovu priču, koja je izazvala mnoštvo reakcija.
Sada, više od dvije godine kasnije, njihovo jedino dijete govori o tome kako je pokušavao uvjeriti majku i oca da odgode smrt, istovremeno podržavajući njihovu odluku da više ne žele živjeti.
Otkriva i koliki emotivni teret mu je predstavljala odluka roditelja, kao i koliko se usamljeno osjećao nakon njihove smrti.
Bas je isplanirao slikovitu rutu do hospicija, kroz livade i kanale Frizije, regije na sjeveru Nizozemske.
„Još se sjećam cijelog tog puta“, kaže on.
Majka je sjedila na zadnjem sjedištu, a otac pored njega. U početku su razgovarali. Els je djelovala odlučno kada je riječ o eutanaziji.
„Moja majka bila je uvjerena, bila je sigurna da to treba uraditi“, kaže Bas. „Ali tata je bio pomalo emotivan.“
Jan je pitao sina rade li ispravnu stvar. Bas je bio zatečen jer je mislio da bi njegova majka mogla imati nedoumice.
„Mama je zaista uvijek uživala u životu“, kaže on. „Sjećam se da mi je rekla: ‘Voljela bih doživjeti 80, a možda čak i 90 godina’.“
Međutim, njegov otac je već više od deset godina govorio o eutanaziji zbog dugogodišnjih bolova. U automobilu je Bas uvjeravao oca da je njihova odluka ispravna. Kada se Jan smirio, nastavili su vožnju u tišini, slušajući muziku i posmatrajući krajolike kroz koje su prolazili.
Mjesecima prije ovog putovanja Bas je pokušavao uvjeriti roditelje da odgode odluku o okončanju života.
„Pokušavao sam ih nagovoriti da žive još malo – zašto ne bi sačekali zimu ili narednu godinu?“
Bas je bio rastrzan. Iako je smatrao da je odluka njegovih roditelja da zatraže eutanaziju ispravna, nije želio da ih izgubi.
„Moj tata je u takvom stanju bio 10 do 15 godina, tako da je vjerovatno mogao izdržati još nekoliko godina.
Ali mislim da bi, kada bismo čekali još godinu dana, moja majka već počela imati ozbiljne probleme…“
Ukoliko bi Els odgodila podnošenje zahtjeva za eutanaziju, postojala je opasnost da njena Alchajmerova bolest uznapreduje do te mjere da više ne bi bila smatrana sposobnom samostalno donijeti odluku o okončanju vlastitog života.
Ulazak u bolnicu
Bas je pronašao mjesto za parkiranje.
„Moj otac se oprostio od mog automobila. Sviđao mu se, pa je rekao: ‘Svaka čast’ i ‘hvala’. A onda smo ušli u zgradu“, kaže Bas.
„Zamislite da to radite, da ste na njihovom mjestu – da idete na takvo putovanje i ulazite u tu zgradu. Sve je toliko nestvarno.“
Tokom naredna dva sata članovi porodice i prijatelji dolazili su i odlazili. Prisjećali su se zajedničkih trenutaka i slušali muziku. U jednom trenutku Bas je pomislio da sve prekine.
„Imao sam osjećaj: ‘Dobro, hajde da idemo… Da uđemo u automobil i odvezemo se odavde'“, kaže on.
„Ali nisam želio pokrenuti bilo šta što bi ih moglo navesti da posumnjaju u svoju odluku, pa sam podržavao cijeli taj postupak [eutanazije]. Bilo je bolje da svi ostanu mirni i da iskoristimo taj trenutak kako bismo se oprostili.“
Neposredno prije 10.30 časova stigli su ljekari kako bi Janu i Els ubrizgali smrtonosnu dozu lijekova.
Supružnici su ležali na bolničkim krevetima, jedno pored drugog. I u tim posljednjim trenucima, prije nego što su izgubili svijest, Bas je bio svjedok bliskosti svojih roditelja.
„U životu sam ih možda svega tri ili četiri puta vidio da se drže za ruke dok hodaju“, kaže on.
„Ali sada su ležali jedno pored drugog, držeći se za ruke. I zbog toga sam se dobro osjećao jer su ovo zaista radili zajedno.“
Prvih pola sata nakon što su roditelji uspavani Bas opisuje kao „nešto što je jednostavno bilo činjenica“ – više nisu bili živi.
„A onda postanete svjesni cijele situacije – to je nezamisliv osjećaj.“
U hospiciju je Basa savladala tuga. Počeo je osjećati duboku usamljenost.
„Tugovanje je veoma, veoma duboko i teško iskustvo, a pošto nemam braće ni sestara, zaista sam se osjećao potpuno sam“, kaže on.
Kada odrastamo uz oba roditelja, nakon smrti jednog od njih možemo s drugim dijeliti uspomene i tugu. Ali Jan i Els otišli su zajedno.
„Bilo je kao da su mi odsjekli noge“, prisjeća se Bas.
Tuga se odrazila i na njegovo fizičko zdravlje. Četiri ili pet sedmica osjećao je mučninu i bolove u cijelom tijelu.
„Ne bih baš preporučio drugima ovakvo iskustvo“, kaže on. „Za njih [moje roditelje] to je možda bilo najbolje rješenje, ali gubitak oboje u istom trenutku ostavio je veoma, veoma duboke posljedice na mene.“
Jesu li Jan i Els otišli prerano?
Za ljude u Nizozemskoj koji planiraju podnijeti zahtjev za eutanaziju, posebno za one koji, poput Els, boluju od demencije, odabir pravog trenutka za okončanje života može biti veoma složen.
Podaci Regionalnih odbora za kontrolu eutanazije pokazuju sljedeće:
– 9.958 ljudi u Nizozemskoj odlučilo je okončati život eutanazijom tokom 2024. godine;
– 427 osoba koje su se 2024. godine odlučile za eutanaziju imalo je demenciju, od kojih je šestoro bilo u teškom stadijumu bolesti;
– 108 osoba (54 para) odlučilo se za dvojnu eutanaziju tokom 2024. godine.
Osim što moraju utvrditi da pacijenti nepodnošljivo pate, ljekari moraju procijeniti i jesu li još uvijek sposobni samostalno donijeti odluku da žele umrijeti.
To može izazvati ogromnu uznemirenost kod osoba koje pate od demencije i razmišljaju o eutanaziji, objašnjava dr Rozemarijn van Bruhem, gerijatrica i stručnjakinja za medicinsku etiku u Medicinskom centru Erazmus u Roterdamu.
„Razmišljaju… Sada imam mogućnost donijeti tu odluku, ali sada je još prerano. Međutim, možda će već narednog mjeseca biti prekasno.
Kako onda da odlučim kada treba pokrenuti postupak kako bi se utvrdilo ispunjavam li uslove, odnosno mogu li ostvariti pravo na eutanaziju? A ako predugo čekam, hoću li propustiti priliku?“
Dr Van Bruhem kaže da njeni pacijenti osjećaju takvu strepnju upravo zato što je eutanazija u Nizozemskoj zakonita.
Takođe znaju da se odobrenje za eutanaziju u slučajevima teškog stadijuma demencije izdaje veoma rijetko.
U zemljama u kojima je eutanazija zabranjena, poput Ujedinjenog Kraljevstva (UK), osobe koje imaju demenciju mogu se suočavati s brojnim poteškoćama, ali rijetko moraju razmatrati ovakve odluke koje se tiču života ili smrti, kao što je to činila Els.
U razgovoru za BBC 2024. godine Els je rekla da ona i njen suprug nisu mogli čekati jer je postojala mogućnost da se njena Alchajmerova bolest pogorša. Jan je, s druge strane, bio odlučan da umre zajedno s Els.
Za BBC je rekao da možda odlazi prerano, ali da je proživio život i da je njegov životni put završen.
Je li nešto ostalo neizgovoreno?
Jan i Els bili su veoma svjesni tereta koji je njihova odluka o okončanju života predstavljala za njihovog sina.
Bas je prisustvovao svim sastancima koje su njegovi roditelji tokom postupka za odobravanje eutanazije odvojeno imali sa svojim ljekarima. U porodici se otvoreno razgovaralo o svemu.
Kada umre neko koga volimo, često osjećamo žaljenje, naročito zbog onoga što možda nismo stigli reći toj osobi. Bas nije imao takvo iskustvo.
Dva dana prije zakazanog termina za eutanaziju, u ponedjeljak, 3. juna, napisao im je pismo.
„Bilo je dugo oko osam stranica“, kaže Bas. „Kasno u subotu naveče, dva dana prije tog događaja, otišao sam do kampera. Pročitao sam im cijelo pismo. Pisao sam o našem zajedničkom životu i zahvalio im na svemu što su učinili za mene.“
Jan i Els bili su duboko dirnuti. I baš kao što su rijetko pokazivali nježnost jedno prema drugom u javnosti, tako ni svom sinu obično nisu otvoreno pokazivali osjećanja.
„Osjećate da vas vole, ali to pokazuju djelima, a ne toliko riječima ili zagrljajima“, kaže Bas.
„Mama me je [grlila] češće otkako je oboljela od demencije, ali tata nikada nije – nikada me nije zagrlio.“
To se promijenilo te posljednje subotnje večeri u kamperu – Jan je zagrlio Basa.
„Učinio je to nakon što sam pročitao pismo. Možda je to bio jedan od najljepših trenutaka. Sve je bilo rečeno.“
