„Zbog te druge žene se osjećam živim.“
Bivša žena jednog marinca podijelila je svoju priču za portal YourTango o tome kako se posle dvije decenije njen brak raspao u 10 sekundi.
„Avgust je u Sjevernoj Virdžiniji, vruć i vlažan. Još uvijek se nisam istuširala posle jutarnjeg trčanja. I dalje sam u onome što inače nosim po kući – njegovom velikom duksu, majici, japankama, s vezanim konjskim repom. Osjećam se sigurno u tome. U tome se ne vidi nijedna mana na mom tijelu. U tome mogu da se pretvaram da izgledam podnošljivo, prihvatljivo. Ta moja odjeća pokazuje i da sam uradila nešto danas, da sam probala. Ovaj moj izgled u kombinaciji sa toaletima koje sam ribala dok ne zasijaju šalje poruku ‘Nisam lijena, ja sam vrijedna. Molim te, zadrži me.’ Ovom kombinacijom pokušavam da nadomjestim stil koji nemam. Na ivici je odvratnog i prihvatljivog.
Do sada je bilo dovoljno da moj muž inicira seks sa mnom jednom mjesečno. Onakav seks koji imate da biste se osjetili dostojnim. Onaj koji mu daje do znanja da vam je potreban. Nije ispunjavajuće, ali je svrsishodno. Vrijeme je za večeru, pa sam zauzeta u kuhinji sječenjem paradajza i luka. Siječem na dasci za koju sam dobila uputstva da se koristi isključivo sa veoma skupim noževima koje sam dobila kao božićni poklon. On ulazi sa tanjirom toplih pljeskavica. Osjećam u sebi da nešto nije u redu. Otišla sam do njega, zagrlila ga, pa se odmakla. Ruke su mi još uvijek bile na njegovim ramenima, pogledala ga u oči i rekla: „Je li sve u redu? Jesmo li dobro?“ Znam odgovor. Uvijek znam odgovor. Ali nisam znala šta će biti ovog puta. Da li ću sada moći da oprostim? Mogu li sve ponovo da zakrpim? To je kao guma koja sporo pušta. Naduvate je i, kada potraje duže nego što očekujete, samo nastavite da vozite. Ali na kraju se guma isprazni i više ne možete da odvezete auto kod majstora. Tako i ovo naše više ne može da se popravi.
‘Rekao sam sebi da ću ti reći ako pitaš.’
Ne. Ne. Molim te, ne.
‘Tu je ta žena iz mog voda. Ponovo smo se povezali tokom našeg puta u San Dijego. Mislio sam da će me ponovo odbaciti. Počeli smo da pričamo. Ona čini da se osjećam živim.’
Panika je počela da proždire moje tijelo. Mrzim ovo mjesto. Osjećala sam se tako posramljeno. Znam da ću učiniti bilo šta. Uvijek sam u stanju da učinim sve.
‘Da li je ozbiljno? Molim te ne radi to. Možemo sve popraviti. Šta mogu da uradim? Kako da popravim stvari? Molim te, dozvoli mi da sve popravim.’
Nemam ponosa. Znam to. On takođe zna to o meni. To sam ja u srži – očajna žena. Teret. Sramota me je. Uplašena sam. Osramoćena. Ljuta što sam dozvolila da se to desi. To je moje djelo. Ja sam to napravila. Mogla sam da budem bolja, ali nisam. Ja sam gubitnica, a predstavljam se kao pobjednica. Naš brak je izgrađen na strahu, a onda je na njemu napredovao 20 godina. Kada me je zaprosio, znao je da će tako ispuniti poslejdnju želju njegove majke na samrti — da doživi da bude baka. I kada sam prihvatila njegovu prosidbu, nadala sam se idealnoj porodici o kojoj sam maštala 15 godina, nakon što je tata ostavio bez riječi mene i mamu. Udaja za marinca donijela bi uzbudljiv, nomadski život uvijen u osjećaj sigurnosti koji pruža država.
Sada, skoro dvije decenije kasnije, nosim svoj brak i dvoje djece kao medalju oko vrata – masivnu i sjajnu. Uvlačim je u majicu jer nije lijepo hvaliti se pobjedama, ali kad god se ukaže prilika, brzo izvučem tu medalju i pustim da zablista. Ali znam istinu o svojoj medalji. Svaki put kada je izvučem, majica skine još malo pozlaćenog sloja i moj vrat je zelen od jeftinog metala od kog je medalja zapravo napravljena. Cijeli moj brak je od jeftinog metala.
Nastavljam da molim. On se i dalje ljuti i gadi. Opsjednuta sam time da se hamburgeri na tanjiru hlade. Ovo nije bio plan. Htjeli smo da jedemo hamburgere, s lepinjama za koje sam zamolila da uzme na putu kući s posla. Lepinje koje je kupio bijesan što uopšte mora to da radi.
Do sada sam se pretvarala da nema ljutnje. Bila sam srećna što sam progutala pljeskavicu uz dozu mržnje prema sebi. Možemo li jednostavno pojesti proklete hamburgere i vratiti se uobičajenom foliranju?
Nećemo jesti hamburgere. Izgubila sam.
Prijatelji, porodica, djeca, svi su vidjeli moju pohabanu medalju i zeleni, umrljani vrat.“
